Mojkovac: U Štitarici pod Knjazom hram se vozdviže 1896.

Priredio: Vladimir Jovanović

Područje Štitarice (savremena Opština Mojkovac) oslobođeno je u Veljemu ratu 1876-78, a lokalna administracija Knjaževine Crne Gore organizovana je u okviru kapetanije Poljske (Polja Kolašinska).

Podno Sinjajevine, na plodnom zemljištu, s nebrojenim pašnjacima, šumama i vodoizvorima, Štitaricu su — voljom knjaza Nikole — mahom naselili Crnogorci iz Morače, ali i iz Uskoka, Čevljani, Bjelopavlići, Kuči, Vasojevići… evo popisa tih bratstava:

- Bakovići, Baltići, Bjelići, Boškovići, Čobeljići, Dedeići, Gorčinovići, Jokovići, Jošanovići, Jovanovići, Krgovići, Kršikape, Madžgalji, Miloševići, Novakovići, Orovići, Pejovići, Radojevići, Raketići, Rakočević, Raosavljevići, Ristići, Rubežići, Rudići, Sarići, Simonovići, Simovići (Stožinići), Šukovići, Tapuškovići, Tomaševići, Tomovići, Vujisići, Vukovići (Fatići), Vlaovići, Vukovići (Raosavljevići), Vuletići, Zindovići.

Izgradnja crkve u Štitarici počela je 1892. Kako su Moračani u selu najbrojniji, određeno je da se hram posveti njihovoj slavi, Arhanđelu Mihailu (Ἀρχάγγελος Μιχαήλ).

Kamen je vađen iz Brežja, lokaliteta udaljenoga oko tri kilometra. Po crnogorskoj tradiciji, u donošenju kamena učestvovali su svi seljani, „staro i mlado”, oba pola. Crkveni odbor bio je u sastavu:

- Aga Đ. Simović, Jośo R. Krgović, Milovan R. Vujisić, Pero R. Rakočević, Radosav J. Vuković, Milinko I. Vuković, Milinko V. Rubežić, Milija Raosavljević…

Na tabli iznad ulaznih vrata crkve u Štitarici piše:

„Sej sv[eti] hram Sv. arhistratig[a] Mihaila vozdviže opština Štitarička pod vladom knjaza Nikole I Petrovića Nje[goša] 8. j. 1896. g.”

I prije nego će taj hram biti dovršen, Mitrofan Ban, poglavar Crkve Knjaževine Crne Gore, bio je 1894. u Štitarici, na proputovanju za selo Polja kod Mojkovca — tamo je osveštao još jednu mojkovačku zadužbinu knjaza Nikole, crkvu Sv. Blagovijesti, te vizitao Dobrilovinu, manastir u kanjonu Tare…

O. Andrija Anđelić, jerej, u to vrijeme je paroh Poljski, iz Nadzirateljstva (arhijerejskoga namjesništva) Moračko-Kolašinsko-Rovačkoga Eparhije zahumsko-raške Crnogorske pravoslavne crkve.

„Pripravljen mu je bio objed u Štitarici, đe su ga susreli poljski glavari sa nekoliko naroda”, izvještava se o prvome dolasku Mitrofana 1894. u to selo.

Kao i za druge okolne bogomolje Crnogorske crkve tada podignute u mojkovačkome i kolašinskome kraju, glavni majstor za štitaričku crkvu je Vaso Porobić iz Herceg-Novoga. Zapisane su iz ljeta 1896. riječi jereja o. Sava Rubežića, paroha lipovsko-planskoga:

„Svi oslobođeni krajevi, pa i Kolašin, danas hrišćanski pjevaju i mole se Bogu, a kliču za zdravlje svojega GOSPODARA. Crkve se podigle nekolike: jedna u varoši Kolašinskoj, druga u Poljima, treća u Štitarici, koja je tek ovoga ljeta dograđena, a četvrta se sad podiže na izvoru Crkvoštaku, na Blatini [Lipovo], koja će biti najveća i najljepša od gorepomenutijeh”.

Konačno, crkvu u Štitarici u neđelju 24. oktobra 1899. osveštao je arhipastir i poglavar autokefalne Crkve Mitrofan. O tome je pisano svjedočenje ostavio Sekule Dobričanin, učitelj iz Morače:

„Na Velikom Prepranu kita brzijeh konjanika iz Štitarice i iz Polja, među kojima bijaše i g. Jakov Vojinović, učitelj prekogrančni [iz Prošćenja, sela preko Tare, tada u Turskoj, prim], srela je visokog gosta; a na kosi prepranskoj — koja se ponosno uzdiže nad malenom i ubavom Štitarncom — predusrela je svog vrlog Arhipastira jedna četa iz bataliona [Poljskoga] g. komandira Lazara Boškovića.

Za malo po ovom g. Mitropolit je bio u malenoj Štitarici, đe se je u privatnoj školi odmorio i spremio za sveto djelo, te je u vladičanskom odjejanju ušao u crkveno dvorište, koje bijaše načičkano narodom iz okoline i uparađenijem batalionom komandira Lazara. Dok je mili Arhipastir ušao u crkvu, vojska mu je ukazivala dostojne počasti, a veličanstveno ‘Živio!’ iz hiljade grla gromoglasno razlamaše se na daleko.

Tačno u 12 sahati svršena je služba u novoosvećenom hramu. Pri izlasku iz istoga, pozdravio je vrlog Poglavara naše Sv. Crkve, od strane Štitaričana, kratkijem govorom g. Radosav Vuković, učitelj priv. škole. Izraziv zahvatnost, Mitropolit je izgovorio poučan govor narodu, po kojemu se je zaorilo dugotrajno:

‘Živio Gospodar, živio Mitropolit!’

Iza ovoga se je dobri Arhipastir odmorio na otvorenom polju, a razdraganost naroda našla je oduške u igrama i pjesmama. Igra kolo, cikće puška, a u čistom planinskom zraku odliježe pjesma: veseli se Štitarica, a ni čuditi se nije; jer onakvog prizora u njoj nije do sada bilo”.

„Poduže je [Mitrofan] išao kroz okupljeni narod i obojemu polu davao Arhnpastirske pouke u pobožnosti, radu, uzajamnoj slozi i ljubavi, vaspitavanju svoje đece, domaćoj ekonomiji i čistoći. Neke je milostivo obdario, a osobito svog starog slugu, siromaha Pavla Bosanca, koji je u manastiru Moračkom služio, dok je Preosvećeni kao starješina u njemu bio.

Zahvaliv Štitaričannma, komand. Lazaru, svešteniku Andriji, Savi Anđeliću. kapetanu i njegovu starom ocu i ostalijema, Visokopreosvešteni se je sa pratnjom povratio za Kolašin”, izvještava Dobričanin.

Paroh Poljsko-štitarički Crnogorske pravoslavne crkve bio je jerej o. Rade Vujisić. On je docnije i ratni, vojni sveštenik Štitaričke čete Crnogorske kraljevske vojske.

Bilježi se 1900. godine za hram u Štitarici i sljedeći podatak:

„Njegovo Visočanstvo GOSPODAR najmilostivije blagovolio je darovati jedno zvono s priborom crkvi u Štitarici na dnu Polja Kolašinskijeh”.