Skupštinska rasprava o poglavaru Crnogorske pravoslavne crkve, stenogram iz 1907. godine (I)

Priredio: Vladimir Jovanović

U Crnogorskoj narodnoj skupštini – parlamentu Knjaževine Crne Gore održan je 2. februara 1907. godine LIV sastanak redovnoga saziva, s početkom „u 3 ½ sata poslije podne”. Predśednik je ŠAKO PETROVIĆ.

Nakon čitanja i usvajanja zapisnika s prethodnog sastanka, Skupština je nastavila rad razmatrajući molbe i žalbe i prijedloge građana iz: Morače, Danilovgrada, Oputne Rudine, Zagarača, Kolašina, Brezovica, Kaznenoga zavoda iz Podgorice, Konjuha, Goranskog, Broćanca, Majstora.

Potom se prešlo na dnevni red, pa je ministar prosvjete i crkvenih djela GAVRILO CEROVIĆ odgovarao na poslanička pitanja.

Jedna interpelacija je pokrenula žestoku skupštinsku raspravu — o mitropolitu MITROFANU BANU, poglavaru Crnogorske pravoslavne crkve, koji je bio virilni (po položaju) poslanik, kao i crnogorski muftija i barski nadbiskup.

Mitrofan je prozvan za kršenje crkvenih ustavâ, zakona, uredbe i uputstva (Ustava Sv. Sinoda; Ustava pravoslavnih konsistorija; Zakona o fondu za izdržavanje iznemoglih sveštenika i đakona i njihovih udovica i đece; Uredbe o uvođenju godišnjih plata za parohijsko sveštenstvo; Uputstva Mitropolita kapetanima o načinu izračunavanja i naplate svešteničkoga prireza), kao i za samovlašće u raspolaganju crkvenim finansijama i odabiru i postavljenju svešteničkoga kadra, etc.

Mitrofan je i sâm uzeo riječ i nastojao da se opravda i odbrani. Zanimljivost ove rasprave je i u tome da Mitrofana optužuju njegovi sveštenici, izabrani narodni poslanici — KRSTO POPOVIĆ i VOJIN POPOVIĆ, obojica parosi Crnogorske crkve u Podgorici.

Stenografske bilješke o tome, koje ću objaviti u dva nastavka, nepoznate su i široj i stručnoj javnosti…

***
…Prelazi se na drugu tačku dnevnog reda.

Min. prosvjete, CEROVIĆ odgovara na interpelaciju popa KRSTA POPOVIĆA s društvom, odnosno ustanove Sv. Sinoda, Cetinjske Konsistorije i dr.

Veli, da su bila upražnjena mjesta episkopa Zahumsko-Rasijskog [eparhija Crnogorske pravoslavne crkve s katedrom u Ostrogu, prim] i arhimandrita cetinjskoga, a arhimandrit ostroški [PETRONIJE RAIČEVIĆ, prim] i protopresviter vasojevićski [AKSENTIJE BOJOVIĆ iz Andrijevice, prim], bili su izvjesno vrijeme bolesni, ušljed čega se i nije mogao držati arhijerejski sabor [očigledna greška, treba: Sinod, prim], ali obećaje da će se u 1907. sazvati.

Što se tiče pitanja, što je Mitropolit Crnogorski predśednik Sv. Sinoda, a u isto vrijeme i Cetinjske Konsistorije — ne slaže se s tim faktom, ali to objašnjuje time, što je naš Mtropolit u isto vrijeme i episkop ove eparhije [„Cetinjske” ili „Mitropolijske”, službeni naziv: Cetinjska arhiepiskopija, prim], čije Konsistorije on po samom položaju bio bi predśednik, a kao Mitropolit predśednik Sv. Sinoda.

Objašnjuje prilike, kojima je danas nemoguće postići ono, što zakoni propisuju za duhovenstvo, kao što se to teško postiže i u druga nadleštva, ističući za glavne uzroke našu finansijsku snagu i oskudicu stručnih ljudi.

Tvrdi, da zaista neki članovi Konsistorije ne uslovljavaju čl. 11. Ustava iste, no to pravda tijem, što cio naš državni mehanizam nije još sređen i udešen prema formama, koje zakoni propisuju. Odnosno parohijskih domova i knjižnice, koje predviđa čl. 56. Ustava konsistorije, veli, teško je uslovljavati sve ono što naši zakoni predviđaju zbog oskudnih materijalnih sredstava, no radiće se postepeno na ustanovu istih.

Što se tiče jednakog uloga u pensioni fond sveštenika i đakona bez obzira na njihove plate, ne može odgovoriti, pošto tu jednakost normira Zakon o fondu istijeh, dok se taj zakon izmijeni. Odnosno pensije licima, koja su napuštila svešteničku službu, veli, da su takva samo dva sveštenika, od kojih je jedan i duševno bolesan, kojemu je Ministarstvo prosvjete s Mitropolitom odredilo kr[una] 240 pensije, a drugome Drž[avni] Savjet u dogovoru sa Mitropolitom kr. 120.

Dalje kaže, da je Drž. Savjet nekim članovima Cetinjske konsistorije odredio honorar iz prirezne kase, ali postoji prijedlog Ministarstva prosvjete, da prirezna prijeđe u Drž. kasu.

Interpelant pop KRSTO POPOVIĆ ne zadovoljava se odgovorom ministra prosvjete. Govori o prošlosti naše Crkve, njenom stanju i ulogama u državnom i političkom životu.

Da bi se i naša Crkva uredila, PO UGLEDU DRUGIH SAMOSTALNIH PRAVOSLAVNIH CRKAVA, donesen je zakon — Ustav[i] Sv. Sinoda i Konsistorije, koji se nije pravilno primjenjivao.

Objašnjuje, da su se mogle po zakonu držati śednice sinodske, za koje je i bilo duhovnih lica, što je odlagano zbog simpatija i antipatija ARHIJEREJA, a ne zbog bolesti u roku tri godine dvojice duhovnika. Veli, da se mlađi a sposobniji ljudi nijesu primali u Konsistoriju, koji bi bolje vršili posao na ugled naše Crkve, već oni koji nijesu učili bogosloviju niti dogme Crkve.

Dokazuje, da Mitropolit nije mogao biti u isto vrijeme predśednik Sv. Sinoda i predśednik Cetinjske Konsistorije, što je — kaže — na uštrb pravde u našoj Crkvi, i navodi primjere, da toga nije bilo u Ruskoj i Srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Dalje dokazuje, da je Mitropolit, protivno zakonu, postavljao članove Konsistorije, na štetu svešteničke prirezne kase, u koju Drž. Savjet nije smio dirati, jer sveštenike kao državne činovnke, treba plaćati iz drž. kase, a prirezna kasa ima služiti za namijenjenu svrhu.

Iznosi rđavo stanje svešteničko, usljed čega stručni i za taj poziv osposobljeni ne primaju se svešteničke dužnosti, već traže pisarska mjesta u drugim nadleštvima, dočim se za sveštenike postavljaju škartirana lica iz drugih nižih služaba.

Čudi se, kako sveštenik saborne crkve u Nikšiću, kao i neki đakoni, primaju platu iz prirezne, a ne iz dr. kase, tijem više, što oni nijesu ulagali u prireznu kasu od svoje plate, napominjući, da Gospodar na koga se odgovorni za ovako što najviše pozivaju, ne bi dozvolio to, niti da se plaća pograničnim sveštenicima iz iste prirezne, kad bi mu se objasnio zakon i stanje ove kase, u kojoj se je pokazao deficit, usljed čega se je i smanjila plata nekim sveštenicima, koja praksa, ako bi se produžila, ostalo bi sveštenstvo bez plata.

Veli, da se uopšte nije gledalo je li sveštenik služio manje ili više godina; što je koji svršio; ili kakve su mjesne prilike i položaj njegove parohije, pa pored svega daju se pojedinima nepravedni honorari, ističući za primjer parohiju Ljubotinjsku, koja se kao i na više mjesta mogla spojiti sa dotičnom, što bi bilo u korist.

Napominje, kako su neki sveštenici premješteni sa, a neki bez nagrada, a pored bogatih plata; dočim neki sveštenici primaju odveć mizerne plate, te su prinuđeni pored svešteničke dužnosti raditi drugijema za nadnicu.

Ističe, kako je sveštenički pensioni fond jedna tajna za sveštenstvo, iz kojega se plaćaju mnoga lica, koja su se ‘za ljubav grba’ [zapošljenja u državnoj administraciji, prim] odrekla sveštenstva; a tako da se izdaje iz istoga pensija familijama nekih umrlih sveštenika ili đakona, koji nikako u ovaj fond nijesu davali uloga, što je, veli, neopravdano i protivno zakonu.

Primjećuje, da je po članu 56. i 73. [Ustava pravoslavnih konsistorija, prim] trebalo urediti svešteničke domove i knjižnice, što je još mrtvo slovo na hartiji, dočim se drugi članovi, naročito za kazne i drugo, strogo ispunjavaju.

Iz svoga govora izvodi zaključak, da se je poglavar naše Crkve ogriješio o zakon u pogledu primjenjivanja istoga, pa traži, da se ministar prosvjete upozna sa stanjem sveštenstva i postara za opšte uređenje istoga, a po srpskim zakonima, kao što ih u svemu primjenjujemo.

Predśednik daje 15 minuta odmora. Poslije odmora. Predśednik nastavlja prekinutu sjednicu.

NJ[egovo] V[isokopreosveštenstvo] g. MITROPOLIT žali, što jedan od poslanika i njegov sveštenik napada njegov javni rad, koje smatra za moralne udare.

Napominje, da kad je došao za Mitropolita [1885. godine, prim] nije bilo nikakvog svešteničkog uređenja, nego su sveštenici odili od kuće do kuće i tražili svoju zaradu, kojima je poboljšao stanje uređenjem sistematskih plata. Veli, da je radio u neustavnom dobu, ali sve u saglasnosti sa Krunom i vladom.

Odriče, da je namještavao i nagrađivao svoje ljubimce, a preporučeno mu je bilo da se što više osvrće na ekonomiju, u kojem je pravcu i postupao. Nije bio apsolutan u svom radu, već je radio onako, kako se htjelo od vlade.

Objašnjuje, na kakav su način postavljeni sveštenik i đakon u Nikšiću, kao i oni u Podgorici, što kaže nije bilo nezakonito.

Honorare nekim sveštenicima, veli, da je davao s obzirom prema nekim geografskim prilikama i teškoći mjesta dotične parohije, pošto su iste ostale bez sveštenika.

Kaže, da je u saglasnosti sa Drž. Savjetom dao pensiju popu MITRU MILIČKOVIĆU, kao dugogodišnjem svešteniku, koji je postao kapetanom, pa docnije ostao i bez kapetanskog čina i bez parohije, što ne smatra ni za kakvu pogrešku.

Pravda davanje pomoći prekograničnim sveštenicima, od kojih je jedan bio iz Zete, a drugi iz Vasojevića iz razloga, što su i jedan i drugi bili dobri sveštenici i patriote kao i političke ličnosti, usljed čega i ne smatra za pogrešku, što im je u dvije godine dao po 100 kruna.

Veli, da će se po postojećim zakonima crkvenim vladati sve donde, dok se novim zamijene. Svoj govor zaključuje time, da u načelu Hristovu oprašta svešteniku, koji ga je javno napao.

Pop VOJIN POPOVIĆ veli, da je NJ. V. g. Mitropolit htio kazati ono, što ga je rukovodilo, napominjući, da neće ulaziti u to, da li je tu bilo razloga ili ne, ali tvrdi, da su svi ti razlozi nezakoniti.

Priznaje D-ra MILAŠA [NIKODIMA, episkopa iz autokefalne Bukovičko-dalmatinske crkve, koji je za potrebe Crnogorske pravoslavne crkve napisao ustave Sinoda i pravoslavnih konsistorija, prim], kao najboljeg kanonika i bogoslova; ali sumnja, da je kao takav mogao dozvoliti, da jedno lice bude predśednik i Sv. Sinoda i Konsistorije Cetinjske, što nije predviđeno ustavom ni jedne AUTOKEFALNE CRKVE, a što se takođe ne predviđa ni u građanskim nižim i višim instancijama; navodeći primjer, da apel neke kanonske žalbe protiv konsistorijske odluke ne bi imao uspjeha na Sv. Sinod, pošto bi predśednik istoga bio odlučan riješenja Konsistorije, koje je kao predśednik iste potpisao.

Napominje uopšte žalosno stanje sveštenstva, koje je — kaže — bilo uplašeno od svoga Poglavara i nije smjelo pitati o svojoj sudbini, zato traži da ministar prosvjete obrati ozbiljnu pažnju i stane na put svima protivzakonskim postupcima…

(Nastavlja se)