Tramp oživljava zastarjelu i štetnu doktrinu kroz carine

Trampova carinska revolucija nije hrabar iskorak ka ekonomskoj suverenosti, već opasno oživljavanje zastarjele politike čije je ishode istorija već osudila.

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Kada je američki predsjednik Donald Tramp najavio plan uvođenja carina i odredio 2. april za „Dan oslobođenja“, predstavio ih je kao revolucionaran raskid sa globalističkom ekonomskom dogmom – kao potvrdu američkog suvereniteta koja bi vratila naciju na pravi ekonomski put. Najava carinske stope od 25% na uvezena vozila, kao i recipročne mjere prema trgovinskim partnerima poput Evropske unije i Ujedinjenog Kraljevstva, dočekana je kao nesvakidašnji, skoro mitski „povratak“ Amerike na vrhunac, ali kada se detaljnije sagleda, ova vizija nije početak nove ekonomske ere, već oživljavanje pogrešne i zastarjele protekcionističke doktrine koju istorija pamti kao neefikasnu i štetnu.

Trampova koncepcija „oslobođenja“ počiva na selektivnom, pojednostavljenom tumačenju trgovinske istorije. Carine iz kasnog 19. vijeka, koje je Tramp često hvalio kao pokretače industrijskog rasta Amerike, bajkovito su prikazane, bez razmatranja ozbiljnih ekonomskih razlika i socijalnih nemira koje su u vremenu u kojem su uvedene izazvale. Pristup poput onog kojeg je imao američki predsjednik Vilijam Mekinli nije doveo do prosperiteta koji Tramp zamišlja, već je izazvao političke sukobe, ekonomsku nestabilnost i duboku nejednakost – teške lekcije koje sadašnja američka administracija očigledno nije najbolje razumjela.

Trampova carinska ideja odiše nerazumijevanjem njihovih suštinskih ekonomskih posljedica. Iako su carine osmišljene da zaštite domaće industrije povećanjem cijena stranih dobara, one funkcionišu kao regresivni porez koji najviše pogađa porodice sa nižim i srednjim prihodima. Povećanjem cijena uvezenih proizvoda, od automobila do odjeće, trošak života neizbježno raste, stavljajući veliki teret na one koji su najmanje sposobni da ga podnesu, jer bogati mogu da prebrode povećanje cijena, dok za siromašnije rast troškova proizvoda poput hrane, goriva i odjeće predstavljaju ozbiljan finansijski udarac.

Razlozi za zabrinutost zbog ovakvog uvođenja carina nijesu ni apstraktni, niti nešto što bi se moglo pripisati određenoj političkoj strukturi ili pokretu, jer su ekonomisti, bez obzira na političko opredjeljenje, saglasni da carine, s kojom god namjerom bile uvedene, najteže pogađaju najugroženije. Zbog toga bi se ubuduće jučerašnji potez mogao tumačiti kao najveće povećanje poreza u istoriji SAD – poreza koji pogađa baš onu populaciju za koju Tramp tvrdi da želi da je zaštiti, jer će iluziju zaštite američke radničke klase zasjeniti surova stvarnost visokih troškova – za sve.

Trampovo forsiranje ideje o „samostalnosti“ kontradiktorno je svakom elementu stvarnosti globalizovane ekonomije, a ideja da SAD mogu i treba da „vrate“ sve proizvodne procese putem carina je fantazija koja zanemaruje složenost međunarodne trgovine. Uvođenje carina na strani čelik, na primjer, ne kažnjava samo strane proizvođače, već podiže cijenu domaćih proizvoda koji zavise od tog čelika, poput automobila i uređaja, a kao rezultat toga javlja se povećanje cijena za američke potrošače, što se ne podudara sa Trampovim obećanjem da će ublažiti finansijski pritisak na američka domaćinstva.

Pored toga, ekonomski izolacionizam na koji upućuju Trampove politike može da ugrozi saveze koji su decenijama osovina globalnog ekonomskog poretka, jer carine nijesu samo izolovane mjere, već ono što ima dalekosežne posljedice, uključujući moguću odmazdu od trgovinskih partnera, pa bi posljedice ovakvih mjera mogle da se ogledaju u nizu eskalirajućih trgovinskih ratova, od kojih bi svaki produbio tenzije među zemljama koje su bile ključni saveznici.

Ipak, najveći problem Trampove carinske politike je duboko nerazumijevanje trgovinskog deficita, jer on često ističe trgovinski deficit SAD sa zemljama poput Kine i Kanade kao dokaz ekonomskog iskorišćavanja, pri čemu ovaj pojednostavljeni pogled zanemaruje složenost međunarodne trgovine. Trgovinski deficit zapravo ne predstavlja uvijek ekonomsku štetu, jer, na primjer, niža cijena kanadske nafte koristi američkim potrošačima tako što održava niske cijene goriva i povono djeluje na radna mjesta u industriji, zbog čega je ono što Tramp vidi kao štetan deficit u suštini obostrano korisna trgovinska veza koja posebno povoljno djeluje na SAD.

Trampova opčinjenost trgovinskim saldom u suštini čini da i on i njegova administracija zatvaraju oči pred suštinom globalne ekonomske razmjene, rizikujući podrivanje partnerstava koja doprinose američkom prosperitetu i stabilnosti.

Ovakve carine više liče na nešto što je u današnje vrijeme zalutalo iz protekcionističkog pristupa predsjednika Vilijama Mekinlija, čije su carine iz 1890-ih često idealizovane, jer takva istorijska nostalgija ignoriše tamnu stvarnost tog perioda, budući da tadašnje carine nijesu dovele do prosperiteta koji Tramp zamišlja, već do slabljenja ekonomije i previranja, pa je kasni 19. vijek bio obilježen radničkim sukobima, nejednakošću i rastućim političkim tenzijama — uslovima koji su na kraju doveli do progresivnih reformi i „Novog dogovora“.

Mekinlijeve carine nijesu obezbijedile trajnu ekonomsku prednost za SAD, već su pogoršale ekonomsku krhkost, što je dovelo do masovne nezaposlenosti i društvenih nemira, a to pokazuje i da postoji opasnost od toga da Trampovo prihvatanje ove protekcionističke filozofije može ponovo da oživi ekonomske neuspjehe prošlosti koji su doveli do Velike depresije.

Posljedice Trampovih carina nijesu ograničene na domaću ekonomiju, već prijete da razore međunarodni poredak građen od Drugog svjetskog rata do danas. Kratkoročne posljedice, poput inflatornog rasta i osvetničkih carina već su očigledne, međutim, dugoročne posljedice su mnogo opasnije. Ekonomski izolacionizam, naročito onaj podstaknut trgovinskim ratovima, može da izazove političku nestabilnost na širem planu od nacionalnog, jer remeti međusobnu povezanost koja je održavala globalni rast i saradnju, čineći zemlje ranjivim na isti način na koji je globalna ekonomija klizila u propasti koje su obilježile 1930-e.

Trampov pristup mogao bi da donese period ekonomske stagnacije, razgradnju međunarodne saradnje i povećanje nesigurnosti, pa bi globalna ekonomija mogla da se spusti u silaznu spiralu, pogoršavajući socijalne nejednakosti i podstičući nacionalistički sentiment.

----------

Ovaj članak dostupan je na našem portalu i na engleskom jeziku OVDJE.