Kazanova o Crnogorcima (1774)

Priredio: Vladimir Jovanović

„Antena M”, ekskluzivno za našu javnost, objavljuje u prijevodu na crnogorski jezik epizodu iz nacionalne istorije, onako kako je zapisa jedan od globalno poznatijih selebritija ikada.

Đakomo Kazanova, Venecijanac — ili Mlečić kako bi rekli naši pređi — rođen 1725, diplomirao je pravne nauke na Univerzitetu u Padovi. Teško je pobrojati sve što je bio: sveštenik, oficir, violinista, makro, biznismen, kockar, medicinar, mason, alhemičar, kabalista, rozenkrojcer, matematičar, diplomata, špijun, političar, socijalni filozof, prevodilac „Ilijade”, pozorišni reditelj, književnik, istoričar…

Kao i Don Žuan, Kazanova odavno je ustaljen izraz u mnogim jezicima, imenica s značenjem „ljubavnik, muškarac koji je promiskuitetni i beskrupulozni ljubavnik”. No, Kazanova je, između ostaloga, autor ne malog broja knjiga. Većinom su objavljene za života, a najpoznatije djelo, memoari „Priča o mome životu” štampani su posthumno.

Živio je u raznim gradovima Evrope. Poznavao pape Benedikta XIV i Klimenta XIII, te uglavnom zbog biznisa oko organizovanja državne lutrije razgovarao s ondašnjim kraljevima: Velike Britanije Džordžom III, Prusije Fridihom Velikim, Poljske Stanislavom II, Španije Karlom III; caricom Rusije Ekatarinom Velikom… Kretao se u ondađnjim džetseterskim krugovima, od Pariza i Londona, Amsterdama i Madrida do Varšave i Petrograda; znao Voltera, Rusoa, Getea, Bendžamina Frenklina, etc.

Sa domovinom Mletačkom Republikom imao je nevolju, od kada je 1755, u svojoj 30-toj, Kazanova uhapšen „za ozbiljne zločine, koje je javno počinio protiv svete vjere”. Iz pritvora će pobjeći naredne godine. I tek 1774. mletačke vlasti će Kazanovi odobriti da se povrati u Veneciju — nakon što je svoje grijehe morao da okaje godinama obavljajući špijunsko-diplomatske poslove za njih.

I dok je 1768. u Rimu čekao da mu osiguraju legalan ulazak u Veneciju, Kazanova je započeo svoj toskansko-italijanski prijevod „Ilijade”, ali i napisao „Istoriju nevolja u Poljskoj: od smrti Jelisavete Petrovne do mira između Rusije i otomanske Porte, u kojoj se nalaze svi uzroci izazvanja revolucije tog kraljevstva”.

U toj knjizi, u drugome tomu - dio prvi, str. 200-208, piše i o Crnogorcima u šest odjeljaka koje je u sadržaju naslovio:

- „Priča o varalici Šćepanu Malome”; - „Ustanak Crnogoraca”; - „Sumnje Turaka i Mlečana; - „Sumnje carice Rusije”; - „Posvećenost Mlečana da uvjere velike gospodare da ni na koji način nijesu pristrasni prema nevoljama iz Crne Gore”; - „Šćepan gubi tvrđavu”.

U „Istoriji nevolja u Poljskoj”, štampanoj 1774. u Gorici, gradu u savremenoj Italiji, Kazanova piše težišno o zbivanjima za vrijeme posljednjeg kralja Poljske (tada pod nazivom: Rzeczpospolita Obojga Narodów, ili kolokvijalno Poljsko-litvanski savez) — Stanislava II, marionete carice Rusije Ekatarine Velike. Ova zemlja, tada se rasprostirala na velikoj teritoriji, od Baltika do Moldavije, bila je u unutrašnjim previranjima: nakon antiruske oružane pobune poljskih plemića protiv kralja umiješaće se velike sile. Dio poljskih zemalja 1772. zvanično je podijeljen između Prusije, Rusije i Austrije. Kazanova je boravio i u Poljskoj uoči ekskalacije i opservirao prilike.

Turci će 29. oktobra 1768. objaviti rat Rusima, tokom ispostaviće se neuspješnog napada na slobodnu Crnu Goru u pokušaju da dopru do Cetinja, zarobe ili ubiju Šćepana Maloga. Crnogorci su odnijeli odlučujuću pobjedu 28. oktobra 1768. u Bici na Čevu, Turci su odstupili, a „lažni car” vladaće sve do smrtonosnog atentata 1773. godine.

Prema Kazanovi, postojala je uzročno-posljedična veza između pojave Šćepana Maloga u Crnoj Gori, pomenutih tursko-crnogorskoga i tursko-ruskoga ratova i raspleta oko Poljske. Tursko-ruska vojna potrajaće do 1774, a najveći dio borbi se vodio upravo na teritoriji Poljskoga kraljevstva (uključujući i oblasti savremene Ukrajine)…

Budući da je Mlečić, a u periodu svoga života kada je morao pružiti dokaze lojalnosti matičnoj mu Republici Svetoga Marka, Kazanova u „Istoriji nevolja u Poljskoj” usvaja neke od nadmenih stereotipa o Crnogorcima. Međutim, kada je pisao tu knjigu, Kazanova nije mogao ni pretpostaviti da će Crna Gora nadživjeti njegovu Mletačku Republiku, koja je zbrisana s mape država 1797. godine. Umrijeće Kazanova godinu docnije, u Bohemiji, današnja Češka Republika.

Istoriografiji je poznato da Kazanova u posthumno objavljenim memomarima „Priča o mome životu” pominje dvojicu naših sunarodnika, rodom Budvane, iz Paštrovića: braću Zanoviće, Stjepana Primislava i Stjepana Anibala (njega će vladika Sava Petrović-Njegoš, uručujući mu 1774. crnogorski pasport, takođe imenovati za titularnoga crnogorskog poslanika pri ruskome dvoru).

Ali, Kazanovini spisi o Crnogorcima i Crnoj Gori iz knjige „Istorija nevolja u Poljskoj” ostaše nepoznati za nas, do danas…

-  P r i č a   o   v a r a l i c i   Š ć e p a n u   M a l o m e

Varalica po imenu Šćepan Mali (Steffano Piccolo), za kojega su neupućeni ljudi bezobzirno vjerovali da je car Petar III (Czar Pietro III.), pojavio se početkom ove, 1768. godine, u planinama Crne Gore (Montenegro), pretvarajući se da je izbjegao nasilje strogog zatvora u koji ga je njegova žena-vladarka strpala u Sibiru.

Ovaj čovjek, koji je ispovijedao grčku vjeru (religion greca), bio je jako poštovan od kaluđera i svih tamošnjih stanovnika, i postajao je svakim danom sve više autoritet pred hiljadama vagabunda, koji su dolazili naoružani nudeći se pod njegovo zapovjedništvo.

Postao je predmet opservacije od strane otomanske Porte.

(Čak i ako se čitaocu ne sviđa ova epizoda ili prolazna pojava, budući da se to mora razaznati u ovoj priči, neka mu pisac da sve informacije koje može dobiti...)

Za ovoga čovjeka — a on je takođe Mletačku Republiku stavio u nemalu obavezu — pretpostavlja se da je porijeklom Moskovljanin; praktikovao je ljekarsku vještinu u Mainama [selo i manastir, zadužbina Crnojevića i Petrovića-Njegoša poviše Budve, prim. „Antene M”], đe je, stekavši naklonost Vladike (vescovo), pribavio takvo povjerenje da je mogao osnovati stranku sljedbenika.

Maine je malo mjesto na granici Dalmacije i Albanije, pokrajina odvojenih od Srbije lancem planina zvanih Crna Gora.

Ovo je u davna vremena bila prava pustinja prije no što je naseliše grčki monasi (monaci greci) zvani Bazilijani (Basiliani), koji su se povukli tamo, đe su po uzoru drevnih anahoreta živjeli veoma strogim životom, ne jedući ništa liše onoga što im proizvodi zemlja koju su obrađivali. Nazvani kaluđeri, uživaju dovoljnu slobodu pod zaštitom Turaka.

Surovina tih gotovo neprohodnih planina i način turske vlasti umnogome dopriniješe da se ta mjesta napune brojnim porodicama, a svi su sljedbenici šizmatičke grčke vjere. To je mjesto u kojem ovaj fantastični car Petar III tvrdi da se umirovio.

Ovaj će Vladiki dati lažno uvjerenje o svome visokom porijeklu, i vrijednosti, te u njegove peripetije i bjekstvo iz Rusije, nakon što ga je politika naćerala da objavi svoju smrt.

Rekao mu je da se među tim planinama, pod njihovom zaštitom savršeno zakriven, nadajući se da će svoje dane završiti mirno, saobražavajući se svojim primjerom novome životu.

Ali, kako se tada saznalo da su u Ruskoj carevini potlačeni pod vladom žene mu Ekatarine, to ga je dovelo do potpunog gađenja: on je vjerovao da je kucno čas da cijelome svijetu objavi kako mora da se odbrani od svojih neprijatelja, takođe nadajući se naklonosti neke sile, koja će mu, žaleći jaku državu, pružiti ruku da obnovi taj prijesto s kojega bijaše oboren takvom nepravdom i nečovještvom.

-  U s t a n a k   C r n o g o r a c a

Grčki jerarh, dirnut emocijom i mnogo više velikodušnošću ovoga čovjeka koja je dostigla krajnju granicu, vjerovao je da je on zapravo visoka figura za koju se izdavao. Stoga, ne samo on, nego i svi kalođeri, ni trenutka nijesu propuštili a da ne odaju počast takvom velikodostojniku.

Nije trebalo dugo da cijela gomila pozdravi Cara, tako da su i zajednice u mletačkoj Dalmaciji, sljedbenici grčkoga obreda, proslavljale vaskrsenje Petra III, ujedinivši se sa Crnogorcima kako bi bili zajedno u iskušenjima.

Jer vijest o ovom ukazanju stigla je do Venecije, takođe i o ludom ganuću onih među podanicima Republike koji su bili poslani u Crnu Goru da priznaju Cara, zabrinuvši vladu, koja se vazda mudro bojala da to nije lukavstvo tursko. Ali za nekoliko dana, pošto je obaviještena o tome, saznade i kako taj čovjek, koji je tobožnji varalica, nije bez ikakve podrške.

Otomanski dvor nije s manje pažnje opservirao ovaj crnogorski ustanak.

-  S u m n j e   T u r a k a   i   M l e č a n a

Kada su na Porti saznali da je 15-20.000 ljudi pod komandom avanturiste, posumnjaše da ga Mletačka Republika podržava u njegovoj tajnoj smjelosti, nakon čega je pozvan mletački bailo [stalni mletački poslanik u Istanbulu, prim] i veliki vezir mu je postavljao razna pitanja oko ovoga događaja na koja je mletačkome ministru lako bilo da odgovori i pokaže da su davije, prigovori i prijetnje neumjesne. Ipak, posljedica ove konferencije između baila i vezira bila je da je [vezir] i dalje vjerovao kako je mletačka vlada postavila na čelo ovoga prevaranta.

-  S u m n j e   c a r i c e   R u s i je

Ruski dvorski poslanik [u Istanbulu] nije ravnodušno gledao na ovu avanturu, ili je barem naćerao svijet da tako vjeruje. Rekao je da se ruska carica bojala da Šćepan Mali nije utvara koju je kreirala neka neprijateljska sila da poljulja lojalnost njezinih podanika, među kojima je bilo svega četiri ili pet hiljada onih koji su lično svjedočili kako taj nesrećni car umire.

U tu svrhu mudra Ekaterina apeluje na Mletačku Republiku u cilju: da je pospješi da ugasi opasni požar u začetku i kazni varalicu.

-P o s v e ć e n o s t    M l e č a n a   d a   u v j e r e   v e l i k e   g o s p o d a r e   d a   n i   n a   k o j i   n a č i n   n i j e s u   p r i s t r a s n i   p r e m a   n e v o l j a m a   i z   C r n e   G o r e

Vođena vlastitom razboritošću i pažljiva prema svojoj sigurnosti, Veneciji nije dugo trebalo da dovede na granice znatan broj trupa za nadzor; čime su očekivanja bila zadovoljena i nije se više moglo sumnjati u glupe ciljeve koji su se pripisivani Mlečanima.

Učinila je isto otomanska Porta, poslavši detaljne naredbe pašama Bosne i Srbije da stacioniraju posmatračke trupe s druge strane planina, kako bi držali pobunjenike kao da su između dvije vatre.

Rečeno je da je ruski ministar s prebivalištem u Carigradu obavijestio Vladiku Maina da će njegova suverena carica suspendovati obilne donacije koje je godinama davala grčkim poglavarima ako bi kaluđeri i dalje favorizovali varalicu.

Ovaj primjer, međutim, nije imao odraza u stvarnosti, jer kaluđeri ga se nijesu odrekli tako brzo, budući da je dugo vremena takozvani car ostao nedirnut, a napade na njega smatrahu zlonamjernim.

I otkrivši da Šćepan radi s novcem koji mu je kako se mislilo velikodušno dala carica Ekatarina (iako je nezadovoljna što je uzeo ime Petar III), Porta se spremala da se upušti u krvavi rat protiv Rusije, uništi varalicu i pacifikuje njegove sljedbenike grčkoga obreda. Kao i sultan, i Mlečani su imali isti cilj: bili zainteresovani za uništenje varalice, jer su se plašili od širenje pobune peko granice, na cijelu Dalmaciju.

U međuvremenu, paše iz Bosne i Rumelije nagomilale su svoje trupe, podijelivši ih u dvije divizije, od po 10.000 ljudi, s ciljem da prodru u oblast Ostroga (Usterge) i napadnu tvrđavu koju je Šćepan izgradio.

General Mlečana Virtzbourg napravio je moćnu diverziju s druge strane granice; ali kako tu nije naišao na otpor, prodro je i zauzeo Maine, Pobore [Boboli] i Brajiće [Braiski] koje nađe bezmalo napuštene, jer su se svi ti stanovnici povukli sa Šćepanom u tvrđavu, da bi se u unutrašnjosti svojih planina branili od Turaka.

-  Š ć e p a n   g u b i   t v r đ a v u

Turci su pošli u napad, i bili su hrabro odbijeni u krvoproliću s obje strane; ali su se vrnuli u napad po drugi, i treći put, zauzeli su tvrđavu, kao i razne dobro utvrđene manastire kaluđera, i masakrirali ih. Od svih zarobljenika, izabrali su 20 glavara, poslali ih u Carigrad, đe su ih izložili okovane, a po običaju kako se postupa s pobunjenicima, dodajući i vreću ušiju, koje su odśekli tim nesrećnicima, na njihovu vječnu sramotu.

Međutim, njihov vođa Šćepan uspio je da pobjegne i sakrije se tako da se za njega više nije čulo sve do pacifikacije.

Iako su ti montanjari tretirani s velikom rigoroznošću tokom ove propasti, ipak su im turski generali, nakon pobjede, ne samo potvrdili njihove privilegije, već su ih uvećali, omogućivši im da žive u svojoj drevnoj slobodi i vjeri sa svojim uobičajenim stanjem, da se uzdržavaju od prepada u ravnicu i da ne zadaju nevolje vojnicima na karaulama — ali oni nijesu prestajali da s vremena na vrijeme pustoše, otimajući sve što su mogli, bez kazne, provocirajući da ih Turci ponovo napadnu, da budu istrijebljeni sa svojih planina; jer su svi tamošnji stanovnici profesionalni razbojnici.