Simeon Dajbabski, Crnogorac – nekoliko dokumenata (4)

Priredio: Vladimir Jovanović

„Simeonova ćelija u Dajbapskoj gori”, članak iz 1898. protođakona Filipa Radičevića, sekretara Mitropolije Crnogorske pravoslavne crkve, potom i Sv. Sinoda — jedan je od prvih cjelovitijih izvještaja o gradnji manastira u Dajbabama.

Rodom iz sela Berislavaca u Zeti, Filip Radičević (1839-1917) duže je od pet decenija u središtu centralne administracije Crnogorske crkve. Završio je cetinjsku seminariju. U đakona je 1859. rukopoložen od strane poglavara naše Crkve, mitropolita Nikanora Ivanovića. Bio je i sekretar Crnogorskoga senata i učitelj (opširnije o njemu na linku dolje)…

Članak „Simeonova ćelija u Dajbapskoj gori” sadrži dragocjene, sadašnjim generacijama možda manje poznate podatke; na primjer da je, po nalogu Mitrofana Bana, mitropolita-poglavara Crnogorske crkve, jeromonah Simeon Popović (na slici gore) u Ostrogu ustrojio Monašku školu.

Doznaje se i da je Simeon, dok je bio nastojatelj manastira na Vranjini, tj. prije prelaska u Ostrog, odlazio na Svetu Goru, „da provodi isposnički život svetogorskijeh kaluđera”; te da je, docnije iz Ostroga, pohodio Hristov grob i od poglavara Jerusalimske patrijaršije, Nikodima Cinconisa ili Gerasima Protopaposa, tada „vrlo milostivo primljen bio”.

Protođakon Filip Radičević je svoj članak objavio u „Prosvjeti: listu za školu i Crkvu” (IX, 1, Cetinje, 1898, 51-53). Prenijeću ga integralno…

***

Prilikom moje kobne i grozne nesreće, koja me u prošloj godini 29. aprila sa gubitkom jedinca u Moskvi zadesila, morao sam se na veseli Badnji dan i Božić sa ognjišta utrnutog — iz Cetinja, ukloniti, da u tim veselim danima u samoći potražim svoju duševnu utjehu, pored svega što mi je duša zaronila u dno zemaljske grčine, te da u kojemu-god od naših manastira nađem oduške mome ranjenome srcu i ako me u nakrst svi dobri i čestiti saotačestvenici jako sažaljevahu, a kamen je studeni onome, koji je postao predmetom ljudskoga sažaljenja i ljudskijeh suza, kao što sam ja, gubeći jedinu svoju nadu i utjehu na ovome čemernome svijetu; te po dozvoli gosp. mitropolita Mitrofana pođem u Dajbapsku goru, u Zeti, u novopodignutu Ćeliju o. Simeona Popovića, strogoga isposnika i primjernog kaluđera, koji se odrekao sviju zemaljskijeh naslada.

(U ovu Ćeliju ide se iz Podgorice pored brdašca Ljubovića, pored kuća Šćepovića, i prolazi se poljem Ćemovskijem do gore Dajbapske, pri kojoj su, sa śeverne strane, vinogradi muhamedanski i hrišćanski iz Podgorice, te se i danas ti vinogradi zovu: Zanosijerak – zrno sijerak, Redžovine i Kriša, a sa južne strane nalaze se siromašna seoca: Dahna, Srednji Dajbabe i Donji Dajbabe od 30 domova naseljenijeh iz Zete, koji se sa zemljodjelstvom i stočarstvom zanimaju. Ovo se brdo može prijeći za jedan sat putovanja, s jednoga kraja na drugi, do rijeke Morače pored Lješkopolja. Ono je od česti nagomilano kamenitim liticama i zemljom crvenicom, na kojoj raste pitomi pelim i raznovrsne drače sa velikom travom, kroz koje se nalaze veliki broj zečeva, a po malo lisica i kunica).

Povod zidanja ove Ćelije bio je religiozni ośećaj Simeona Popovića, rodom iz Cetinja, koji je 1878. godine pošao u Rusiju u Kijevsku seminariju, te je poslije iste i Duhovnu akademiju svršio i dobio naučni stepen kandidatski, i po svršetku akademije dođe na Cetinje, đe je neko vrijeme proživio.

Poslije jedne godine zaželi poći na izučavanje francuskoga jezika, te ode u Pariz i Švajcarsku, đe je proživio više od jedne godine, te odatle pođe u Sv. Kijevo i tamo primi monašeski objet i rukopoloži se za jeromonaha po dozvoli Mitropolije cetinjske.

Iz Kijeva vrati se kao jeromonah u Crnu Goru, đe je od mitropolita Mitrofana očinski bio primljen, te ga pošalje u manastir Vranjinu za nastojatelja.

Poslije jedne godine zaželi poći u Sv. Atonsku Goru da provodi isposnički život svetogorskijeh kaluđera, đe je pošao i živio neko vrijeme, te se otuda opet povrati u svoju otadžbinu.

Gosp. Mitropolit pošalje ga u manastir Ostrog, da tamo otvori Monašku školu za one mladiće iz Crne Gore, koji žele isposnički živjeti i pokaluđeriti se, te mu pošalje nekoliko mladića na obučavanje, koji su izdržavati o trošku manastira Ostroškoga.

Iza ovoga dosta trudnoga rada dobije dozvolu, te pođe u Jerusalim, da se pokloni grobu Spasiteljevu, đe je od tamošnjega Patrijarha vrlo milostivo primljen bio. Otac Simeon vrati se natrag u manastir Ostrog; i produži obučavanje povjerenijeh mu iskušenika, koji su spremni i oprobani da mogu primiti jeromonaški čin.

Godine 1896, porodi se misao u oca Simeona da gradi o svome trošku ćeliju i crkvu u Zetskoj nahiji; te se riješi i pođe u Zetu sa svojijem đačićem Petkom Ivezićem, Zećaninom, da zajedno potraže za to najudobnije mjesto; i nađu veliku pustaru u Dajbapskoj gori, koju kupi za sopstveni novac, što mu bješe u našljedstvo ostavio njegov đed Milan.

Ovo mjesto zahvata južni kraj Dajbapske gore. Tu, pri strani ove gore, počne zidati svoju ćeliju, koju je prošle jeseni dovršio.

Živjeći ovđe i radeći svoju ćeliju, nađe jednu veliku pećinu u prostoru od sedam metara dužine i tri širine, koju je za crkvu priredio, sa oltarom, crkvom i pripratom. Kad se uđe u ovu pećinu (crkvicu) ulijeva pokloniku veliku hrišćansku pobožnost.

Ista je crkva snabdjevena sa ikonama, knjigama i odeždama, koje je darovao g. mitropolit Mitrofan radi obavljanja posvednevnoga bogosluženja.

Kad je crkvica bila spremna za osvećenje, molio je otac Simeon g. Mitropolita da dadne blagoslov za osvećenje, te dobivši blagoslov, pođu zetski sveštenici: g. g. Andrija Dragović, Krsto Popović sa jeromonahom Simonom, te crkvu osveštaju na Svetoga Atanasiju 22. decembra prošle godine i posveti se Uspeniju Presvete Bogorodice; u ovoj je nastavio posvednevno bogosluženje, te se na molitvu skuplja i pobožni narod zetski.

Poniže od ove kelije, k južnoj strani, izrađena je duboka prośečena bistijerna, koja je u prirodnom stijenju iskopana, duboka je od osam do deset metara, koja će se crvenicom zemljom, krečom i cigljom izgraditi do površine zemlje, da se u istu sprovede voda, koja bude s krova ćelije padala, te da bi se sa istom podmirivale ćelijske potrebe; a pijaća voda dobiva se sa živog izvora, odaklen se svi dajbapski seljaci služe.

Kad smo stigli rano na Božić u ovu pustaru, pođosmo u gluho doba noći u podzemnu crkvicu, hram Uspennja, đe bijaše otpočeta jutrenja sa litijom, poslije koje je odslužena i božanstvena liturgija, na kojoj bijaše priličan broj Zećana iz obližnjih sela, koji se pred crkvicom mirobožahu, ljubeći ruku smirenome služitelju oltara Božijega; te se narod svojima kućama raziđe, a nas svrati otac Simeon u svoju ćeliju, da nas po svojoj skromnoj pobožnosti u tuzi razgovori, dodajući: „Bog neka vas utješi i ukrijepi, da taj teški, žalosni položaj hrišćanski prenesete na ovoj plačnoj dolini”.

Duhovnik nam je dao i neke pobožne kijevske listove s knjigom „Beśede duše s Bogom“, te smo nekoliko sati ovđe probavili nalazeći duševnu utjehu. Iz ćelije pođemo na vrh Dajbapske gore, đe smo cio dan na Božić probavili moleći Boga u ovoj nijemoj tišini:

O Bože, Bože!

Pomoć mi daj

Dok mojim bjedam’

Ne stigne kraj. —

Daj da ih snosim

Kao tvoj dar —

O Bože, Bože!

Ti si moj car.

U zahod sunca svratimo se u skromnu ćeliju oca Simeona, sa kojim se oprostismo i vratismo natrag u Podgoricu.

(Nastavlja se)