Crnogorčević: Ni pomena o Nemanjićima u Lastvi Grbaljskoj (1895)

Priredio: V.J.

Mladen Crnogorčević (Perast, 1863 – Baošići, 1902), učitelj u austrougarskim školama u Grblju i Krtolama, potom u Arbanasima kod Zadra, ostavio je, u skladu sa svojim mogućnostima, značajne opise crkava i manastira na Crnogorskome primorju, a radove je objavljivao u ondašnjoj periodici, uključujući i crnogorsku.

Članak „Manastir Roždestva Sv. Bogorodice u Grblju” štampao je 1895. u crnogorskoj „Prosvjeti: listu za Crkvu i školu”. Prema nalazima Crnogorčevića — Lastva Grbaljska, jedini manastir, tj. najznačajniji crkveni kompleks u Grblju — ne sadrži niti jednu provjerljivu činjenicu, čak ni indiciju, ili fragment o „nasleđu Nemanjića”, niti se pominju (novokomponovana) tzv. „narodna predanja da je Sv. Sava kratko boravio u Podlastvi” i sl.

Osim što je „prekrečila” istoriju, Crkva Srbije (SPC) je 2006. u manastirskoj porti Lastve Grbaljske sagradila i doslovno četničku spomen-kosturnicu; tu se 2019, uz pokojne Amfilohija Radovića i patrijarha Irineja Gavrilovića, slavila i izmišljotina o „800 godina autokefalnosti SPC”...

Crnogorčević, pak, utvrđuje, i do danas nije osporen, prvi provjerljivi pomen manastirske crkve iz 1419, a to je doba starocrnogorskoga vladara Balše III, odnosno prvih Crnojevića — koji su u Grblju, decenijama prije i decenijama kasnije, imali pośede (solila).

Župa Grupuli (Grbalj), pomenuta u „Ljetopisu popa Dukljanina”, prethodno je u sastavu Dukljanske države Vojislavljevića, u kojoj su, nakon Velike šizme, grčki pravoslavni monasi na prostoru Boke kotorske održavali opštežitija, poput enklava u Bijeloj kod Herceg-Novoga, Kotoru, i, po svemu sudeći, Grblju — upravo u Lastvi. 

Za freske manastirske crkve u Donjoj Lastvi — koja je izdužene osnove sa trodjelnim zvonikom na preslicu, što je arhitektonski model bezmalo svuda u hrišćanskom arealu Mediterana — Crnogorčević paradoksalno veli da su „izrada srpsko-grčke škole” i čudi ga da na freskama „nijesu prestavljeni ni svetitelji Nemanjići, kao što je to vidjeti po drugim crkvama grbaljskim”.

Aneks ovoj tvrdnji je da su ti, drugi živopisi s Nemanjićima po Grblju, nastajali od 1829. kada je austrougarska okupaciona vlast srpskoj Karlovačkoj crkvi dodijelila jurisdikciju nad Bokom kotorskom, a od početka 1870-ih ta jurisdikcija je autokefalne Bukovinsko-dalmatinske crkve iz Černovica (Bukovina, savremena Ukrajina). I u toj jurisdikciji, kao prethodno u Karlovačkoj, svi episkopi nadležni za Grbalj i Boku kotorsku su Srbi „izvanjci”, rodom iz Vojvodine i Hrvatske.

Politika Austrijske tj. Austrougarske carevine je oduvijek bila da pravoslavne u Boki kotorskoj odvoji od Crnogorske crkve i Cetinja kao njihove tradicionalne duhovne katedre.

Stoljećima ranije, od Crnojevića, autokefalna Mitropolija sa Cetinja, uprkos mnogim teškoćama od strane Mletaka, imala je kanonsku pravoslavnu jurisdikciju nad Grbljem i cjelokupnom Bokom kotorskom — i Crnogorčević u svome članku donosi neke podatke.

O značaju manastira Lastva Grbljanska svjedoči i to što su čak dvojica budućih poglavara Crnogorske pravoslavne crkve, Visarion Ljubiša i Mitrofan Ban, prethodno bili njegovi nastojatelji.

„Manastir Roždestva Sv. Bogorodice u Grblju”, članak Mladena Crnogorčevića iz 1895, objavljujem u cjelosti…

----------

Piše: Mladen Crnogorčević

U Lastvi ili-ti Podlastvi grbaljskoj, po više državne ceste, ima manastir i u njemu saborna crkva Roždestva Bogorodice. Već u XIV vijeku tu je opstojala manastirska crkva, kojoj se jedva razaznaju pošljednji tragovi.

Grbaljska knežina Ljubanovića nosi po njoj ime Knežine Sv. Gospođe (Contea di S. Maria).

Današnja crkva je „lađa” srednje veličine i ima zvonik na preslicu su tri okna. Do crkve četiri ovelike ćelije, tako da svaka grbaljska knežina ima ćeliju svoju. Tu ima i trijemova i nekoliko podruma. U manastiru je i ovelik zdenac. Nešto su podalje izvor Vodica i potok Drenovštica.

Manastir je bio nekada veoma bogat: imao je svoje mlinove, śenokose i velike hrastove šume. Mjesto nije zdravo. Parohija, pod koju spada ovaj manastir, ima pod sobom sela: Lastvu, Goroviće, Prijevor, Bratešiće, i zaseoke Svinjišta i Seoca.

Crkva je živopisana: izrada je smjesa srpsko-grčke škole. Živopisani su samo svodovi, a nijesu prestavljeni ni svetitelji Nemanjići, kao što je to vidjeti po drugim crkvama grbaljskin. Glavni su nedostatci perspektivne pogreške, neprirodni izraz i neskladne boje.

Na sâmom je svodu prestavljena Bogomati, a u naokolo su slike i čitavi redovi svetitelja sa zapisima [na grčkome jeziku, prim]: „ХВ… ΝВАПТIΝYХЪ ИПАТАТΝ ТY XV ОПРОТ СIМΝОИ — СТΝ ТРΝФОИОС — СТΝ ЄVГЄГИОС — СТИ КИТОРС…”

U oltaru su živopisani u velikom formatu likovi Isusa Hrista i Bogomatere, a u naokolo slike i zapisi [grčki, prim]: „И ГЕΝИСИС ТY ХР — ΝАΝАГСЬI ТY ХР — СОЛОМО…”

U istome oltaru pod lijevom rukom Bogomatere ima zapis ispisan u novije doba: „† a… u manastir pod Lastvu da se zna vo posljedna vremena ponovi se iz nova saliž s pločama vo obiteli seju i dvoje vratah, tri prozora pri prepodobneišem k[i]r igumanom Grigoriom Bučinom ot blagočestivago mjesta Gerblja na otoki, sagradi se nova kužina i terpezarija do kužine i skala kamena i mlin uljani i kostala je cekina… pomja gdi v crkvi siji preporučujem… služ… i obite… pom… v stom…”

U ćelijskom zidu, pri ulaznim vratima crkvenim, ima grobnica, u kojoj su sahranjeni manastirski jeromonasi. Na grobnici je rezan natpis iz prve polovine prošloga vijeka, glasi: „si grob mazima [Maksima, prim] ieromonah mileševca. vječna jemu pamjet (1740)”.

Natpis, rezan na manastirskoj petohljebnici glasi: „sie petihlebniče sakova igumen Georgije manastira grbalskago lastve sa bratijeju  hramu Roždestvu stie. va ljeto (1736). Rukodjelisa stomi Radič iz Novoga. B[o]g da prosti”.

U spomenicima naše uže otadžbine nahodimo spomena o ovome manastiru u prvoj četvrti XV. v[ijeka].

Godine 1419. neki Nikola Ercegović, iz grbaljskoga sela Vranovića, zavještao je ovome manastiru cekin svijeća ,,da mu gore pred dušom mrtvijeh, a za zdravlje živijeh“.

Nešto kasnije utvrđena je u manastiru ustanova grbaljska (Zakonik) na Mitrov-dan 1427. godine. Ona se sastoji od 126 tačaka. Objelodanio je Vuk Vit. Vrčević 1851. g. pa kasnije prenio u svoje „razne članke“ (Dubrovnik, 1891.)

Manastir je obnovljen prvi put 1700. godiine.

1732. zavještao je Stanko Nihović [Mihović] iz Lastve svoju zemlju u istome selu crnogorskim mitropolitima Danilu i Savi Petroviću-Njegošu: u manastiru lastovskom prebivao je tada jeromonah Isaija, suvremenik igumana Đorđija [Georgija] i jeromonaha Maksima Mileševca.

Kaluđer Teodosije Mrković [Mrkojević], rodom Maina, koji je za mitropolita Save Petrovića-Njegoša vodio svjetovne stvari u Crnoj Gori, dohodio je u manastir lastovski 1789. da razgleda zemlje zavještane Crnogorskim Mitropolitima.

Za đenerala Bradia (Brady) hranila se u istome manastiru vojnička džebana za obranu od Francuza. Manastir je obnovljen po drugi put 1812, a pošto izgori 1869. bude opravljen po treći put 1874. godine.

Od prve polovine našega vijeka u manastiru je bila smještena narodna škola, u kojoj kaluđeri poučavahu staro-slovenski jezik, crkveno pojanje, računanje i t.d.

Spominju se jeromonasi — učitelji: Mojsije Vukšić, rodom sa Sutvare, koji je našem čuvenom novelisti S. M. Ljubiši podao osnovu pripovijetke „Prokleti kam“. Njegovi su prejemnici: Teofan Milošević, rodom iz sela Šišića, koji je ostavljao monaški čin i opet u nj stupao, dok umre kao monah u 96. godini života (1883. godine); iguman Grigorije Bućin, za koga je manastir obnovljen (1812. godine); Visarion Ljubiša, koji poznije postade Crnogorski Mitropolit; i Visokopr[osvećeni] gosp. Mitrofan Ban, današnji Crnogorsko-Brdski Mitropolit.

U doba 1867-1892. godine manastirska škola ostane zatvorena, dok se pretvori u javnu osnovnu školu.

Iz Lastve je rodom arhimandrit Stefan Vučetić ili-ti Vukotić, za mletačke vlade privrženik ruskog dvora, koji je sa toga bio prinuđen predizati u Crnu Goru 1789, a poznije je vodio pregovore između crnogorskoga mitropolita Petra I. Petrovića-Njegoša i austrijskoga barona Rukavine [crnogorski mitropolit Petar I je Vučetića-Vukotića proizveo u arhimandrita, pa 1804. raščinio jer je bio akter ruske zavjere protiv njega, prim].

Po sačuvanim otiscima razaznaje se oblik pečata (okruglog vida, prelazećeg u oval), kojim se je on služio. Lice pečata (28-30 mm) prestavlja okrunjen grb; po više diže se orao, a iznad orla kruna s krstom, što podržavaju dva ljudska lika po stranama. U okolo zapis: „печатъ Архим... Стефана Вукотича”.

U manastirskoj riznici hrani se jedan тѵпїконъ (ustav), štampan u Moskvi, u kojemu ima rukopisna bilješka iz 1793. i u njoj spomenuto, kako je tu knjigu donio iste godine iz Moskve u Lastvu jeromonah Stefan Vučetić.

Ima i jedan минеi [minej], koji je priložio „tajni savjetnik ordena svetoga Aleksandra kavaler ilirski graf Sava Vladisavić”. Nema zabilježene godine, ali je knjiga bez sumnje priložena u prvoj polovini prošloga vijeka, a njen priložnik zacijelo je onaj glasoviti Hercegnovljanin, koji se proslavio kao ruski diplomat za vlade Petra Velikoga.

Okolica lastovskoga manastira bila je znatna u vrlo stara vremena. U blizini su razvale negdašnjega Milin-grada; u mjesnosti zvanoj Tamnice ima ozidina starih dvorova i vješto izrađenih arhitekturnih ulomaka: stupova, podstupina, dovratnika i golemih poklopnica. Žaliti je, što se sa oskudice pisanih spomenika ne može saznati što pobliže o prošlosti takove mjesnosti.

Pri moru, među rtom Trstenim i Budvanskom lukom, po dnu Mrčeva polja, a prema visokome Spasu, ima pusto žalo, zvano Jaz, gdje je opet, kako narodno predanje kazuje, opstajao Šebe-grad. U preistorijsko doba rekli bi da je ravan Mrčeva polja zapremalo more, koje kao da je osleklo u potonjim evolucijama.

Knez Đurađ [Jurij] Dolgoruki, vraćajući se sa svoga pohoda u Crnoj Gori, za vlade Šćepana Maloga, 1769. krenuo je ispod Jaza na brodu Lazara Jankovića Hercegnovljanina, i poveo sa sobom patrijarha Brkića [Vasilija, bivšeg arhiepiskopa pećkog, koji je proćeran iz Crne Gore, doslovno spašavajući glavu, prim], kneza Vojnovića i Marka Tanovića.