Skupštinska rasprava o poglavaru Crnogorske pravoslavne crkve, stenogram iz 1907. godine (II)

Priredio: Vladimir Jovanović

Interpelacija „popa KRSTA POPOVIĆA s društvom” pokrenula je 2. februara 1907. godine žestoku raspravu tokom LIV sastanka redovnoga saziva Crnogorske narodne skupštine – parlamenta Knjaževine Crne Gore.

Prozvan je mitropolitu MITROFAN BAN (na slici gore), poglavar Crnogorske pravoslavne crkve, koji je bio virilni (po položaju) poslanik. Mitrofan je optužen za kršenje crkvenih ustava, zakona, uredbe i uputstva, kao i za samovlašće u raspolaganju crkvenim finansijama i odabiru i postavljenju svešteničkoga kadra, etc.

Zanimljivost ove rasprave je i u tome da Mitrofana optužuju njegovi sveštenici, izabrani narodni poslanici — pomenuti K. Popović i VOJIN POPOVIĆ, obojica parosi Crnogorske crkve u Podgorici. 

Mitrofan je i sâm uzeo riječ, tvrdeći da je meta „za moralne udare”. Nastojeći da Mitrofana opravdaju, diskutovali su ministar prosvjete i crkvenih djela GAVRILO CEROVIĆ, zatim poslanici JANKO SPASOJEVIĆ iz Vasojevića i MILO DOŽIĆ iz Morače, dok je poslanik SAVO VULETIĆ iz Zete podržao interpelanta, sveštenika Krsta Popovića, „da ga ne mogu nikako pobiti”.

I iz diskusija je potpuno jasno da je ustave Svetoga Sinoda i pravoslavnih konsistorija za autokefalnu Crkvu u Knjaževini Crnoj Gori napisao episkop dr Nikodim Milaš (tada arhijerej Bukovičko-dalmatinske crkve), najpoznatiji s južnoslovenskih prostora pravoslavni kanonista — što je činjenica koju srpska istoriografija u novija vremena pokušava da negira.

Prvi dio sa stenografskim bilješkama o ovoj raspravi u Crnogorskoj narodnoj skupštini je na linku dolje; slijedi nastavak…

***

[JANKO] SPASOJEVIĆ primjećuje iz pojedinih govora težak položaj sveštenstva s materijalne strane. 

Objašnjuje sa crkveno-pravnog gledišta postanak Sv. Sinoda, napominjući redove duhovenstva AUTOKEFALNE CRKVE, s čime se — kaže — do danas naša Crkva nije ogriješila. 

Veli, da je naš crkveni ustav [Ustav Sv. Sinoda u Knjaževini Crnoj Gori, prim] napisan u našemu i duhu Pravoslavne ruske crkve, koja nam služi kao obrazac, a po kojemu pri svakoj episkopiji postoji i konsistorija s predśednikom istoga episkopa, odakle se poslovi opravljaju i rešavaju u Sv. Sinod, kojemu je predśednik Arhipastir — Mitropolit, koje kod nas nije moguće bilo urediti zbog nedostatka spremnih ljudi, i što je to skopčano sa izdacima velikim za našu finansijsku moć, s toga i nije trebalo osuđivati Arhijereja, kad je on predśednik oba duhovna suda.

NJ. V. g. MITROPOLIT žali, što pop VOJIN POPOVIĆ napada priznatoga bogoslova i kanonista Dr-a MILAŠA, autora našeg crkvenog ustava, kad veli, da sumnja da je on mogao dozvoliti, da Mitropolit Crnogorski može biti predśednik oba duhovna suda i kao da ga je na takvo što mogao pridobiti, jer i ako bi slučajno bio prinuđivan od koga, ne bi to učinio zbog javne kritike. 

Napominje sporazum sa dr MILAŠOM za uređenje Konsistorije i Sv. Sinoda po današnjem načinu, koje je i Drž. Savjet odobrio, kako sa ekonomskog gledišta, tako i sa oskudicom spremnih ljudi u smislu čl. 12. crkvenog Ustava, koji član objašnjuje. 

Veli, da su dvije episkopije, od kojih je jedna ‘udova’ [u to vrijeme katedra Zahumsko-raška eparhije Crnogorske crkve u Ostrogu je vakantna, bez episkopa, prim], ali će se u njoj brzo postaviti episkop [Kiril Mitrović je 1908. postao episkop zahumsko-raški, prim]; dotle će biti ova Konsistorija [Cetinjska] nad obje eparhije, a on predśednik oba duhovna suda, što potreba iziskiva, a ne kakva lična uzurpacija.

Pop VOJIN POPOVIĆ objašnjuje svoj pređašnji govor.

[MILO] DOŽIĆ ističe rad našeg Arhipastira, blagodareći kojemu — kaže — da je ugledao svijeta Ustav Sv. Sinoda i Konsistorije. 

Objašnjuje naše prilike i moć, kao i oskudicu sposobnih ljudi za ovaj poziv; pa pravda, što je Nj. V. Mitropolit predśednik Sv. Sinoda i Konsistorije, navodeći, da je to izazvala potreba, a ne njegova kakva ambicija, a toga se veli — dešava i u drugim nadleštvima. 

Nada se, da će naš Poglavar [Mitrofan, prim] učiniti sve što može da zadovolji prilike, kao što se i dosad zauzimao, sa čime je zaslužio poštovanje kao sveštenik i kao borac na bojnom polju.

[SAVO] VULETIĆ primjećuje, da se govor popa KRSTA POPOVIĆA smatra kao tendenciozan, a nije pitanje, da li je on oportun, no na osnovu čega je iznesen. 

Tvrdi, da je iznio fakta iz kojih se zaključuje, da zakon nije ispunjavan, niti se u djelo primjenjivao, što i dokazuje u smislu govora popa Krsta Popovića. 

Primjećuje govornicima, koji ustaju protivu popa Krsta Popovića, i izjavljuje da ga ne mogu nikako pobiti, budući mu je cilj, da se uredi u buduće sveštenstvo na korist istoga i naroda, što on kao sveštenik i narodni poslanik traži.

DOŽIĆ se poziva na izgovor min. prosvjete [GAVRILA CEROVIĆA, prim], da bi uvođenje Sv. Sinoda i Konsistorije koštalo 20-30 hiljada kr[una], što sad naše financijske prilike nijesu u stanju podmirivati. 

Objašnjuje se sa Vuletićem u smislu govora Nj. V. Mitropolita, da i ako je velika čast pa i po potrebi biti predśednik oba duhovna suda, ipak je dužnost teška, a odgovornost velika.

Pop Krsto Popović predlaže motivaciju za dnevni red, koja nije primljena.

Pop Vojin Popović predlaže motivaciju, koja je primljena. 

Prelazi se na drugu tačku dnevnoga reda.

(Kraj)