Kanjoni deficita

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Predstavljajući predlog budžeta Crne Gore za 2025. godinu premijer Milojko Spajić upoznao nas je juče ne samo sa planiranim prihodima i rashodima, već i sa tim da su kanjoni rijeka mjerna jedinica za deficit. Jedinstvenu River Deep, Mountain High ekonomsku metriku lako bismo nastavili ako bismo visinu javnog duga uporedili sa Durmitorom, a najavljene milijarde investicija sa brajićkom maglom, ali je ovaj finansijsko-geografski momenat premijer iskoristio da najavi kako će ubuduće svim medijima i analitičarima koji se, suprotno njegovom savjetu da prestanu negativno da komentarišu, ipak usude da kažu da državi nešto fali lično postaviti pitanje „gdje si bio kad je državni deficit bio dubok kao kanjon Tare“.

Možda bismo mnogo zanimljivije odgovore dobili ako bismo pitali sadašnjeg premijera gdje je on bio kada se Crna Gora zaduživala, kada se stopa PDV-a povećavala prvo sa 17 na 19, pa kasnije na 21 odsto, kada su rasprodavani državni resursi... Čudno je kako se baš niko ne sjeća ekonomskih osvrta Milojka Spajića iz vremena prije 2020. makar po tome da je na nekoj od društvenih mreža iskazao neku riječ nezadovoljstva, gdje god da je bio, jer vas zapravo ništa i ne natjera na promišljanje o uređenosti nekog sistema kao život u razvijenoj zemlji.

Maratonska prezentacija budžeta počela je premijerovim retoričkim podvigom kojim je otkrio sposobnost da drži javnost u stanju simultane smirenosti i blage panike, jer imamo suficit, a „saldo više nije nula“ i nema razloga za brigu, dok istovremeno treba dobro da pazimo da slučajno ne pogledamo van okvira ružičastih naočara i vidimo nešto što mu nije po mjeri ili da se slučajno ne koristimo logikom koja kaže da poređenje nivoa duga iz 2020. i 2024. nije nesvakidašnja priča o vremenu prije i poslije Spajićevog dolaska, jer je u povećanju bruto javnog duga na 105 odsto BDP-a iz 2020. bio dio ekipe koja je do tog iznosa i dovela, nakon zaduženja neposredno po dolasku na tadašnju ministarsku funkciju.

Improvizacija na najvišem nivou, dok nas svaka izreka i potez koji djeluju kao da su smišljeni u posljednjem trenutku iznova navode da se pitamo da li su obraćanja poput jučerašnjeg rezultat neznanja i nesposobnosti ili loše namjere, stvara dodatni sloj konfuzije, koji se u javnosti najviše reflektuje kroz reakcije na imaginarni projekat radnog naziva „Velje brdo“. Za ovaj nesvakidašnji grad u gradu za 40.000 bića prvobitno je procijenjeno da bi izgradnja stambenih i nestambenih objeketa mogla da okšta oko tri i po milijarde eura, uz najavu da će se prvi stanovnici useliti već sredinom 2026. godine.

Budžetom je, međutim, predloženo nešto što se ni po jednom parametru ne uklapa u ovu računicu. Naime, od 10 miliona eura, koliko je planirani izdatak za ovaj projekat, milion eura odnosi se na konsultantske usluge, a devet na kapitalnu infrastrukturu, od koje pet miliona za izdatke za lokalnu infrastrukturu, 3,9 miliona za građevinske objekte i 100.000 eura za ostale kapitalne izdatke. Očekivanje da neko zaista vjeruje da će se bilo ko useliti u stambeni kompleks kojeg nema ni u jednom planskom dokumentu tek godinu nakon što se samo za pripremu konsultantskih usluga, studija i projekata potroši milion eura jedan je od najvećih do sada primjera vrijeđanja inteligencije građana.

Za samo godinu 44. Vlada pokazala je putanje kojima se može lutati od bježanja od odgovornosti za suštinske probleme do građevinskih fantazija, bez bilo kakvog stvarnog pokušaja rješavanja suštinskih problema, kojima se čak zabranjuje da postoje, a onima koji na njih ukazuju najavljuje lov na vještice. Ipak, umjesto da se zadržimo na retoričkim prefiguracijama i fantazijama o nesvakidašnjim naseljima budućnosti, obaveza je da nastavimo da pitamo kada će Crna Gora postati država koja živi u skladu sa svojim mogućnostima, a ne u skladu sa snovima onih koji nas vode.