Premijerove ubrzane bajke

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Toliko puta se iznova dogodilo da je postalo pravilo – kad god Vlada Crne Gore najavi konferenciju za medije znamo da nas očekuje preplitanje fraza iz političkog leksikona, nejasnih strategija i obavezne doze samohvalospjeva. Premijer Milojko Spajić juče je trijumfalno najavio da će Crna Gora po ulasku u Evropsku uniju postati i članica eurozone, poručujući nam da je njegovo liderstvo dovelo zemlju u nesvakidašnje povlašćen položaj o kakvom su ostale članice mogle samo da sanjaju.

S obzirom na to da Crna Gora od 2002. koristi euro, neko ko možda zaista vjeruje Spajićevim riječima pomislio bi da će tranzicija ka eurozoni biti puka formalnost svedena na čin potpisivanja nekog memoranduma, međutim, suštinska pitanja evropskih integracija, posebno kada je riječ o članstvu u toj monetarnoj uniji, nijesu brzopotezna obećanja, već složen proces utemeljen na ekonomskim standardima i pravilima u čijoj primjeni se ne prave izuzeci.

Izjava, koja može da oduševi nekoga sklonog neutemeljenom optimizmu i brzoj računici, ogoljava rupe u shvatanju ekonomskih, političkih i pravnih aspekata članstva u eurozoni. Evropska unija i eurozona su dvije povezane, ali različite strukture. Kada se država pridruži Evropskoj uniji, ona postaje dio jedinstvenog evropskog tržišta i stiče pravo odlučivanja u zajedničkim evropskim institucijama, ali njeno članstvo u eurozoni dolazi tek kasnije.

Da bi država postala članica eurozone prvo mora da zadovolji niz ekonomskih preduslova poznatih kao kriterijumi iz Mastrihta – strpljivo, dosljedno i, da se ne zavaravamo, uz neprekidan nadzor evropskih institucija. Ovi kriterijumi osiguravaju stabilnost valuta država članica kako bi uvođenje eura zaista značilo ekonomski prosperitet, a ne samo formalnost.

Prvi među kriterijumima odnosi se na inflaciju prema kojem država ne smije da ima stopu inflacije višu od prosječne u trima najstabilnijim državama EU. Zatim, budžetski deficit zemlje ne smije da prelaziti tri procenta BDP-a, dok javni dug ne smije biti veći od 60 odsto BDP-a. Pored toga, država mora da ima stabilne kamatne stope i stabilan kurs nacionalne valute u okviru evropskog valutnog mehanizma (ERM II) najmanje dvije godine prije nego što se dozvoli uvođenje eura. Svaki od ovih koraka predstavlja obavezni dio integracije u eurozonu i nije, kako premijer možda misli, ili kako samo želi da građani misle, izvodljiv odmah po potpisivanju pristupnog ugovora sa EU.

Članstvo u eurozoni znači mnogo više od simboličkog uvođenja eura, jer tom činu prethodi temeljno prilagođavanje cjelokupne ekonomske politike evropskim okvirima i usklađivanje domaćeg tržišta sa strogim standardima stabilnosti. Činjenica da Crna Gora koristi euro na osnovu unilateralne odluke ni na koji način je automatski ne kvalifikuje za članstvo u eurozoni, pa je Spajićevo uvjeravanje da je Crna Gora izuzetak jer „niti jedna druga zemlja to nije uspela“ i idealnom slučaju – smiješno, a u realnom zabrinjavajuće.

Istorija govori mnogo o istrajnosti potrebnoj za članstvo u eurozoni, budući da su zemlje koje su danas članice prošle višegodišnji proces prilagođavanja nakon ulaska u EU. Na primjer, Sloveniji su bile potrebne tri godine da dobije zeleno svijetlo, Slovačka je ušla nakon pet godina od učlanjenja u EU, dok su, na primjer Letonija i Litvanija čekale 10, odnosno 11 godina na uvođenje eura. Takva tempirana i postepena tranzicija omogućavala je da ekonomije novih članica budu dovoljno stabilne za zahtjevne fiskalne i monetarne izazove koje nosi korišćenje zajedničke valute u punom smislu.

Pravilo korišćenja eura u Crnoj Gori zapravo nema nikakve veze sa formalnim članstvom u eurozoni, jer korišćenje eura kao de facto valute ne znači da daje prava i obaveze koje dolaze sa formalnim članstvom u eurozoni, ni pristup ekonomskoj i monetarnoj politici Evropske centralne banke, niti bi to stekla učlanjenjem u EU. Zapravo, ECB nema pravnu obavezu da podrži Crnu Goru u slučajevima finansijske krize ili monetarne nestabilnosti, jer Crna Gora nije pod njenim nadzorom, niti učestvuje u kreiranju zajedničkih politika eurozone. 

Ukoliko Crna Gora uđe u Evropsku uniju, scenario „automatskog članstva“ u eurozoni se jednostavno neće dogoditi, jer će prvo morati da prođe kroz ERM II sistem, koji zahtijeva dvogodišnju stabilnost kursa nacionalne valute u odnosu na euro. Ova dvogodišnja „proba“ ima funkciju testiranja sposobnosti zemlje da se nosi sa pravilima eurozone, odnosno, Evropska centralna banka procjenjuje da li su fiskalna disciplina, stabilnost bankarskog sistema i ekonomski rast dugoročno održivi.

Iako Crna Gora nema sopstvenu valutu, prvo bi morala da dobije saglasnost za ulazak u ovaj mehanizam i to tek po učlanjenju u EU, nakon čega bi ECB uvela poseban oblik nadzora i kontrole nad finansijskim i monetarnim politikama Crne Gore.

Ulazak u eurozonu, za svaku od 20 članica, koliko ih danas broji ova monetarna unija, znači preuzimanje fiskalnog okvira koji je jedan od najrigoroznijih u svijetu, u kojem se nikome ne omogućava da „preskoči red“. Davanje građanima površnjih obećanja poput ovog nikako ne doprinosi izgradnji evropske budućnosti Crne Gore, već izaziva lažnu nadu i obmanjuje javnost. Zapravo, nakon jučerašnjeg iznošenja ovih tvrdnji nedokučivo je da li je premijer svjesno obmanuo javnost ili je jednostavno nezadovoljan sopstvenim razumijevanjem ekonomske stvarnosti.

EU tek treba da razmotri kako će tretirati ovakvu situaciju – uvođenjem nacionalne valute ili dozvoljenim zadržavanjem eura u trajanju od najmanje dvije godine, odnsonsno da li će uopšte biti voljna da olako prihvati pristupanje zemlje koja koristi euro bez formalnog članstva u EU, na što su evropske institucije više puta upozoravale, između ostalog navodeći to i u Deklaraciji priloženoj uz Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa EU.

Eurozona je stvarana kao sofisticiran sistem podrške i kontrole, osmišljen tako da osigura stabilnost i odgovornost među zemljama članicama. U tom smislu, članstvo u eurozoni ne predstavlja samo monetarnu integraciju, već i ekonomsku disciplinu, što se obično ne postiže izjavama na konferencijama već ozbiljnim reformama. Za Crnu Goru će članstvo u eurozoni jednoga dana predstavljati ozbiljan zadatak, a ne formalnost koja dolazi „u paketu“ sa članstvom u EU.

Dakle, „instant“ eurozona je san koji bi premijer, ako već voli brzinu, mogao da ostavi za neku drugu trku, jer Evropska unija ne funkcioniše po principu paf-paf rješenja, čak i kada je riječ o državama u kojima je euro službeno sredstvo plaćanja.