Simeon Dajbabski, Crnogorac – nekoliko dokumenata (3)

Priredio: Vladimir Jovanović

Monaha, koji nije srebroljubiv, sveti oci pravilno sravnjivaju s orlom, koji stoji nad svakim iskušenjem, ruga se svemu sadašnjem; a kad izleti na visinu i udalji se od svega zemnoga, združi se sa gornjima, tj. anđelima, jer su u njega laka krila i nije opterećen brigama. Monah, koji se mnogo brine o blagu, isto je kao odveć natovareni brod, što lako potone — 1895. godine zapisuje Simeon Popović, jeromonah Crnogorske pravoslavne crkve.

U to vrijeme je otpočinjao poduhvat izgradnje Manastira Uspenja Presvete Bogorodice u Dajbabama, pokraj Podgorice.

Crnogorska „Prosvjeta: list za školu i Crkvu”, uredništvo je kancelarija Ministarstva prosvjete i crkvenih poslova, objavljuje 1895. feljton jeromonaha Simeona — bogoslovsku raspravu, između ostaloga, o monaškome životu i srebroljublju (XII, Cetinje, 600-601).

Tu Simeon piše da „strast srebroljublja, kao i svaka druga strast, uveličava se, ako samo lako prolazi, te se stane pojavljivati s početka u misli, a odatle prijeđe i na samo djelo, i to pod najljepšim izgovorima, jer se vrag, nesiti demon, često promeće u svijetloga anđela”.

Inspirisan starohrišćanskim svetiteljem Jovanom Kasijanom Rimljaninom (Ioannes Cassianus, †435), Simeon veli da strast srebroljublja „ako je kod malodušnog monaha, onda nas s početka pobuđuje k maloj tekovini u varljivim slikama, opisujući mu neke, tobož pravične i razumne, uzroke, po kojima je njemu neophodno, ili da čuva za sebe nekoliko novaca pri odrečenju od svijeta, ili da još pridobije toga”.

„Po tome, kako u svima oblicima strasti poglavito treba biti glavu zmije, tako osobito treba najbrižljivije obratiti pažnju, da ne bi kako gođ pronikla unutra njezina glava; jer, ako se ona pušti unutra, onda, svojom materijom pitajući se i prikupljajući snagu, sama će ražditi prekomjerni požar”, piše Simeon. 

„Zbog toga, ne samo što se valja bojati od strasti za novcima, nego i same želje za njih treba iz duše izbačiti”.

„Srebroljublje svjedoči o nevjeri srebroljupca”, naglašava Simeon, „jer on poštuje stvar, mjesto Tvorca, kao što je rekao veliki apostol, da je srebroljublje korijen ne samo svakoga grijeha, nego upravo da je ono i idolopoklonstvo”…

Prema jednoj od verzija, Simeon je, nakon što je od 1887. sveštenomonah u crnogorskim manastirima Vranjini i Ostrogu, kazivao: „1895 god. prvi put dolazim na mjesto javljeno” — u Dajbabe.

„Prema priviđenju nekog čobančeta iz Zete, po imenu Petka, Simeon riješio se da na mjestu današnjeg manastira otpočne radove”, navodi „Glas Crnogorca: list za nacionalnu politiku, književnost i privredu” (36, Cetinje, 1942, 3).

„Mjesto mi se dopade”, glasi kazivanje Simeona, „izgled divan, samoća, ali bez drvadi, samo drače, a nedaleko od varoši”.

„Vide se temelji nečega nasred grobova, temelji od klaka, tri-četire metra. Poslije okupim seljane i glavare, oficira Sinana Marova i druge, i kažem im namjeru, da hoću da se naselim i načinim bogomolju od svog imanja s Cetinja. Odobriše i ustupiše mi komuna za moju svrhu, za novce, potvrdismo taksama u sud, te odmah dadoh iskopati živu vodu, ubao pod selo”.

„Ljeti pak 1896. godine, u julu mjesecu, ja se preselih”, citira se Simeon.

„Kupih štica u Podgorici za 23 fiorina; i za jedan dan moj stan bi gotov, samo manjka štica za vrata. Seljanin Vaso Murtov dade malu ljesicu, podesnu, prišismo slame; i stvar gotova. Brava na vrata nije bila ni potrebita, jer unutra pokućanstva nema, bez samo sud za vodu i nešto sijena za ležnik; te tako prvi stan za kaluđera u manastiru Dajbabe bi od štica i prva vrata biše od ljesa — pruća".

Simeon je imao dobrotvore, među ostalima, iz kuće Petrovića-Njegoša. Evo bilješke iz 1911. godine, iz koje doznajemo i neke zanimljivosti, primjerice da je Simeon lično oslikavao unutrašnjost manastira:

- POŚETILI DAJBABE. Njihova Kralj. Visočanstva, Knjaz Mirko i Knjaginja Natalija, onomad su, sa svojega dvorca Kruševca, učinili izlet do manastira Dajbaba.

Uzvišene pośetioce dočekao je pred manastirom njegov nastojatelj g. jeromonah Simeon Popović — koji je područni mu manastir vrlo lijepo uredio; i kako svojim pobožnim i bogougodnim životom, tako i savjesnim vršenjem nastojateljke dužnosti, stvorio je svome manastiru u cijeloj okolini glas jedne svetinje, koju okolni narod uvažava.

Njihova Kralj. Visočanstva razgledala su tom prilikom sva odjeljenja manastirske crkve, koja se nalaze pod zemljom u jednoj glavici, te su cjelivala ikone i neko vrijeme provela u tihoj molitvi.

Pri izlasku iz crkve, čije je zidove sâm nastojatelj, otac Simeon, živopisao likovima svetitelja, Njeno Kralj. Visočanstvo, Knjaginja Natalija, darivala je jednu sirotnu ženu iz obližnje okoline, koja je sa svojim bolnim djetetom bila došla, da u Presvete Bogorodice, čijem je Uspeniju manastir posvećen, molitvama potraži zaštite i lijeka. Knjaginja je tu sirotnu ženu predusrela sa puno milosrđa i nježnosti, pruživši joj riječi iskrene utjehe.

Za tijem su Njihova Kralj. Visočanstva, Knjaz i Knjaginja, pośetili mali i skromni konak manastirski, đe su se zadržali duže vrijeme u razgovoru sa ocem Simeonom, koji je obrazovan duhovnik, obdaren i žicom pojezije, kojom ispunjava časove duševnoga mira.

Konverzacija je vođena i na francuskome jeziku, kojem je otac Simeon dobro vješt, služeći se znanjem istoga radi čitanja francuskih knjiga religiozne sadržine, od kojih mu, na njegovu molbu, dobar dio šalju i Njihova Kralj. Visočanstva sa Kruševca.

Pošto su crkvu manastirsku obdarili bogatim prilogom, Knjaz i Knjaginja oprostili su se najljubaznije sa ocem Simeonom i vratili su se na Kruševac” (Cetinjski vjesnik”, IV, 8, Cetinje, 1911, 3).

Izdanje Simeonove knjige „Otac i sin” pomogla je princeza Ana Petrović-Njegoš (1874-1971), šćer knjaza Nikole i Milene, koja se 1897. udala za njemačkoga princa Franca Josifa Batenberga (1874-1971). Simeon je u „Glasu Crnogorca” (XXXIX, 43, Cetinje, 1910, 3) zahvalio sljedećim riječima:

„Blagodareći Nj. V. Knjaginji Ani Batenberškoj, koja mi je blagoizvoljela pružiti moralnu i materijalnu pomoć, dao sam po drugi put u štampu moje djelo OTAC i SIN sa slijedećim sadržajem:

- o svetkovanju, krsno ime, gost kad je post, sv. ikone, o poštovanju roditelja, nevjera, ima li duše, idoli našeg doba, sloboda, ustav, krivokletnik, prijateljvstvo, vojna, glavarstvo, ljutina, pušenje duvana, žensko pušenje, dugovi, laž, šala, ljubopitstvo, dva zakona u borbi, opasna sreća, ima li suđene ure, bolijest, smrt i njezina tajna, tenčevi, sud nad grešnicima, nestanje svijeta.

Knjiga će iznijeti 10 štampanih tabaka, a cijena joj je 1 perper. Skupljači dobijaju desetu knjigu. Preplata se može slati ili meni lično, ili g. Kostu Staniću, knjižaru u Podgorici. Molim moje znance i prijatelje, da se što bolje zauzmu za ovo moje djelce.

Dajbabe, 1. septembra 1910. god.

Jeromonah Simeon Popović, nastojatelj man. Uspenskog”…

(Nastavlja se)