Kreditni rejting kao alibi za Spajićeve spinove

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Agencija za ocjenu kreditnog rejtinga Standard & Poor’s (S&P) odlučila je da nagradi Crnu Goru podizanjem ocjene sa B na B+. Ovaj potez je odmah prigrljen u Ministarstvu finansija kao potvrda mudrosti ekonomske politike Vlade Crne Gore.

Najnovija saopštenja iz Vladinih redova odišu zadovoljstvom i samozadovoljstvom, pa je premijer Milojko Spajić, pojačavajući ton trijumfa, dodatno je istakao: „Poslije 17 godina, prvi put od 2007. godine, najveća kredit rejting agencija S&P je povećala kreditni rejting Crne Gore. Taj potez, koji se desio za svega 10 mjeseci rada Vlade, će smanjiti kamate koje plaćaju naša država, građani i privreda i učiniće Crnu Goru privlačnijom za ozbiljne investitore!“

Međutim, da li je to zaista tako? Pa, ne baš, uprkos potrebi za pompeznim objavama u tumačenju nečega što je lako provjerljivo, a ujedno i prilično svježe u memoriji svih onih koje je ova oblast zanimala.

Premijer, međutim, preferira spinove, ali kada je u pitanju kreditni rejting zemlje, čini se da mu istorija ne ide na ruku. Naime, Crnoj Gori je B+ rejting potvrđen više puta. Još u novembru 2014. godine, agencija S&P dodijelila je Crnoj Gori rejting B+ sa stabilnim izgledima.

Sljedeća promjena dogodila se 2016. godine, kada je rejting zadržan na B+, ali sa negativnim izgledima. Dakle, ovo nije nikakvo „istorijsko“ podizanje rejtinga nakon 17 godina, već povratak na rejting koji smo već imali i na koji smo se godinama vraćali.

Zatim je u oktobru 2017. godine S&P zadržao Crnu Goru na B+ sa stabilnim izgledima, da bi u maju 2020. godine, u vrijeme pandemije, ostala ocjena B+, ali sa negativnim izgledima. Tek u martu 2021. godine, ova agencija je spustila kreditni rejting Crne Gore na B, sa pozitivnim izgledima.

Dakle, nije se dogodilo ništa revolucionarno. Povratak na „B+“ sa stabilnim izgledima je manje znak monumentalnog ekonomskog uspona, a više vraćanje na neku vrstu statusa quo ante. Do marta 2021, Crna Gora je zadržavala svoj „B+“ rejting, sve dok nije doživjela pad na „B“, što se, usput rečeno, dogodilo upravo u vrijeme kada je Spajić bio ministar finansija.

Ova složenost i istorijska petlja sa ocjenama rejting agencija možda nijesu nešto što će nakon prvog čitanja premijerovih hvalisavih objava biti jasno građanima kojima ekonomija nije bliska, niti žele da se zamaraju upoređivanjem podataka iz tabela, ali je zato savršeno jasna potencijalnim investitorima. Oni znaju da samo zato što smo skočili malo više ne znači da smo dostigli vrh. Uostalom, na onu milijardu iz Japana još čekamo, a gdje su ostale zemlje i ubećanja...

Ocjena S&P je svakako korak u dobrom pravcu, ali to je samo korak, a ne sprint ka ekonomskoj utopiji. Smanjenje kamatnih stopa, na koje se Spajić poziva, biće marginalno dokle god se ne budu rješavali suštinski ekonomski problemi poput visoke zaduženosti, neefikasnosti javnog sektora i političke nestabilnosti, a ti problemi se dodatno gomilaju.