Đakonisa iz Dokleje

Priredio: Vladimir Jovanović

U Crkvi apostolskih vremena, štoviše i većim dijelom prvoga milenijuma hrišćanstva, bilo je normalno da episkop ima ženu tj. da je u braku; razumije se, oženjeni su i sveštenici (prezviteri) i đakoni. Apostol sveti Petar imaše ženu, apostol Filip četiri šćeri... a sve vladike (biskupi) do današnjice su njihovi prejemnici.

U Apostolskim pravilima 5. i 51. čitamo da život vladike s ženom, koji prirodno uključuje sve aspekte dijeljenja postelje, privatnosti i intime, nije nepoželjan. Naprotiv, jer ove su obaveznosti i za episkope: 

- „Episkop, ili prezviter, ili đakon neka ne izgoni ženu svoju pod izgovorom pobožnosti. Ako je izgna, neka bude odlučen, a ako ostane u tome uporan neka se svrgne”; - „Ako se koji episkop, ili prezviter, ili đakon, ili drugi iz svešteničkog imenika, uzdržavaju od ženidbe i mesa i vina, ne radi vježbanja u dobru, nego radi gnjušanja zaboravljajući, da je sve mnogo dobro i da je Bog stvorio čovjeka muško i žensko, te zlo govoreći osuđuju stvorenje — takav ili neka se popravi, ili neka bude svrgnut i isključen iz Crkve. Isto tako i svjetovnjak”.

Ima i 26. pravilo Apostolsko: „Od onih koji su neoženjeni stupili u klir, zapovijedamo, da se mogu ženiti, ako hoće, samo čatci i pojci”. Dakle, ne zabranjuje se episkopima da ukoliko su prije nego su stupili u klir odnosno bili zavladičeni ostanu u braku, a da „episkop ne smije ženu imati” tek je „tečajem vremena postalo opštom normom”. E da bi se još docnije ustalilo da su episkopi isključivo iz redova monaha tj. neženja.  

U vrijeme kada episkope još biraju i među kandidatima koji su bili oženjeni, ali pod uslovom da se prije hirotonije razvedu, te o tome kakav će status potom imati njihove bivše supruge — raspravljali su oci V-VI Vaseljenskoga sabora 691-692. godine u Trulu (Carigrad) i usvojili 48. kanon:

„Žena onoga koji je proizveden na episkopsko dostojanstvo, pošto se prethodno razluči opštim suglasjem od svoga muža, neka poslije nego što je muž postavljen za episkopa, postupi u manastir, koji je daleko od episkopova obitavanja, a od episkopa neka dobija što joj je nužno za izdržavanje. Nađe li se da takova žena zaslužuje, neka se proizvede i na dostojanstvo ĐAKONISE”.

Od pomoći biće nam ovaj kanon da razmotrimo vjerovatnoću još jednoga aspekta —— o đakonisi AUZONIJI, najkasnije iz 9. vijeka građanki Dokleje, staroga grada kod Podgorice, prve prijestonice slovenskoga naroda Dukljana tj. starocrnogorske arhontije Duklje. 

Auzonija je uopšte na tlu Crne Gore jedina ikada žena u hrišćanskome kliru za koju se danas zna. 

O sebi je, slučajem ili višom promišlju, kako bilo, milenijum docnije posvjedočila votivnim natpisom na latinskome između krstova isklesanim u kamenu gredu (arhitrav) koji na doklejskoj gradini pronađoše arheolozi:

† Ausonia diac(onissa) pro voto suo et fili[o]rum suorum f(aciendum) c(uravit) †  - Prijevod: † Auzonija đakonisa se starala da ispuni svoju i želje svoje đece †

Ktitorski natpis Auzonije bio je postavljen na zdanju krstionice (baptisterijuma) i-ili portika crkve Svete Marije – najkasnije od 877. godine katedre starocrnogorske Dukljanske crkve (Ecclesia Diocletana).

Prethodna tri nastavka storije o Auzoniji dostupna su na linku dolje…

Između ostaloga, dosad smo utvrdili za Auzoniju da je za đakonisu rukupoložena nakon braka, koji se nije okončao smrću njezina supruga, oca đece koje pominje u ktitorskom natpisu. Dakle, nije bila udovica. Nego se rastavila od muža, a onda rukopoložena za klirika. 

Naša investigatura morala bi vjerodostojno odgovoriti: je li Auzonija, pod pretpostavkom da se razvela po presedanu, od muža koji je potom zavladičen, najprije zamonašena u manastiru, te docnije rukopoložena za đakonisu — uopšte, čak nezavisno od ovakve opcije, po gore citiranome 48. kanonu Trulskoga sabora, investigatura bi morala utvrditi je li đakonisa Auzonija ujedno bila i monahinja?

Gore smo citirali odredbe 48. kanona u kojem se napominje da je rastava braka radi episkopske hirotonije za muža moguća „opštim suglasjem”. To je, podvlačimo opet, presedan za crkveno zakonodavstvo. Jer sporazumna rastava bračnika u svim drugim varijantama bijaše isključena. Štoviše, pomenutim kanonom traži se i dobrovoljni pristanak supruge budućega episkopa. Ako od nje saglasnosti nije bivalo, kandidat ne bi postao episkop: morao je odustati od te pretenzije. 

48. trulski kanon je u sebi većim dijelom kontradiktoran. Evo i zašto. Propisuje se obaveznost razvedene da „postupi u manastir”. To sugeriše prinudu boravka neke žene, bez krivice, u manastiru — što zabranjuju drugi kanoni, jer je monaštvo izbor po slobodnoj volji. Opet, iako se izričito ne veli i da se razvedena, kada bude, po rastavi s mužem potonjim vladikom, obitavala u manastiru tu mora i zakaluđeriti — ostavlja se prostor tumačenju da se ona boravkom u manastiru, makar i u svojstvu svjetovnjakinje, zapravo bezrazložno kažnjava na jednu vrstu doživotnoga zatočeništva. 

Ako, dakle, 48. trulski kanon u većini obiluje protivuriječnostima, onda je makar u posljednjoj svojoj odredbi jasan: „Nađe li se da takova žena zaslužuje, neka se proizvede i na dostojanstvo đakonise”. Pod pretpostavkom da je Auzonija uopšte bivša supruga nekoga episkopa, taj njezin ex muž ne bi trebalo da je iz grada Dokleje; jer kanon za u takvome slučaju razvedenu predviđa da „postupi u manastir, koji je d-a-l-e-k-o od episkopova obitavanja”. 

Međutim, ne mora da znači i da se desila takva putanja u slučaju Auzonije, čak i da se rastavila od muža potonjega vladike. Jer, zanemarivanje margina kanonskih pravila, bila je diskreciona stvar o kojoj su izvršno riješavali lokalni crkveni autoriteti, tj. pomjesni episkopi; a oni se nijesu libili da, ako je u pitanju njihov privatni život, egoistički tumače „korisne nejasnoće” sebi na polzu.  

Na primjer, još 691-692. godine, kako čitamo u 12. pravilu upravo V-VI Vaseljenskoga sabora u Trulu, neki od „bogoljubaznih predstojnika produžavaju živjeti zajedno sa svojim ženama i poslije obavljenoga nad njima rukopoloženja, i time bivaju za narod predmetom spoticanja i sablazni”. Čak i u 12. vijeku, navodi tumač kanonâ, episkop dr Nikodim Milaš, „počelo se bilo na osnovu baš ovoga 48. trulskoga pravila, sofistički protumačenoga, dokazivati da žena hirotonisanoga već episkopa može ipak živjeti sa svojim mužem u episkopskom domu, a da nije prinuđena da u manastir stupa, ako ne želi” („Pravila Pravoslavne crkve s tumačenjima”, I, Novi Sad, 1895, 530)…

Posigurno znamo da je Auzonija ipak u jednome trenutku postala đakonisa; a da li je prije rukopoloženja za đakonisu, rastavivši se od muža koji će postati episkop, ili iza ikakvih drugih razloga, okolnosti ili motiva uopšte bila i kaluđerica? 

Odgovor glasi — đakonisa Auzonija nije stupala u monaštvo, makar do perioda kad je postavljen njezin ktitorski natpis na zdanju kompleksa crkve Svete Marije u Dokleji; a vjerovatno ni poslije toga. 

Jer, utvrdili smo provjerljive aspekte koji to dokazuju: - prvi, Auzonijino lično ime na ktitorskom joj natpisu; - drugi aspekt je pomen njezine đece u natpisu: - i treći, najvažniji, imovinski, kroz dokaz o ktitorstvu.

Naime, oko imena: ako je primila monaški postrig, a u intervalu dok ne postade đakonisa, morala je, shodno crkvenim pravilima, promijeniti ime, uzeti i trajno zadržati novo, kaluđersko — onda joj Auzonija i nije „kršteno” ime, nego monaško. Ali, ime Auzonija nije „monaško”, nijesam pronašao da postoji takvo za monahinje, ni u latinskim ni u grčkim odnosnim indeksima. 

Auzonija, na latinskome Ausonia — grčkoga je porijekla. Odisejev sin iz njegove veze s Kalipsom ili s Kirkom se zvao Auzon, prvi je kralj italijanskoga plemena Auzona. Na starogrčkome Αυσονία je naziv oblasti Italije u kojoj su Auzoni živjeli, a metonimijski cijele Italije, etc.

A to što se u natpisu Auzonije, postavljenom usred urbaniteta Dokleje, pominju u zajedničkom zavjetnom tekstu i đeca joj, implicira da su i đeca domicilni stanovnici grada, tj. živjela kod nje — drugim riječima: Auzonija svakako nije shodno 48. kanonu Trulskoga sabora morala da „postupi u manastir, koji je d-a-l-e-k-o od episkopova obitavanja”.

Tu je i imovinski aspekt. Da se Auzonija zakaluđerila, shodno jasnim kanonskim propisima morala se prethodno, između ostaloga, lišiti cjelokupne svoje lične imovine, nepokretne i pokretne: i raspodjeliti imovinu sa suprugom i-ili sa đecom, a svoj zakonski dio po okončanju ostavine — obratimo pažnju — staviti u vlaštinu Crkve (manastira). 

Dakle, Auzonija kao kaluđerica ne bi mogla biti ktitorka značajnog materijalnog dobra tj. velikodušna darovateljka, kako smo utvrdili: zdanja krstionice (baptisterijuma) i-ili portika crkve Svete Marije u Dokleji. Đakonise poput nje, koje nijesu bila monahinje, imale su privatnu imovinu i raspolagale su s njom.

Preostaje da razmotrimo i sljedeću neodumicu o dukljanskoj Auzoniji: da li je bila uxor diaconi (žena đakona), tj. da joj je „đakonisa” po suprugu koji jeste bio đakon; naprosto, da je Auzonija samo prozvana od sugrađana „đakonisa” (poput „popadija”), a da kao žena đakona nije efektivni, rukopoloženi dio klira?

Na primjer, sugerisao je M. Ž. Ober u knjizi „Des Femmes diacres: un nouveau chemin pour l’Église” (Pariz, 1987, 139) svoju dilemu oko jedne od skraćenica u natpisu Auzonije: „U određenim rubrikama ili kontrastima, kada se koristi izraz ‘đakona’ (diacona), teško je znati radi li se o đakonisi (diaconesse) ili đakonovoj ženi (femme de diacre). Dvosmislenost vokabulara takođe otežava tumačenje rijetkih latinskih natpisa koji spominju đakonice. Na primjer, ona pronađena u Dalmaciji [?], Ausonia diac, ili ona otkrivena u Paviji, Théodora diaconissa”. 

Mišljenja smo, pak, kako je nemoguće da bi se Auzonija potpisala na arhitravu bogomolje kao titularna, po svojevrsnom nadimku „đakonisa”, ne pomenuvši muža joj đakona, upokojenog ili još živog, svejedno, oca đece joj koju u natpisu pomenu — i da joj arhitrav opstane usred Dokleje, na očigled hrišćanske patrijarhalne javnosti.

Uporedićemo Auzonijin s natpisima na drugim epigrafskim spomenicima i bilješkama u literaturi s pomenima đakonisa u ondašnjoj vaseljeni, sabrala ih i objavila profesorica dr Ute Eva Ajsen u „Women Officeholders in Early Christianity: Epigraphical and Literary Studies” (2000, Koledževil, 158-198), na primjer: 

- đakonisa Vasilija s maloljetnim joj sinom-jedincem podiže spomenik mužu i njegovoj porodici (Likaonija); - đakonisa Strategija i sin joj podižu spomenik za muža, muževljevu sestru i njezina sina (Firgija); - đakonisu Matroniju pominju u natpisu sin joj đakon Eugenije i unuk na, po prilici, porodičnom nadgrobnom spomeniku (Firgija); - đakonisi Noni podiže spomenik sin joj prezviter Aleksandar (Galatija); - đakonisa Aurelija Faustina podiže spomenik za sina navodeći da mu se otac zvao Faustin (Laodika Kombusta); - majci đakonisi spomenik podiže đakon Asterije (Lidija), etc.

Profesorica Ajsen takođe citira i natpis dukljanske Auzonije, uz sljedeći komentar: „Iz ovoga natpisa proizilazi da je Auzonija bila i đakon (deacon) i majka. Natpis ne govori ništa o mužu, tako da je Auzonija ili bila udovica, i možda je kao takva rukopoložena za đakona, ili je kao udata đakon (or else as a married deacon) dala svoj zavjet nezavisno od svoga muža. Kanon 17. Orleanskoga sinoda iz 553. godine pokazuje da su žene đakoni mogle biti udate. Kanon zabranjuje ponovnu udaju žena rukopoloženih za đakone” (str. 183-184).

Oko ovih zabrana koje pominj profesorica, osvrnućemo se detaljnije… Kanoni za one đakonise, poput Auzonije — koja je kao razvedena kategorisana s udovicama i udatim đakonisama, dakle s onim pripadnicama klira koje su imale odnosno imaju iskustvo braka (za razliku od nikad udatih đakonisa, dakle onih koje prije rukopoloženja nijesu imale bračno iskustvo iza sebe) — predviđaju ne samo zabrane, tj. kazne u obliku raščinjenja i anateme zbog stupanja u brak, nego: i oduzimanje imovine i tjelesne kazne, uključujući jednako takvo kažnjavanje drugosupružnika, i-ili ljubavnika, i-ili možda i ljubavnice; štoviše, čak i smrtonosnu kaznu i to ne samo zbog stupanja u brak, nego i u emotivne i-ili polne odnose!

Sveti Vasilije Veliki (†379) svojim 44. pravilom apeluje da „mi ne smijemo dopuštiti, da tijelo đakonise, kao jednom posvećeno, služi opet na polnu upotrebu”. Godine 451. na Halidonskom vaseljenskom saboru normirana je prijetnja za đakonise, 15. kanon, opet ga u ovome serijalu navodimo: „Ako je, pošto je primila posvećenje za neko vrijeme u službi, pak poslije se udala, prezrijevši Božiju blagodat, neka bude anatema zajedno sa onim koji se s njom sastavio”. 

Ali je crkveno zakonodavstvo još eksaliralo. Citiramo Sintagmu vizantijskoga bogoslova Matije Vlastara (Vlastareve sintagme) iz 14. vijeka: 

- „Oni koji bludniče sa monahinjama, ili sa đakonisama, ili sa iskušenicama, vrijeđaju Crkvu kao nevjestu Hristovu; stoga treba odśeći noseve i njima i onim (ženama) koje su se sa njima saživjele”; - „Ukoliko se hirotonisane đakonise drznu da osramote hirotoniju tako što sklope brak, ili padnu u drugo životno iskušenje, biće kažnjene smrću, a  nj-i-h-o-v-a  ć-e  i-m-o-v-i-n-a [naše podvlačenje, prim] biti priložena njihovim manastirima ili crkvama. Koji su se usudili da se ožene njima, ili ih zavedu, kažnjavaju se mačem, a njihovo imanje uzima država”.

Ovakvo zaprijećeno kažnjavanje u ekstremnom je nesrazmjeru u odnosu na sankcije previđene za muškarce radi preljube s ženama ili za homoseksualnost („muželožništvo”, crkveni eufemizam na ovim prostorima). „Koji učini sramotu s muškarcima” — glasi 62. pravilo Vasilija Velikoga — „neka mu se odredi vrijeme kajanja kao onome koji je pao u bezakonje preljube” (tj. epitimija, tretman s „duhovnim lijekovima” radi pokanjanja, isto kao i za preljubu s ženskom osobom)”, etc.

Kako je, po prilici, izgledao obred posvećenja Auzonije u đakonisu — citiraćemo opet prema Vlastarevoj sintagmi. Vlastar svjedoči da u njegovo doba, a to je 14. vijek, ženskoga đakonstva bezmalo i nema; ali uvidom u crkveno zakonodavstvo i druge spise on izvlači zaključak da je u prethodnim epohama đakonisa „liše nekih manjih stvari, trebala da radi isto što i đakoni”.

„Kada je privode časnoj trpezi” — opisuje Vlastar rukopoloženje đakonisa — „ona treba da se pokrije prevesom [veom], a krajevi da vise sprijeda; kada se izgovara ‘Božanska blagodat koja iscjeljuje nemoć’, ne treba da prekloni koljeno nijedne noge, no samo da sagne glavu”. 

„Arhijerej, položivši na nju ruku, moli se da ona neporočno služi, provodeći život u čednosti i čistoti, i da tako ustrajava u svetim hramovima, ali (joj) ne zapovijeda da služi sa Svetim tajnama, ili, kao što to radi đakon, da uzima u ruke ripide [ceremonijalni rekvizit od metala ili drveta s urezanim dvostranim prikazima serafima ili heruvima, koristi se obično u paru da se oćeraju nasrtljivi insekti s pričesnoga hljeba i vina, prim]”. 

„Takođe joj arhijerej na vrat, pod preves, stavlja đakonski orar [široku traku koju đakon nosi na lijevome ramenu], a oba njegova kraja treba da se nose sprijeda. U vrijeme pričesti ona, zajedno s đakonima, prima svete tajne; zatim, primivši putijer iz arhijerejevih ruku, nikome ga ne daje, no odmah stavlja ga na svetu trpezu”….

  Možemo li okvirno utvrditi koliko bi godina mogla imati Auzonija kad je posvetiše za đakonisu? Kanonski starosni limit od najmanje 40 godina, koji propisuje 15. pravilo Halkidonskoga vaseljenskog sabora iz 451. godine, odnosno 60 godina kako propisa apostol Pavle (Timoteju I, 5:9 –10), prema tumačenju iz 12. vijeka vizantijskoga bogoslova i teologa Jovana Zonare, odnosi se: 40 godina za žene, tj. djevice koje nikako nijesu stupile u brak, a za udovice 60 godina. 

„Ova ženskinja”, veli Zonara, „koja je do svoje 40 godine sačuvala sebe u čistoti i uzdržala se, ne okusivši slasti općenja s mužem, i primila je službu đakonise, teško će se svakako skloniti braku i zaželjeti plotskoga združenja, koje nije nikada okusila. A udovica, koja je uživala postelju muževljevu i okusila slast plotskoga združenja s mužem, može biti većma naklonjena to strasti”. 

Ali, to obavezno ne znači da Auzonija iz Dokleje postade đakonisa najkasnije stupivši u sedmu deceniji svoga života — jer i tu postoje presedani u crkvenoj praksi.

„U ostalom, strogost pravila u pogledu godina, koja je morala imati jedna ženskinja da se u đakonise primi, nije vazda čuvana bila”, objašnjava N. Milaš, „i glavno na što se obraćala pažnja bilo je da li je dotična po svojim kakvoćama dostojna da se primi, pak ako je to moglo biti dokazano pouzdanim svjedodžbama, primala se bez obzira na godine, po uviđavnosti episkopa”, etc.

Ovim smo investigaturu o đakonisi Auzoniji, dalekoj nam dukljanskoj pretkinji, priveli kraju. Slijede zaključci: objavljujemo ih u sljedećem nastavku….

(Nastavlja se)

* Tekst je dio serijala „Kultura śećanja sa V. Jovanovićem” koji finansira Ministarstvo kulture i medija iz podfonda za dnevne i neđeljne štampane i internetske medije