Gospod Bog neće dozvoliti da nijedan poglavar Crnogorske crkve pođe putem Mitrofana (1)

Piše: Vladimir Jovanović

Mitrofan Ban od 1885. je poglavar Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve. Rodom iz Grblja, austrougarski državljanin, bratski je u Knjaževini Crnoj Gori dočekan 1869. i primljen u klir. Po želji knjaza-gospodara Nikole I Petrovića-Njegoša, nakon uzornoga arhimndritovanja u Morači, Ostrogu i Cetinju i posvećenja za vladiku u Rusiji, postaće i poglavar Crkve. Tokom tri decenije arhipastirovanja Mitrofan je na ponos i Crkvi i državi i Crnogorcima. 

Obrt će uslijediti od 1916, kada je u starosti Mitrofan pokazao iznenađujući kukavičluk i servilnost austrougarskom okupatoru, čak predvodeći kampanju poziva na predaju crnogorskih ustanika – komita. Na slici gore, vidimo ga ispred Cetinjskoga manastira u društvu s Gustavom Hubkom, austrougarskim načelnikom štaba okupacionih trupa za Kraljevinu Crnu Goru…

Nastavio je Mitrofan istim nečasnim putem i kad su Srbi 1918. reokupirali Kraljevinu Crnu Goru: podržao je izdajničku tzv. podgoričku skupštinu, a potom rukovodio nelegalnim zasijedanjem Svetoga Sinoda autokefalne Crkve Kraljevine Crne Gore – koju je nekanonski, a suprotno i crkvenom i državnom ustavu, pripojio Crkvi Kraljevine Srbije.

Mitrofan je umro 30. septembra 1920, a vijest o tome je povod da se „Glas Crnogorca” (89, Neji kod Pariza, 20. oktobar 1920, 3-4), organ Vlade Kraljevne Crne Gore u egzilu, oglasi s dva članka – „Božji sud” i „Telegram iz Skadra”. U njima se opisuje pokajanje Mitrofanovo na samrtnoj postelji. Članke prenosim u dva nastavka integralno…

***

Na Cetinju ovih dana preminuo je poslije podužeg mučevnog bolovanja bivši crnogorski mitropolit Mitrofan Ban, koji je na onakav kukavički i nedostostojan način izdao svoga Kralja, svoju pastvu i herojsku Crnu Goru, koja ga je uzdigla na crkveni presto Crne Gore, na kome kroz tolike vijekove sjeđahu viteški mitropoliti — vladari, na čelu sa mučenikom vladikom Danilom i Petrom I. – Svetim, i koji pred nikakvim nasiljem i opasnošću ne ustuknuše, niti pred ništavnošću života glavu prikloniše, nego slavno hrliše u odbranu časti, slobode i prava Crne Gore, da vječitim životom žive.

Ali, ipak, prije nego što je htio duh da napusti griješno tijelo Mitrofana Bana, nastupila je griža savjesti, i pri potonjem izdisaju, molio je suznim očima sve prisutne, da budu tumači njegovog pokajanja za zločin kojeg je učinio time, što je dao svoj mitropolitski blagoslov i pristanak za uništenje Crne Gore od strane Srbije, izjavljujući da je to tada morao učiniti pod pritiskom i prijetnjom srbijanskih vlasti, što je u povjerenju, kako je rekao, u svoje vrijeme saopštio grofu Salisu, naročitom izaslaniku Velike Britanije.

Njegovo je pokajanje prst Svemogućeg Gospoda Boga, koji je uvijek štitio crnogorski narod i upućivao ga na polje vrlina. On neće dozvoliti, da ubuduće više nijedan poglavar Crnogorske crkve pođe putem Mitrofana Bana.

Umjesto osjećaja poštovanja i ljubavi, koje inače ne bi izostali prilikom smrti crnogorskog mitropolita — u našoj duši i u našim srcima pojavljuju se osjećaji gnjeva prema čovjeku, koji je na ovakav način izdao svoju Otadžbinu, mada se u u dvanaestome času pokajao. On je takav grješnik prema našem narodu, da mi smrtni nemamo pravo da mu opraštamo i da molimo Boga za njegovu grješnu dušu, pošto njegov grijeh nije grijeh prema pojedincu, nego prema čitavom našem narodu.

Njemu će za njegova teška i nedostojna djela suditi istorija i Bog u kojeg crnogorski narod, kao i vazda, polaže svoju nadu i sada kao uvijek do sada…

Mitrofan Ban bio je pozvan svojim položajem, kao mitropolit crnogorski, da stane na branik prava Crne Gore. On ju je trebao braniti – ne oružjem u ruci, kao što je to narod crnogorski učinio protivu nasilja srbijanskog u odbranu svojih državnih prava, narodne slobode i časti – već je on to mogao učniti jednostavnim vršenjem svoje svešteničke dužnosti. On je mogao sa punim dostojanstvom svoga položaja odgovoriti srbijanskim dahijama:

Da on ne može kao mitropolit Crne Gore dati svoj pristanak na zločin, koji je Srbija i njena vojska počinila prema Crnoj Gori, niti blagosloviti nasilja koja su srbijanske vlasti počinile nad crnogorskim narodom da falsifikuju narodnu volju; da on ne može ni radi toga dati svoj pristanak, jer da je on zaklet na vjernost zakonitom Kralju Crne Gore i njenoj suverenoj vlasti, kao što mu to već i nalaže crnogorska državna konstitucija; da suverena vlast Crne Gore sve donde mora postajati dogod ne bi dva faktora uništili taj njen suverenitet, a to su: volja crnogorskog naroda izražena popropisima crnogorskog državnog ustava i sankcija te volje od strane mjerodavnih Velikih Sila…

(Nastavlja se)