Slavodobitno trošenje budućnosti

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Usvajanje izmjena Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, Zakona o akcizama i Zakona o porezu na dodatu vrijednost predstavlja tipičan primjer ekonomske politke koja može izmamiti aplazue samo dijela laičke javnosti nezainteresovane da čuje bilo što osim političkih floskula, dok se ideja suštinski raspada u paradoksu održivosti. Obećano povećanje neto zarada usljed smanjenja doprinosa za PIO fond može da izgleda kao važan iskorak za zaposlene, međutim, kao što ekonomska praksa na to često podsjeća, kratkoročni dobici nerijetko donose dugoročne gubitke. Povećanje neto zarada koje nije utemeljeno na održivom rastu produktivnosti, već na smanjenju ključnih doprinosa, dugoročno vodi u ekonomski haos.

Smanjenje doprinosa za penziono osiguranje sa 20,5% na 10% bruto zarade može, u sadašnjem trenutku, olakšati teret poslodavcima i povećati neto zarade za radnike, no u ovoj slici nedostaje ključni element – buduća održivost penzionog fonda. Smanjenjem doprinosa, državni penzioni fond ulazi u ozbiljan deficit od projektovanih 386 miliona eura već sljedeće godine. Ako dodamo ovoj računici očekivane demografske promjene, a među njima je ključna ta da je životni vijek sve duži, deficit će se samo povećavati. U trenutku kada sve manje radnika finansira sve veći broj penzionera, smanjenje prihoda PIO fonda je, najblaže rečeno, ekonomski hazard.

Fiskalni princip na kojem se penzioni fondovi baziraju, poznat kao međugeneracijska solidarnost, podrazumijeva da postojeća radna populacija kroz doprinose finansira penzije sadašnjih penzionera, a ovim činom je ta solidarnost direktno narušena smanjenjem doprinosa. Da stvar bude ironična, zagovornici ove promjene argumentuju da visina doprinosa „ne utiče na visinu penzija“, pozivajući se na formalne mehanizme obračuna, ali ova tvrdnja nije samo promašena, već i opasno dezinformišuća.

Visina penzija, iako se formalno izračunava po sistemu ličnih bodova, u konačnici zavisi od akumulacije sredstava u PIO fondu. Što su doprinosi manji, to je manji fond iz kojeg se penzije mogu isplaćivati. Naizgled složena formula obračuna penzija samo je iluzija sigurnosti, dok je pravi osnov isplativosti fonda već sada ozbiljno uzdrman.

U teoriji, Vlada se oslanja na član 58 Zakona o PIO, koji predviđa usklađivanje vrijednosti penzije tri puta godišnje – 1. januara, 1. maja i 1. septembra, koje se obavlja na osnovu kretanja potrošačkih cijena i prosječnih zarada zaposlenih u Crnoj Gori u prethodna četiri mjeseca u odnosu na četiri mjeseca koja im prethode. Međutim, ovaj „mehanizam zaštite“ je daleko od funkcionalnog kada je osnovna struktura fonda ekonomski neodrživa. Smanjenje doprinosa uz neadekvatan izvor kompenzacije u prihodima stvara finansijsku crnu rupu iz koje je gotovo nemoguće izvući se bez drastičnih mjera štednje ili povećanja poreza.

Dok bi u teoriji povećanje neto zarada moglo stvoriti dodatnu potrošnju i eventualno povećati prihod od PDV-a, ovo je najsigurniji put ka inflaciji i daljem zaduživanju, a ne ka održivom penzionom sistemu.

Jedan od temeljnih problema u ovoj diskusiji je zaboravljanje osnovnog principa vremenske vrijednosti novca. Naime, sredstva koja se danas štede kroz doprinose za PIO fond nijesu sredstva koja se u ovom trenutku troše, već ona predstavljaju ulaganje u buduće generacije penzionera, odnosno zaposlene u ovom trenutku koji očekuju da će im sistem isplatiti penziju kada dođe vrijeme. Ova ušteda ima svoju vremensku dimenziju i svakako nije statična.

Kada se ciljano smanje doprinosi, kao što je slučaj prilikom predlaganja i usvajanja Zakona o doprinosima za obavezno socijalno osiguranje, onda ne samo da se smanjuju sadašnji prihodi fonda, već se i smanjuje kapacitet buduće isplate penzija, što je direktno suprotno osnovnim principima finansijske održivosti. Vrijednost sredstava uplaćenih u ovom trenutku ne može odgovarati jednakoj količini novca u budućnosti, kao što ni, istorijski gledano, isti iznos sredstava prije određenog broja godina i danas nemaju jednaku vrijednost, već ona zavisi od niza faktora, uključujući inflaciju, ekonomsku stabilnost i sposobnost države da ispunjava svoje obaveze, a ovakva promjena u sistemu direktno ugrožava tu buduću vrijednost.

Jednostavnije rečeno, država ovim potezom troši danas ono što pripada budućim generacijama. Smanjenje doprinosa možda može dati privid ekonomskog prosperiteta u sadašnjem trenutku, ali u realnosti, ono je samo privremena injekcija koja vodi ka budućem kolapsu.

Očekivanja da će se deficit PIO fonda nadomjestiti iz drugih izvora su podjednako nerealna, jer već sada Crna Gora ima izazove sa zaduživanjem, a budžetski deficit raste. Oslanjanje na prihod od PDV-a, koji će, prema novom zakonu, biti povećan za hotelski smještaj, knjige i ulaznice, kao i na akcize na proizvode poput vina i sokova, nije ni blizu iznosa koji bi bio dovoljan da kompenzuje pad doprinosa. Uzmimo u obzir da je struktura PDV-a i akciza usmjerena na sektore koji su već pod pritiskom inflacije i pada kupovne moći građana. U takvom okruženju, povećanje poreza će samo dodatno opteretiti potrošnju, usporiti rast i stvoriti još veći jaz u fiskalnim prihodima.

To što su ovakve odluke donijete „u paketu“, a bez ozbiljne, detaljne analize uticaja smanjenje doprinosa za PIO fond na dugoročnu održivost socijalnih programa i promjene koje se odnose na konkurentnost tržišta rada, pa još i u kombinaciji sa izmjenama u poreskoj politici je dodatni pokazatelj neozbiljnog i površnog pristupa, jer ovakva politika kreira iluziju o „oslobađanju“ privrede, dok u praksi vodi ka destabilizaciji ključnih stubova socijalne sigurnosti.

Umjesto ekonomskog prosperiteta kakav 44. Vlada najavljuje, usvajanje ovih zakona vodi ka neodrživom modelu rasta zasnovanom na smanjenju doprinosa i privremenim povećanjima neto zarada. Kratkoročne političke dobiti možda su očigledne, ali dugoročni troškovi će biti nesagledivi. Obećanja o povećanju zarada i socijalnoj sigurnosti kroz smanjenje doprinosa i povećanje poreza su u osnovi ekonomska fikcija. Ovaj model je neodrživ jer zanemaruje osnovne finansijske principe, a dugoročno će najviše pogoditi upravo one koje bi trebao zaštititi – današnje radnike, a buduće penzionere.

Crnogorska javnost nikako da se suoči sa realnošću – da nema magičnog rješenja za ekonomske izazove i da svaki pokušaj da se prikrije neodrživost penzionog sistema samo vodi ka većoj katastrofi u budućnosti. Problem je što će se, umjesto na nivou studije i teorijske procjene mogućih uticaja Crna Gora sa ovakvim scenariom suočiti u praksi.