Kolašin: Najveći sudski proces protiv komita (1926-1927)

 Priredio: Vladimir Jovanović

 Na slici gore su Crnogorci suđeni krajem 1926. i početkom 1927. pred sudom u Kolašinu, kada je održan proces protiv grupe boraca Za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore. Kuriozitet je da se u toj grupi sudilo i jednoj ženi.

 Kolašin do tada ne pamti veće suđenje…

 Na primjer, krajem 1923. u Kolašinu već je vođen proces protiv grupe komita, kojima je presuđeno:

 - na smrt je osuđen, i u toj varoši strijeljan, Milovan BULATOVIĆ; - na doživotne robije osuđeni su Radojica OROVIĆ, Srdan ŠĆEPANOVIĆ, Vaso ŠĆEPANOVIĆ; - Bogić BULATOVIĆ i Miladin MEŠTER na po 20 godina robije; - Milutin OBRADOVIĆ na 10 godina robije.

 Pola godine kasnije, u proljeće 1924, presuđeno je u Kolašinu ovim komitima:

 - Miro VLAHOVIĆ i Perovan VLAHOVIĆ na po 15 godina robije; - Milosav PAVLIČIĆ na 10 godina robije; - Jakov MINIĆ i Milutin RAKOČEVIĆ na po 5 godina robije.

 Neki komiti iz kolašinskoga kraja izvedeni su pred sud na Cetinju krajem 1925. godine: 

- Mašan BULATOVIĆ i Miloš VLAHOVIĆ osuđeni na po 12 godina robije; - Radoš VLAHOVIĆ na 8 godina robije…

U Kolašinu je 25. decembra 1927. počeo novi proces. Pretresi su održavani nekoliko dana. Masa se okupljala, u sudnici, a još više ispred zdanja suda. Žandarmerija uspostavlja red.

Od Božićnoga ustanka 1918. do proljeća 1920. pleme Rovačko je posljednja slobodna teritorija Kraljevine Crne Gore.

 Srbi su 1920, primjenom brutalne vojne sile, uključujući masovna bombardovanja artiljerijom, te angažovanjem domaćih plaćenika, žandarma i „omladinaca”, opkolili Rovčane i skršili njihov opšti ustanak, koji su predvodili bratstvenici BULATOVIĆI i VLAHOVIĆI.

 Neke činjenice o krvavim zbivanjima i okupacionome teroru u Rovcima, sa mjestom, opisima zločina protiv civila i imenima nekih žrtava, kao i imenima kolovođa na terenu (oficiri iz Srbije: potpukovnik Dušan Besarabić, major Borivoje Roksandić, pod zapovjedništvom pukovnika Stojana Popovića), dostavljene su već u jesen 1920. Društvu (Ligi) naroda u Ženevi, ondašnjim Ujedinjenim nacijama.

Za te i druge srpske zločine u Rovcima — niko nije pozvan na odgovornost.

 Međutim, režim je izveo pred Okružni sud u Kolašinu desetine ustanika koji su branili Rovca. U jednoj od akcija okupacionog režima Srbije da pokori ovo crnogorsko pleme godine 1920-te — ubijeno je 7 srpskih žandarma, a izranjavano je njih 8.

 Za to djelo režim godinama kasnije tereti i jednu ženu: - Maricu BULATOVIĆ.

 Na teške kazne u konačnom su, po tom djelu, osuđeni (abecedni redosljed po prezimenima): - Andrija ANDRIJEVIĆ, Jokica ANDRIJEVIĆ, Milovan BOŽOVIĆ, Božo BULATOVIĆ, Ćiro BULATOVIĆ, Janko BULATOVIĆ, Mašo BULATOVIĆ, Mato BULATOVIĆ, Milosav BULATOVIĆ, Milovan BULATOVIĆ, Rade BULATOVIĆ, Radonja BULATOVIĆ, Radovan BULATOVIĆ, Savo BULATOVIĆ, Tomo BULATOVIĆ, Vuksan BULATOVIĆ, Dragutin RADOVIĆ, Miloš RADOVIĆ, Novica dr RADOVIĆ, Radovan RADOVIĆ, Dragiša VLAHOVIĆ, Đoko VLAHOVIĆ, Milinko VLAHOVIĆ, Pavle VLAHOVIĆ, Radoš VLAHOVIĆ, Tripko B. VLAHOVIĆ, Zaharije (Zarija) VLAHOVIĆ.

 Ukupno, bilo je optuženih 34, prvostepeno osuđenih 30, a pravosnažno osuđenih 27. Među onima koji su, uz Maricu Bulatović, oslobođeni optužbi: - Milovan ANDRIJEVIĆ, Rade V. BULATOVIĆ, Rade R. BULATOVIĆ, Mijo MIĆKOVIĆ…

 Postoji malo savremenim generacijama poznatih izvora o ovome suđenju. Arhiva kolašinskoga suda uništena je: taj je objekat 1942. i 1943. pretvoren u još zloglasniji četnički zatvor Pavla Đurišića.

 Istoriografija se o kolašinskome procesu oslanja na, razumije se, tačne, no suvoparne podatke iz drugostepene i izvršne presude Velikoga suda u Podgorici od proljeća 1927, nakon koje su osuđenici upućeni na robije.

 No, kako se odvijalo prvostepeno suđenje u Kolašinu? Ilustrativni podaci koje sam prikupio i sada ih objavljujem su iz ondašnje srpske štampe…

 „Osvanuo je hladan decembarski dan. Kolašin se zavio u bijeli ogrtač i svjetlucave pahulje padaju po ulicama. Okolne planine, čiji vrhovi sijaju bjelinom, daju čarobnu sliku ovome mjestu”, javlja za štampu u Srbiji njihov dopisnik Vlado M. Bošković.

 Ali, „tihe ulice oživjele su od svijeta, koji se žuri sudskoj zgradi, tu će biti veliko SUĐENJE — NAJVEĆE ŠTO GA KOLAŠIN PAMTI”.

 „Na optuženičku klupu izlaze 33 bivša crnogorska odmetnika koji su optuženi da su bunili narod protiv vlasti i da su sa oružjem u ruci napali na jednu žandarmerijsku patrolu, ubili 7 žandarma i 8 ranili”.

 „Još oko 8 sati bio je cio onaj prostor pred sudom prepun naroda, koji je došao da vidi optužene. U 8 i po sati iz zatvora okružnoga suda uputila se duga povorka optuženih, opkoljeni sa preko 20 žandarma, išli su nijemo u pravcu suda”.

 Komite su do sudnice vezali „u gvožđa”.

 „Žandarmi s mukom stvaraju prolaz sudu, jer je sav narod šljegao da vidi optužene. Dvorana suda u Kolašinu bila je ovoga puta mala da primi i sve optužene. Većina optuženih morala je da śedne u prve redove klupe za publiku, a iza njih śedaju žandarmi. Publika zauzima ostatak dvorane, koja se ubrzo ispuni”.

 „Tačno u 9 sati ulazi u dvoranu sudski kolegijum, državni tužilac i branioci optuženih. Predśednik je g. Mihailo Jovanović. a sudije g. Milić Radović i Blagoje Vuletić. Državni tužilac je g. Milija Vujisić”.

 „Od strane suda određeni su kao branioci, gospoda: Đ. Peković, sudija; M. Anđelić i Novo Medenica, sudski pisari. Advokat g. Jagoš Nikolić brani nekolicinu optuženih”.

 Advokat Jagoš Nikolić je iz Andrijevice, član Crnogorske (federalističke) strane. Pomenuti Milosav Anđelić, docnije advokat, takođe je federalista…

Krivičnom gonjenju pridružio se od svih izranjavanih žandarma samo Radoš Pejović, narednik u penziji; odnosno od svih rođaka pobijenih žandarma, tražeći odštetu u novcu, Bećo Novaković, kome je poginuo sin-žandarm.

 „Optuženi dr NOVICA RADOVIĆ najviše upada u oči od optuženih”, primjećuje izvještač.

 „On śedi u prvome redu, obučen u malo iznošeno odijelo. Na glatko izbrijanome licu — sa koga izbija inteligencija — vidi se nervoza, sa kojom on očekuje početak suđenja. U ruci drži neke hartijice, vjerovatno svoje pribilješke, koje je spremio za odbranu. Po svima znacima, on će u ovome pretresu igrati glavnu ulogu, jer je u vrijeme pobune bio komitski poglavica, a optužba ga tuži da je bio organizator pobune”.

 „Rovčani sačinjavaju najveći dio optuženih, jer se njihovo pleme odmetnulo”, objašnjava dopisnik beogradske štampe. „Optuženi Rovčani skoro su svi rođaci ili braća. Ima ih po troje ili četvoro iz jedne kuće. Na optuženičkoj klupi nalazi se i jedna žena. Marica Bulatović se optužuje za saučesništvo”.

 „Dr Radović sa svojom braćom i nekoliko optuženih nije Rovčanin. On je rodom iz sela Martinića u Bjelopavlićima. U doba zločina, on je bio još student, a u emigraciji, u Italiji, on je doktorirao”.

 Sudija je otvorio pretres i riječ dobija tužilac, „koji čita optužnicu puna dva sata”. Navodi da su „optuženi napali oružjem na žandarmerijsku patrolu, koja je pod vođstvom kapetana Milisava Tomića pošla iz Kolašina u Rovce da goni odmetnike”.

 „Kada je stigla blizu sela Granice, otvorena je na patrolu paljba iz pušaka. Sedmorica žandarma poginuli su, a osmorica ranjeni. Vođa patrole, kapetan Tomić, bi uhvaćen od odmetnika; i sada on na ovome pretresu izlazi kao glavni svjedok i najviše tereti optužene”.

 „U tužbi se navodi da je jedan od glavnih izvršilaca ovoga djela optuženi dr Novica Radović. Koga, liše toga, optužuju da je stajao u vezi s bivšom crnogorskom vladom u Francuskoj i da je organizovao čete da se bore ZA NEZAVISNOST CRNE GORE”.

 Međutim — primjećujemo — izgleda da je srpska optužnica protiv ove grupe Crnogoraca imala teškoće da među Rovčanima pribavi dobrovoljne svjedoke koji bi ih teretili; ispostaviće se čak ni neki od izranjavanih žandarma koji su se pojavili na sudu nijesu teretili optužene komite, ili su se pravili nevješti na sugerišuća pitanja tužioca.

 U izvještajima se, naime, napominje da odmah „poslije pročitane optužbe državni tužilac zahtijeva da se stražarno privedu neki važni svjedoci, koji na ovaj pretres nijesu došli”, a „potom predśednik suda konstatuje da nema jednog od privatnih tužilaca, pa stoga pretres odlaže”.

 „Drugi dan, tačno u 8 i po sati nastavljen je pretres. Prelazi se na saslušanje glavnog privatnog tužioca Radoša Pejovića, koji je, kao bivši žandarmerijski narednik, prisustvovao napadu u Rovcima i bio ranjen. On ih sve tuži i traži za svoju nogu, koju je prilikom toga napada izgubio, 50.000 dinara, 8.000 bolničkih troškova i danguba. Osim toga traži za sve najstrožiju kaznu”.

 „Na pitanje predśednika suda da li poznaje koga od optuženih, Pejović navodi nekolicinu optuženih, kao i dr Radovića. Pominje kako mu je optuženi Nikola Bulatović, poslije sukoba, rekao:

 — SRAM TE BILO, da te kupe za 350 dinara, pa da ideš u žandare!

 — A poznaješ li još koga? — pita predśednik.

 — A što znam brate — odgovara svjedok — sad su svi drukčiji. Prije su imali svi brade, a sad su obrijaii… Čini mi se ovog malo poznajem — pokazuje Pejović na Radovića, brata dr Novice. — Rada i Miloša Bulatovića primjetio sam da su došli do krša, iza kojega se pucalo na nas. Miloš mu je poslije borbe uzeo šinjel.

 Branilac Radovića [Peković] pita Pejovića kakvo je odijelo imao doktor, kad ga je viđeo.

 — Ne śećam se odijela — odgovara Pejović.

 — A bradu, je li imao?

 — Jest, imao je bradu, špic bradu i brkove!

 Doktor Novica Radović moli sud da pita Pejovića: kad ga je viđeo, što mu je govorio, koliko je drugova bilo s njim i po čemu ga najviše poznaje?

 — Po priči, brate — odgovara Pejović — svi su govorili o dr Radoviću; i koliko sam ja shvatio nikakav posao nijesu svršili bez prethodne instrukcije od dr Radovića. Njegovo sam ime među odmetnicima najviše slušao”.

 Proces je u nastvaku ovako tekao:

 „Čita se raniji iskaz Pejovića, u kome se Novica Radović pominje kao student. Riječ traži optuženi Božo Božović, bivši crnogorski oficir i pita: po čemu ga Pejović poznaje?

 — Ovaj tužilac govori nasumce — produžuje on [Božo Bulatović]. — Ranije je kazao da sam mu ja skinuo cipele, a sad veli da mu ih je skinuo Mijo Bulatović. Ili on valjda ima četiri noge kad smo mu mogli obadva po jedne cipele dignut!

 Predśednik suda proziva drugog privatnog tužioca, Beća Novakovića, i pita ga: koga je izgubio?

 — Sina sam izgubio gospodo, sina Novaka!

 — A tužiš li koga?

 — Ne tužim nikoga. Ja ne znam ko ga je ubio. Tražim odštetu po zakonu.

 Dr Novica Radović tvrdi da nije učinio nikakav zločin. Cilj odmetanja je politički.

 — Ja nijesam razbojnik! Ja, doktor filosofije i član Međunarodne akademije nauka, obrazovan čovjek, pa zar razbojnik?!

 — Odgovarajte na pitanje — prekida ga predśedink. — Ośećate li se kriv? Jeste li bili u Rovcima u vrijeme zločina?

 — Jeste, bio sam uoči kritičnog dana u Rovcimi kod Đoka Bulatovića. Živio sam tamo 9 mjeseci. Moju kuću u Martiniće, Bjelopavlići, zapalili su ‘omladinci’ zato što nijesam htio da priznam odluke skupštine u Podgorici. Šćeli su da me ubiju. Prije no što sam otišao na stranu, sklonio sam se u Rovcima. Tu sam bio siguran od vojske i ‘omladiine’.

 U to je došao komadant puka Besarabić i poslao ultimatum Rovčanima. Oni nijesu nikog puštali [na teritoriju Rovaca, prim]. Uoči kritičnog dana došao je Radonja Bulatović u 10 sati. Rekao mi da se sklonim.

 Prešao sam s četiri druga u kuću Tripka Vlahovića i tu smo prekonačili. Śutradan bio sam spreman za Italiju. Na putu za Uble čuo sam o pogibiji žandarma. Čuo sam da su žandarmi šćeli da pljačkaju i da odvode stoku. Čuo sam da su Rovčani zarobili tada i jednog oficira”…

(Nastavlja se)