6 °

max 6 ° / min 2 °

Nedjelja

22.12.

6° / 2°

Ponedjeljak

23.12.

6° / 4°

Utorak

24.12.

6° / 1°

Srijeda

25.12.

8° / 1°

Četvrtak

26.12.

7° / 1°

Petak

27.12.

6° / 0°

Subota

28.12.

7° / 1°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (11)

Istorija

Comments 6

KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (11)

  • Viber
Piše: Vladimir Jovanović
 
„Nije važno kako smo mi znali đe će KRSTO POPOVIĆ doći. Jer neke stvari, koje radi policija, nijesu ljudske. Policija je pokvarena ustanova, ne u smislu ljudi koji u njoj rade, nego metodi njeni. Prvo, treba da se zna: KO JE DOVEO U POZICIJU DA ON BUDE UBIJEN? To treba da se zna. To ja neću da pričam. To nije moj posao. TO SU NAPRAVILI NEKI UDBOVCI, ko zna kako i zašto, i RODBINA”.
 
Ovu su riječi JOVANA-JOVA KAPIČIĆA (1919–2013), čija je suština saopštena više puta u privatnim razgovorima, a onda u TV intervjuu iz 2011. god. Kapičić, dakle, aludira na neke iz rodbine Krsta Popovića. Uprava državne bezbjednosti (UDB-a) koristi ih da ga eliminišu. Kao ministar unutrašnjih poslova u Vladi Narodne Republike (NR) Crne Gore, Kapičić je, ne samo detaljno informisan o akciji UDB-e protiv Krsta, nego i formacijski najodgovorniji za njenu realizaciju.
 
Od dvojice poznatih, preživjelih aktera oružanoga sukoba Krsta Popovića sa oficirima UDB-e, iskaz za javnost je ostavio jedino VELJKO MILATOVIĆ (1921–2005). Neke od informacija, koje su publikovane ili su kružile u predanjima demantovao je, a neke, tačnije većinu njih, potvrdio. Nakon što je dobio zadatak da se, kao šef UDB-e MUP-a Crne Gore, usmjeri isključivo na Krsta, „prije nego što će bilo što preduzeti, VELJKO MILATOVIĆ pristupa pažljivom proučavanju, ne samo KRSTOVE biografije i njegovih viteških korijena, nego i svega onoga što mu je moglo ta saznanja pretvoriti u stvarnu sliku čovjeka s kojim se morao obračunati”. 
 
„Nastojao je”, piše za Milatovića autor knjige o njemu Miiodrag-Mališa Marović, „da što više sazna o KRSTOVIM navikama, postupcima, ODNOSIMA PREMA ŽENI I KĆERKI, KOJA JE OSTALA S MAJKOM DA ŽIVI; I DA, OČIGLEDNO, ODRŽAVA KONTAKTE S OCEM”. 
 
Naime, UDB-i nije moglo biti nepoznato da najmlađa Krstova šćer, uz njega na Cetinju tokom cijeloga rata – BOSILJKA POPOVIĆ, jatakuje, nakon što se, od kraja rata, povratila u Lipu Cucku kod majke MARIJE POPOVIĆ. No, po očevim instrukcijama, Bosiljka mu tako vješto dostavlja hranu, druge potrepštine i informacije, da, uprkos nadzoru, UDB-i dugo ne polazi za rukom da otkrije značajnije tragove koji bi ih doveli do Krsta. 
 
Rasplet počinje krajem 1946, najkasnije. Kapetan UDB-e RAKO MUGOŠA stupa u povjerljivi kontakt sa MIRKOM BIGOVIĆEM, do jula 1943. partizanom, potom odmetnutim „zelenašem” kojem komunisti stavljaju na teret, ne samo dezerterstvo, već i ubistvo jednoga i ranjavanje drugoga partizana. Međutim, Bigović je u snažnoj emotivnoj vezi sa Bosiljkom Popović, koja mu, izgleda bez znanja oca, paralelno, takođe, jatakuje. Bosiljka vjerovatno ne sumnja u iskrenost njegovih namjera: Bigović je u prilici da dobije, ne samo informacije o Krstovu kretanju, već i da ga, preko nje, možda namami na fatalnu zaśedu.
 
Takva ili njoj slična konsetalcija, operativno pod kontrolom UDB-e Crne Gore, dakle, već postoji, kada je Jovo Kapičić, formalno u činu pukovnika Jugoslovenske narodne armije, 2. januara 1947. u Vladi BLAŽA JOVANOVIĆA izabran za ministra unutrašnjih poslova. Njegov prethodnik na tome položaju je SAVO BRKOVIĆ (1906–1991), narodni heroj, 1970-ih i 1980-ih autor veoma značajnih publicističkih spisa. 
 
Krajem 1946., nakon Raka Mugoše, skupa sa Veljkom Milatovićem, Savo Brković priprema završni čin za Krsta Popovića na način što se, takođe, potajno sastaje sa Mirkom Bigovićem, te autoritetom ministra unutrašnjih poslova  garantuje mu aboliciju.
 
I politički kontekst se ponešto izmijenio, jer je 31. decembra 1946. usvojen Ustav NR Crne Gore, kojim je Crna Gora, nakon trauma 1918, de iure obnovljena – što je, za razliku od međuratne i dobrim dijelom ratne KPJ, tj. njenoga ogranka u Crnoj Gori, bio kontinuirani, prvi i osnovni programski cilj Crnogorske federalističke stranke. 
 
Ustavom iz 1946. Crna Gora je u čl. 1 definisana kao „narodna država republikanskog oblika”; u čl. 2 naglašavaju se „prava svakoga naroda na samoopredjeljenje, uključujući pravo na otcjepljenje i ujedinjenje sa drugim narodima”, a „crnogorski narod ujedinio se na osnovu načela ravnopravnosti, sa ostalim narodima Jugoslavije i njihovim narodnim republikama”, dok se, prema čl. 12, „granice NR Crne Gore ne mogu mijenjati bez pristanka NR Crne Gore”. Prvi i jedini put u istoriji ustavnosti Crne Gore, čl. 11, između ostaloga, navodi: „PROTIVAN JE USTAVU NR CRNE GORE SVAKI AKT KOJI JE NA NJENOJ TERITORIJI UPEREN PROTIV SUVERENOSTI, RAVNOPRAVNOSTI I NACIONALNE SLOBODE CRNOGORSKOG NARODA I NR CRNE GORE”.
 
Za razliku od komunista i četnika – koji su se borili za očuvanje Jugoslavije, kao republike odnosno monarhije – izvorna Krstova opcija obnove državne nezavisnosti bila je bez ikakvih uporišta kod sila Osovine ili Saveznika. Na početku i sama bez ideje što da, osim Boke Kotorske, radi sa ostatkom Crne Gore, Italija je brzo odustala od ionako bezvoljnoga pokušaja stvaranja autonomnoga protektorata, te dominantno podržava četnike čiji su komandanti eksponirali velikosrpsku politiku. Ako ni Italija u Crnoj Gori nije imala dugoročnu strategiju, to je, od septembra 1943. do decembra 1944, još manje imala Njemačka, uprkos ideji Hermana Nojbahera o stvaranju „VELIKOSRPSKE FEDERACIJE”. Na drugoj strani, Saveznici, Moskva i London, podržavali su restauraciju Jugoslavije.
 
Pri takvome odnosu snaga i raspoloženja, privremeno rukovodstvo Crnogorske federalističke stranke, svakako i uz Krstovu saglasnost, objaviće 25. decembra 1943. proglas. Podśećajući, uz par okolnostima njemačke okupacije prilagođenih fraza, da „MI OSTAJEMO PROTIVNICI VELIKOSRPSKOG CARSTVA I VELIKOHRVATSKOG KRALJEVSTVA”, objaviće i da se zalažu za „grupaciju naših zemalja u jednu državnu zajednicu, koja može biti samo zajednica istorijskih zemalja, ujedinjenih na bazi ravnopravnosti”, te da “U TOME CILJU MI BRANIMO POSEBNOST CRNE GORE”. 
 
Do usvajanja Ustava iz 1946. postojale su kod Krsta sumnje u namjere komunista da će realizovati svoja obećanja iz druge polovine 1943, kada su se konačno izjasnili za šta se tačno bore, o kakvoj-takvoj obnovi crnogorske državnosti. Krsto je, prema knjizi Milivoja Popovića „Čojstvo koje se pamti” (1997), kazao: „Ta nova Jugoslavija biće kao kada se u bačvu uspe šest vrsta raznog grožđa, da napraviš vino i rakiju. I onda ispadne bućkuriš. A moraš ga piti. Takva će bit i vlast i država. A onda, svak će đe je ko bio. OD TE JUGOSLAVIJE NEĆE NIŠTA OSTATI”. 
 
Uočljivo je da, otprilike u to vrijeme, početkom 1947, on mlade saborce iz svoje grupe razrješava vojničkih obaveza, pa su slobodni da se predaju. Oružje su položili: SAVO J. POPOVIĆ, MITAR B. POPOVIĆ, VASO B. POPOVIĆ, DUŠAN N. POPOVIĆ, BLAŽO N. POPOVIĆ, MAŠAN I. DRAŠKOVIĆ, VUKAŠIN S. DRAŠKOVIĆ, ĐURICA DRAŠKOVIĆ, NIKOLA M. ĆOSOVIĆ
 
GOLUB DRAŠKOVIĆ (1916–1995), bivši član KPJ i bivši partizan – sin kapetana ĐURA DRAŠKOVIĆA, prve žrtve Božićne pobune – predao se odvojeno, nakon što je ministar Jovo Kapičić, predratni mu drug i kolega tokom studija na Beogradskome univerzitetu, njegovoj majci davao izvjesne garancije. Međutim, „GOLUB je osuđen na 15 godina robije, zbog toga što je izdao Partiju [KPJ], sarađivao sa SEKULOM DRLJEVIĆEM i bio član KRSTOVA štaba, pa je ta kazna preinačena na sedam godina, izdržao ih je u nekoliko zatvora u Crnoj Gori”, reći će kasnije njegov saborac Nikola Ćosović – takođe osuđen, na četiri godine robije, „koje sam izdržao i KPD Zenica do posljednjeg dana”. 
 
Sam Krsto, prema predanju Cuca, na pitanje o mogućnosti da se preda komunistima, svojim saborcima i jatacima, između ostaloga, prezrivo bi odgovorio: „Pa da me svezanog i sa čaktarom vode ulicama? Ne, nikada”.
 
Nezavisno od Krstove grupe, komunističke vlasti, 16. februara 1947. (u nekom od prethodnih nastavka, oslanjajući se na netačne navode drugih autora, pogrešno sam pisao da je to bilo godine 1946), opkoljavaju „zelenaškoga” majora Dušana Vukovića, koji je izvršio samoubistvo; a na Pustome Liscu „u grupi odmetnika”, 7. marta 1947. ubijaju i vojnoga sveštenika Lovćenske brigade, paroha čevskoga Miloša Markova Turčinovića.
 
Prema kasnijim izjavama Jova Kapičića, on je iz Beograda direktno po naredbi jugoslovenskoga ministra unutrašnjih poslova, ALEKSANDRA RANKOVIĆA (1909–1983), upućen na Cetinje: da skrši odmetništvo u Crnoj Gori, sa posebnim akcentom na Krsta Popovića. 
 
Naime, ostale tadašnje odmetničke grupe i pojedinci, van svojih užih zavičaja su nepoznate ličnosti. Za komunističke vlasti Crne Gore oni su samo policijski, nikako ne i politički ili moralni problem. Izuzetak je, dakle, Krsto Popović, opštepoznata ličnost, personifikacija crnogorskoga nacionalizma. Decenijama kasnije, Kapičić će za Krsta kazati da je „bio slava naše Crne Gore”, da se u Drugome svjetskome ratu „borio za Crnu Goru, ne zbog Italijana ili fašizma, nego zbog Crne Gore” i „niko nije smio da pipne nikoga na teritoriji koju je kontrolisao”, ukratko: „on nije bio ni ratni zločinac, niti kvisling”.
 
Međutim, kako smo viđeli, posljednja u nizu od 1918. izvršnih smrtnih „presuda” od strane jugoslovenstvujušćih komunista u Crnoj Gori za Krsta donešena je, nezavisno od Jova Kapičića, najkasnije u oktobru 1944. god. Na śednicama Prezidijuma samoproglašene Crnogorske antifašističke skupštine narodnoga oslobođenja (CASNO), Blažo Jovanović (1907–1976), uz asistenciju većine jednomišljenika, reći će kako „stoji da je KRSTO teški zločinac”. Istaknuti međuratni „bjelaš” – knjigom „Ujedinitelji Srbije i Crne Gore” (Dubrovnik, 1940) proslaviće tzv. Podgoričku skupštinu – potom, komunista i član CASNO-a, Jovan Ćetković (1890–1963), igrom sudbine i tast Jova Kapičića, tvrdiće da Krstov slučaj uopšte „ne može biti predmet sudske rasprave”; etc.
 
Jugoslovenska Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, organ partizanske provizorne vlade (Nacionalnoga komiteta oslobođenja Jugoslavije) predśednik joj je bio član KPJ, beogradski profesor filozofije dr DUŠAN NEDELJKOVIĆ, odnosno njena filijala u Crnoj Gori – Zemaljska komisija, utemeljena odlukom CASNO-a 12. maja 1944, na čijem je čelu, takođe član KPJ, bivši komesar JAKŠA BRAJOVIĆ, proglasile su, svojim ODLUKAMA, bez bilo kakvih dokaza, Krsta za RATNOGA ZLOČINCA.  
 
Međutim, ove ili slične ODLUKE, kako se ističe u stručnim radovima, „nijesu imale karakter sudske presude, već su bile deklarativnoga karaktera”. Komisije su institucije sui generis i nijesu predstavljale pravosudne organe. „ODLUKA je služila kao prijedlog prema kojem se podnosila prijava, do avgusta 1945. kod vojnih sudova, a poslije kod okružnih sudova, nakon čega su ove institucije mogle pokrenuti krivični postupak i podizati optužnicu”, piše dr Martina Grahek-Ravančić u studiji „Državna/Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača – organizacija, ustroj, djelovanje” (2013). Po donošenju ODLUKE, ona je, dakle, iz komisija upućivana javnome tužiocu, koji je pokretao ili nije pokretao postupak pred nadležnim sudom, radi eventualnoga utvrđivanja odgovornosti. 
 
Ukupno je dostavljeno u Crnoj Gori 2.329 takvih ODLUKA tužilaštvu. Radi ilustracije značajnoga dijela rada Zemaljske komisije Crne Gore, njene voluntarističke „revolucionarne pravde”, može poslužiti poređenje: da su zemaljske komisije Hrvatske i BiH, zajedno, tamošnjim tužilaštvima predale ukupno duplo manje ODLUKA od one u Crnoj Gori, tj. nešto više od ukupno 1.000 predmeta, iako su na njihovim područjima 1941-45. zabilježeni neki od najmasovnijih ratnih zločina. 
 
Shodno proceduri, Zemaljska komisija Crne Gore, dostavila je, po prilici u prvoj polovini 1946. svoju konačanu ODLUKU o Krstu javnome tužiocu. No, nema nikakvih poznatih podataka da je protiv Krsta optužnica i podignuta. Čak i sa aspekta pravnoga poretka NR Crne Gore i-ili Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), Krsto Popović je bio nevin, slobodan građanin, kada mu je na njegovome privatnome imanju – kućištu predaka, 13/14. marta 1947.  UDB-a postavila smrtonosnu zaśedu.
 
Veljko Milatović, MIHAILO-ŠARO BRAJOVIĆ i Rako Mugoša, imali su, kako tvrdi Jovo Kapičić, instrukciju: „Dovedite ga živog!“ Mada su oficiri UDB-e, piše Miodrag-Mališa Marović, „obaviješteni da su, prethodne noći, dok je spavao u pećini, Krstova mašinka i bombe onesposobljene za dejstvo, ipak su oprezni, svjesni njegove snalažljivosti i lukavosti”. 
 
To nas dovodi do osvrta na jedan od aspekata priprema završne akcije UDB-e, tokom kojih se Veljko Milatović susrio i sa NIKOLOM POPOVIĆEM, starijim Krstovim sinom. U knjizi „Veljko Milatović” (Podgorica, 2006) piše: „Znao je [VELJKO MILATOVIĆ] da je NIKOLA POPOVIĆ odbio predlog ALEKSANDRA RANKOVIĆA da učestvuje u hvatanju svog oca. Obrazloženje da bi on bio najpogodniji da privoli KRSTA na predaju i tako ne izgubi glavu, nije prihvatio. ’On se ne može ubijediti da nam se preda’, rekao je, ‘a to znači da bih bio primoran da ga ubijem’”.
 
Kohezija porodičnih odnosa uzdrmana je Krstovim borbom za Crnu Goru: trostrukim ratovanjima od 1912-1916, internacijom, novim ratovanjem od 1919. do 1921, političkom emigracijom, pa od 1941. opet ratom, ukupno njegovim čak petim – u kojem su, međutim, dvojica njegovih sinova bore ispod protivničke, jugoslovenske  zastave sa petokrakom. 
 
1 zzzz
2 zzzzz
3 zzzz
4 zzzz
 
Stariji sin Nikola, rođen je 1916, dok je Krsto bio u austrougarskoj internaciji. Kada je sa majkom, jednom od sestara i mlađim bratom RADOVANOM, rođenim 1920, po prilici 1930. doputovao na željezničku stanicu u Liježu, hladno su se rukovali, a majka Marija mu je rekla: „Ovo je tvoj otac”! 
 
U literarnoj interpretaciji književnika Milorada Popović, autora knjige „Čovjek bez lica” (Zagreb, 2016), Nikola je u djetinjstvu, dok su sa majkom živjeli u oskudici i samo s vremena na vrijeme dobijali kakvu emigrantsku Krstovu novčanu doznaku, slušao olajavanja da se „BRIGADIR dobro snašao”, „oženio nekom bogatom Francuskinjom”; a Marija bi „pobijelila u licu, ali je ćutala”. U malome Nikoli se stvarao bijes prema ocu, „maštao je o tome kako će, kad odraste i bude poznat, kao i njegov otac, omogućiti majci pristojan život i barem joj se malo odužitti za patnje i muke koje je podnosila”. Nakon povratka iz Belgije u Crnu Goru, „Nikola je s prezirom gledao na očeve političke istomišljenike, teatralne starce”, a „zadojio se komunizmom” i zbog toga što je on „predstavljao sve ono suprotno svjetonazoru crnogorskih nacionalista”…
 
Međutim, ako UDB-a operativno nije mogla računati na Nikolu, direktno, ili posredstvom Mirka Bigovića je od Krstove šćeri, Bosiljke, bila u prilici da traži „da im pomogne i tako [ocu] spasi glavu”. „Često ga uhvati starački san. Iskoristi neki moment kad zaspi i onesposobi mu mašinku i bombe”, glasio bi mogući dijalog Mirka Bigovića sa Bosiljkom u literarnoj interpretaciji Milorada Popovića. Bigović joj je još mogao kazati: „Ja ću ti pokazati kako se to radi. OVO JE JEDINI NAČIN DA NAS OBOJICU SPASIŠ”.
 
Da su Krstova mašinka, ali i najmanje jedna od ručnih bombi, na delikatan način onesposobljene – u to nema sumnje. Nekoliko jataka Krstovih, iz bratstava ROGANOVIĆA i BANIĆEVIĆA, kod kojih je Krsto provodio svoje posljednje dane, primjećuju da mu je igla na mašinki zalomljena; a neki od njih, kasnije, tvrde da su mu je i zamijenili za ispravnu. 
 
Međutim, Krstu je, po svemu sudeći, pokvarenu zamijenio ispravnom udranom iglom na mašinki STENK Mk. II, njegov vjerni saborac, ILIJA GARDAŠEVIĆ. „Znam da se moj rođeni, stariji brat, ILIJA, dok se nalazio u odmetništvu”, svjedočio je kasnije PEKO GARDAŠEVIĆ, takođe odmetnuti „zelenaš”, „sastajao sa KRSTOM POPOVIĆEM i bili su dobri prijatelji; ne poričem da mu je ILIJA zamijenio oštećenu mašinku, ali o tome ne želim detaljnije ništa da kažem, a ovo iz razloga što to tvrde i ljudi koji su isto iz dobrih katunskih porodica”. Publicista iz Spuža, Milivoje Popović, piše u svojoj knjizi da je Krstu oštećenu mašinku zamijenio Ilija Gardašević; a kada je Veljko Sjekloća taj dio pročito Veljku Milatoviću, on mu je kazao: „TO JE POŠTENO I TAČNO NAPISANO”. 
 
Prema Milatovićevoj verziji, koju prenosi Miodrag-Mališa Marović, Krsto je kućištu Jame Vojvodine, „znajući svaku stopu koja vodi k njemu”, prišao zaśedi oficira UDB-e „iz pravca koji nijesu mogli da kontrolišu”. „Bio je siguran da, ako nekoga tamo ima, pojaviće se. Zasjeda je, međutim, mirovala. Čekali su trenutak njegovog ulaska, da ga ščepaju i razoružaju. Sumnjajući da nekoga tamo, ipak, ima, on se nakašljao i bacio kamen prema ulazu u kućište, a onda hitro promijenio mjesto stajanja. Trojica iz zasjede, iskusni u ovakvim borbama, i dalje ne daju glasa od sebe. 
 
No, u toj igri nerava, jedan od njih, ipak, popušta. Kapetan RAKO MUGOŠA, siguran da mu KRSTOVO onesposobljeno oružje ne može ništa, kreće naprijed, prema mjestu s kojeg je čuo kašalj, da ga živog uhvati. 
 
Pred otvorom, koji je nekad predstavljao ulazna vrata, zastao je i osvrnuo se. Nešto je VELJKU i ŠARU nerazumljivo pokazao rukom. Onda je poletio napolje, nije potegao ni za automatom, niti za bombom, siguran da mu je KRSTO na dohvatu ruke. Sačekao ga je rafal. Pao je presječen. VELJKO taj trenutak opisuje riječima: ‘Bio je pogođen preko prsa čitavim rafalom mašinke, presjekao ga je KRSTO nalazeći se na samo dva i po koraka ispred MUGOŠE’. 
 
VELJKO i ŠARO se tada pridigoše. KRSTO na njih baci italijansku bombu, koja pade preko zida na ŠAROVU glavu. No, ne eksplodira. Videći to, KRSTO se podiže i u trku pokuša da uzbrdicom umakne. Pao je [KRSTO] pogođen, bez ikakva znaka života”.
 
Vijest o pogibiji Krsta Popovića odjeknula je ne samo u Crnoj Gori. Aleksndar Ranković, stvarni šef svih policija, pa i one u Crnoj Gori, 26. marta 1947. u Beogradu, tokom zasijedanja Skupštine FNRJ, govoreći o rezultatima borbe protiv odmetnika, prekidan burnim aplauzima, saopštiće: „Poučeni dosadašnjim gorkim iskustvom, većina njih biće  prisiljena da se stave na raspoloženje narodnim vlastima, a one, koji to ne učine, zadesiće sudbina raznih KALABIĆA, KRSTA POPOVIĆA, TEŠANOVIĆA, GUTIĆA i drugih”. 
 
Nakon toga, na prijedlog Vlade NR Crne Gore, Prezidijum Narodne skupštine NR Crne Gore 25. aprila 1947. RJEŠAVA da „ministra unutrašnjih poslova NR Crne Gore, JOVANA KAPIČIĆA, za vrijeme njegovog odsustva, zamjenjuje ministar pravosuđa SAVO JOKSIMOVIĆ”. Kapičić će do tada de facto završiti svoju dužnost u Crnoj Gori. Postavši u Beogradu general UDB-e, biće angažovan u novim, najstrože čuvanim tajnim operacijama Jugoslavije – aktivnome učešću u građanskome ratu u Grčkoj, pokušaju stvaranja nuklearne bombe i uspješnome poduhvatu dobijanja Nobelove nagrade za Iva Andrića
 
Na drugoj strani, Mirko Bigović, prema riječima njegova nekadašnjega saborca Vukašina Draškovića, „predao se odmah nakon pogibije KRSTA POPOVIĆA i bio je u zatvoru u Bogdanovom kraju [na Cetinju] zbog ubistva i ranjavanja dvojice partizana, PET-ŠEST DANA, PA JE PUŠTEN NA SLOBODU”. 
 
Mirko Bigović se, potom, oženio sa Bosiljkom Popović. Živjeli su u Nikšiću, a kod njih je stanovala Krstova žena, Marija. Obilazio ih je Krstov sin, Nikola Popović, koji je 1973. penzionisan u činu general-majora.
 
Veljko Sjekloća, koji je radio u MUP-u u Nikšiću, zapisao je:. „Dopisnik ’Pobjede’ iz Nikšića prenio je svom uredništvu 1974. da je MARIJA KRSTOVA umrla. Glavni i odgovorni urednik lista, SVETOZAR DURUTOVIĆ, nije htio da sam odluči da ovu vijest objavi, pa je zatražio mišljenje od izvršnog sekretara Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore. Odgovor je bio negativan. Odlučilo je to što je MARIJA bila žena KRSTA POPOVIĆA, a zanemarena je činjenica da je bila majka narodnog heroja NIKOLE KRSTOVA POPOVIĆA i brata mu RADOVANOVA, partizanskog komesara, koji je davno ispred toga ostao na vječnoj straži Neretve“.
 
Ali, i za doba komunizma, mit o Krstu je živio; i preživio. Tužilja VIDOSAVA ŠĆEPANOVA MARKOVIĆ, početkom 1970-ih, prilikom jedne sahrane, prema zapisu Milivoja Popovića, poručila je:
 
„Ja djelit’ neću sada, 
Niti Cuce nit’ Čevljane,
Nit’ birane Crnogorce, 
Jer su dosta izgubili,
Al’ sve časno i pošteno.
Samo moram da sred Cuca,
Pomenem biranoga Crnogorca,
Ogledalo naših Cuca:
LELE KRSTO POPOVIĆU!
ZLATNI KUME NAŠE KUĆE,
OJ JUNAČE OD JUNAKA,
I ČELIČE OD ČELIKA,
NEK’ TE PAMTI CRNA GORA,
NEK’ TE PAMTE CRNOGORCI,
NEK’ TE SLAVI CRNA GORA, 
NEK’ TE SLAVE CRNOGORCI, 
JER SI DOBRO ZASLUŽIO, 
TI VITEŽE I PLEMIĆU,
KRSTO ZRNOV POPOVIĆU!“
 
*  * *
Za „bjelaše”, kasnije, zakrvljene na komuniste i četnike, „krimen svih krimena” Krsta Popovića  bio je oduvijek jedan jedini – SEPARATIZAM CRNE GORE. No, što ćemo s tim „zločinom” nakon 21. maja 2006? 
 
Na duže staze, u odnosu na komuniste i četnike u Crnoj Gori, Krsto je tačnije procijenio – neodrživost njihovih Jugoslavija, koje su opstojavale samo pod beogradskim diktaturama:
karađorđevićevskom, titoističkom, slobističkom. Krsto je tačno procijenio i komuniste – njihova paśa groblja nijesu presedani „lijevih greški”, već rezultat prirode te ideologije.
 
U međuvremenu, oba su eksperimenta – i Jugoslavija i komunizam – propali; a komunizam, protiv koga se časno borio, kao ideologija totalitarnih i autoritarnih režima u Evropskoj uniji izjednačen je sa nacizmom i fašizmom. EVROPSKI DAN SJEĆANJA NA ŽRTVE SVIH TOTALITARNIH I AUTORITARNIH REŽIMA, čija je žrtva i Krsto bio, obilježava se svakoga 23. avgusta, kada je 1939. potpisan njemačko-sovjetski pakt o nenapadanju. 
 
REZOLUCIJOM EVROPSKOGA PARLAMENTA O EVROPSKOJ SAVJESTI I TOTALITARIZMU od 2. aprila 2008. pozvani su parlamenti i vlade svih država članica EU, država kandidatkinja za EU, kao i država povezanih sa EU, na usvajanje i provedbu te Rezolucije. 
 
Takva REZOLUCIJA u Crnoj Gori još nije usvojena! 
 
Dakle: Jugoslavija je propala, Crna Gora je obnovila nezavisnost, komunizam je u pristojnim državama, ne i u Crnoj Gori, oglašen za zločinačku ideologiju. 
 
Krsto Popović još nije rehabilitovan.
 
5 zzzz
6 zzzz
 7 zzzz
8 zzzz
(Kraj)
 
 
 
 
 

Komentari (6)

POŠALJI KOMENTAR

Tomaš

"A na Pustome Liscu „u grupi odmetnika”, 7. marta 1947. ubijaju i vojnoga sveštenika Lovćenske brigade, paroha čevskoga Miloša Markova Turčinovića" Da li imate podatak tj imena onih koji su bili u toj grupi?

Drljevićevac

Hvala autoru i Anteni M za sjajan feljton.

tresnjevo

Odlicno uradjeno. Nadam se da ce biti vise ovakvih tekstova. Da se sazna prava istina poslije skoro sto godina lazi i manipulisanja.