Dame i gospodo, poštovani Reise i ostali članovi Odbora za obilježavanje stote godišnjice zločina genocida u Šahovićima, potpredsjedniče Vlade, ministri, narodni poslanici...
Hvala vam na pozivu da prisustvujem ovom skupu i na prilici da kažem ono što smatram da je danas važno reći. Nadam se da mi nećete zamjeriti zbog toga što će moje obraćanje imati i nekoliko ličnih momenata. Jednostavno, oni su nezaobilazni, važni su za mene ali i za poruke koje hoću da pošaljem sa ovoga mjesta.
Imao sam prethodnih dana više upita: imam li problem da govorim na ovom skupu. Odgovorio sam - nemam problem, imam čast. Ali, pošto razumijem pitanje, dodao sam da me ne interesuje sud onih koji pojam časti ne razumiju.
Da prihvatim ovaj poziv dužan sam sebi, zbog onoga u šta vjerujem i za šta se zalažem skoro 40 godina. Dužan sam i svom đedu, koga je slučaj učinio akterom toga strašnoga događaja. Đedu Vladu Ašaninu, koji nije ubijao i palio, nego je, zajedno sa svojim stricem Novakom Ašaninom, spasio od smrti jednog dječaka Muslića.
Ali, da je bilo drugačije, da je moj đed bio jedan od onih koji su počinili zločin, imao bih još jači motiv da danas budem ovdje. Da stanem pred vas, da vas pogledam u oči i da kažem:
Da, bio je zločin! Neko moj počinio je zločin i ja sam potpuno svjestan strahote i dimenzija toga zločina! I moja je ljudska obaveza da se sa tim suočim. A moj zadatak je da činim sve što je u mojoj moći da se tako nešto ne ponovi!
Niko od nas ne može biti kriv za ono što se desilo prije ili mimo nas. Jedina, ali velika i opasna, krivica može biti negiranje ili relativizovanje zločina.
O masakru nedužnog muslimanskog stanovništva u Šahovićima, sticajem tih porodičnih okolnosti saznao sam ranije i više od većine onih sa kojima sam odrastao i živio u Pavinom Polju. Ali, tek kada mi je u ruke došao spisak stanovnika Vraneške doline, sa Popisa iz 1913, kada su se pred mojim očima pojavila imena i prezimena ljudi koji su živjeli tamo đe znam svaku stopu zemlje, svako imanje, svaku kuću... moja emocija povodom onoga što se desilo novembra 1924. postala je potpuna.
Jezivo je suočiti se sa činjenicom da je moj zavičaj bio mjesto etničkog čišćenja. Koliko god čovjek iskreno saosjećao sa žrtvama onoga što se dešavalo u Bosni - nije isto! Nije isto kad shvatiš da su livadu koju kosiš prije tebe kosili ljudi čije prisustvo gotovo možeš da osjetiš. Imena sa toga Popisa učinila se te ljude u mojoj glavi konkretnim. Nije to više bila apstraktna slika zla, nego živa slika tragedije ljudi sa imenom i prezimenom. I uznemirujuća osviješćenost da se sve dešavalo ne prije hiljadu godina, nego toliko nedavno da su neke od njih zacijelo poznavali neki ljudi koje sam ja poznavao. Stotinu godina, zapravo, još uvijek su više sjećanje nego istorija.
Kažu: "Ko spasi jedan ljudski život, spasio je čitav svijet".
Zvuči lijepo, ali, ako mene pitate, nema tu istine. Moj đed spasio je jednoga dječaka, a ubijene su stotine ljudi. Majka moje supruge, kao sedmogodišnja djevojčica, preživjela je masakr u Velici. Ali, ubijene su stotine drugih. Pred njenim očima ubijena je njena majka, brat, dvije sestre... Ali, samo malo kasnije, oca moje supruge spasio je od strijeljanja jedan Albanac.
Šta želim da poručim? Dobra djela gotovo uvijek plod su časnog pojedinca. A iza svakog velikog zla, iza svakog velikog zločina stoji plan, stoji kolektivitet koji nikad nije jednak ukupnom nacionalnom ili vjerskom korpusu - ali jeste kolektivitet.
I stoji politika. Nikad ne smijemo smetnuti sa uma: velike zločine proizvodi zla politika! Politici zla ne možemo se uspješno suprotstaviti kao pojedinci, nego kao kolektiviteti. A politika zla svodi sva ljudska svojstva na jedno - na ime! Na ime u ime kojega treba ubiti ili biti ubijen!
No, izgleda da nije tako jednostavno kao što se čini prepoznati politiku zla. Kamo li osuditi je i napustiti. Kao da je dovoljno reći: nije bio genocid ali, evo, jeste bio strašan zločin, pa da se ponašamo kao da je problem riješen. Ta ne baš suptilna relativizacija, meni više nalik na buvljak principa, na žalost, kao da ima svoju upotrebnu vrijednost. Kao da dobro dođe da se oni koji je izgovore "provuku" na testu suočavanja sa prošlošću.
Zar je moguće ne primijetiti da svi oni koji, kao na pijaci ljudske nesreće, politički trguju pravnim terminima, svoj suštinski odnos prema Srebrenici iskazuju, ne kroz priznavanje "strašnoga zločina", nego kroz slavljenje Ratka Mladića kao heroja?! Poruka slavljenja zločinca samo je jedna - njegovo je djelo inspiracija za budućnost, za one koji ga slave. Kao što je poruka slavljenja Podgoričke skupštine samo jedna - Crna Gora ne treba da postoji kao država. Primijetićete da obje dolaze sa istih adresa. I razumjećete da ako nema Crne Gore - nema ni nas.
Za sam kraj. Negdje 1942. jedinica muslimanske milicije iz Komarana ušla je u Pavino Polje i povela na strijeljanje trojicu uglednih ljudi iz mjesta. Jedan od njih bio je moj đed. Slučaj je htio da se prije strijeljanja pojavi njihov starješina, odranije đedov dobar poznanik. On mu je spasio život.
Zašto sam vam i ovo ispričao? Strašan je događaj koji danas evociramo. Ali je superiorna, veličanstvena je poruka da se na zlo ne smije odgovarati zlom, nego dobrom. Jer se dobro dobrim vraća. I ja tu poruku doživljavam kao esenciju današnjeg skupa.
Povodom prošlosti potrebna nam je samo istina. Istina kao iskonska potreba svakog normalnog ljudskog bića. Istina o zločinu prvi je uslov da se zločin ne ponovi.
Inšalah - ne ponovio se!
Velija
Veoma postovani Darko, Oduvijek sam znao da si veliki covjek, nadasve vrsni intelektualac, rijetko vidjeni patriota, kosmopolit, ali svakim danom sve me vise (ne samo mene) uvjeravas da se tvoje covjecstvo pretvara u nesagledivu ljudsku grandioznost. Takvi nam ljudi trebaju.
Zlatko
Ponosim se time što sam Crnogorac i što je Darko Šuković moj ! Čovjek , saborac i branič domovine !
Špacakomin
Darko Šukoviću Bravo ! Ponosi se casna Crna Gora ovim tvojim gestom. S postovanjem Kotoranin