Priredio: Vladimir Jovanović
Simeon Popović, završio razred Učiteljsko-bogoslovske škole (na Cetinju), učestvovao u posljednjem crnogorsko-turskom ratu (1876-1878), bio je oženjen, i razveo se, nakon čega je otputovao u Kijev. Tamo je okončao Bogosloviju, zatim stupio na Duhovnu akademiju koju je takođe svršio s dobrim uspjehom i vratio se doma — zapisao je Pavle A. Rovinski u djelu „Черногорія в ея прошломъ и настоящемъ: Государственая жизнь 1851-1907” (III, Petograd, 1915, 243).
Rođen 1854. u Donjem Kraju kod Cetinja, kršten kao Savo, a zamonašen i za sveštenika rukopoložen s imenom Simeon — nakratko klirik Ruske, potom sveštenomonah i iguman Crnogorske pravoslavne crkve, a od 1918. do upokojenja 1941. Srpske crkve — on je utemeljivač manastira u Dajbabama blizu Podgorice.
Mitropolit Mitrofan Ban, poglavar Crnogorske crkve, blagoslovio je 1896. manastirsku crkvu Uspenja Presvete Bogorodice u Dajbabama, koja je godinu docnije osveštana.
Slijedi nekoliko nepoznatih, ili manje poznatih činjenica o podvižniku, Simeonu Popoviću.
Na bogoslovsko školovanje u Kijev — nakon što mu je odobren razvod — on je upućen s blagoslovom mitopolita Ilariona Roganovića, poglavara Crnogorske crkve, koji mu je umolio stipendiju Svetoga Sinoda Ruske crkve.
„Труды Кіевской духовной академіи”, službeno glasilo, objavljuje januara 1882. godine (XXIII, 1) da sobranije Savjeta Akademije, „pod predstojateljstvom rektora” — to je bio episkop Mihail Luzin — riješava 31. avgusta 1881. o prijemu Sava Popovića, svršenog bogoslova, na prvu studijsku godinu Akademije, iako, kako se navodi, nije imao zadovoljavajuće ocjene iz svih ispitnih predmeta.
Naime, od stotinjak kandidata na prijemnom ispitu, Popović je dijelio 70. mjesto s još dvojicom kandidata, izvjesnim Mitrofanom Suljtickim i Viktorom Jakubovičem. No, Savjet Akademije je odlučio o prijemu Popovića, nezavisno od loših rezultata na prijemnom:
„Trojica vaspitanika — Holmske bogoslovije Ivan Streljbicki, Tbiliške bogoslovije Spiridon Abesalov i CRNOGORAC SAVO POPOVIĆ, koji su dobili nedovoljno bodova — takođe se primaju na 1. godinu studija, na osnovu primjene referenci 3. i 4. u ukazima Svetoga Sinoda: prva dvojica kao samofinansirajući studenti, a posljednji sa naznačenom za njega stipendijom”.
Naime, Savjet Akademije, još je odlučio:
„CRNOGORAC SAVO POPOVIĆ obučavao se u Kijevskoj bogosloviji i uživao stipendiju Sv. Sinoda, posebno za njega naznačenu, koja mu ostaje do kraja akademskoga obrazovanja”.
S tim u vezi riješeno je, na novome sobraniju Savjeta Akademije 3. septembra 1881, i sljedeće:
„Saslušali: Stav Uprave Kijevske bogoslovije od 21. avgusta 1881, № 526. – Među bogoslovskim vaspitanicima koji su se javljali na završni ispit za prijem na Kijevsku duhovnu akademiju u okviru novoga kursa studenata, a koji moraju imati diplomirani kurs Kijevske bogoslovije, javio se u ovoj godini CRNOGORAC, SAVO POPOVIĆ, stipendista Svetoga Sinoda.
Ako pomenuti Popović bude primljen za studenta Kijevske akademije, Uprava Bogoslovije ponizno moli Savjet Akademije da ih o ovome obavijesti radi prijenosa njegove stipendije na Akademiju, u skladu sa dozvolom dobijenom od Ekonomskog odjeljenja Sv. Sinoda.
– Rješenje: Obavijestiti Upravu Kijevske bogoslovije, da je u broj studenata 1. godine Akademije primljen CRNOGORAC SAVO POPOVIĆ, dana 31. prošlog avgusta”.
Kada se početkom aprila 1885. u Kijevu slavio jubilej hiljadugodišnjice svetih Ćirila i Metodija, grčkih prosvjetitelja slovenskih naroda, Arsenij Stadnicki (1862-1936), tadašnji student Duhovne akadmije, a docniji mitropolit Ruske crkve, bilježi u svome dnevniku da je u zdanju Trgovačke komore organizovan veliki koncert, na kojem su se izvodile kantate Čajkovskog, Rubenštajna, Puhaljskog… a potom su se čule i crnogorske gusle.
„U trećem dijelu koncerta”, piše Stadnicki, „kao izvođač je učestvovao i jedan od mojih drugova — CRNOGORAC SAVO POPOVIĆ, koji je privukao pažnju svih, ne toliko svojim pjevanjem, koliko sjajnom crnogorskom nošnjom. Specijalno za ovu priliku naručio je raskošni kostim iz Crne Gore. Pjevao je ‘o Kosovu polju’ uz guslarsku pratnju, koju je imao iz Crne Gore”.
„Mada je, reklo bi se, pjevao neuvjerljivo (неудовлетворительно), ipak je dobio ovacije javnosti, vjerovatno iz zajedničke ljubavi prema Crnogorcima”, zapisaće Arsenij Stadnicki („Дневник: 1880–1901”, I, Moskva, 2006, 264).
Savo Popović se u Kijevu te godine i slikao u našoj nošnji; a na fotografiji je, uz svoje ime i prezime, vlastoručno dodao narodnosnu odrednicu — CRNOGORAC…
(Nastavlja se)
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR