Piše: Stevo Vučinić
Uoči Veljega rata, 1876–1878. godine, knjaz je na Cetinju održao savjetovanje na kome je odlučeno da se vojska podijeli na Glavninu i Zaštitu. Glavnina od 14 bataljona planirana je za vršenje ofanzivnih dejstava na pravcu Hercegovine. Združena s hercegovačkim ustanicima trebalo je da porazi osmanske snage i oslobodi prostor do Neretve. Zaštita pod komandom vojvode Boža Petrovića dobila je defanzivni zadatak da brani sopstvenu teritoriju i sprečava prodor osmanskih snaga od pravaca Skadra, Plava i Bara, koje bi mogle s leđa ugroziti glavninu.
Zaštitom prema Ваru komandovao je vojvoda Mašo Đurović, a prema Plavu i Gusinju vojvoda Miljan Vukov Vešović s pet bataljona. Glavnina crnogorskih snaga smještena je s lijeve i desne strane Morače, na prostoru od sela Rogama u Piperima do sela Fundine u Kučima, bile su podijeljene na dva odreda. Komanda je bila u Rogamima (danas Gornji Rogami smješteni u jednoj udolini usred brda Vežešnika).
Prvim odredom komandovao je komandant Fundinske bitke, vojvoda Ilija Plamenac. Taj odred je imao 2100 ljudi (Ceklinjana 800, Ljubotinjana 600, Martinića 600 i 100 brdskih baterija). Vojvoda Marko Miljanov komandovao je odredom od 1800, najviše 1900 ljudi (600 Kuča, odnosno, po 300 na oba bitačna krila, 600 Bratonižića i 600–700 Albanaca iz Zatrijepča). Oba odreda imala su oko 4100 vojnika. Bataljonima su komandovali: donjokučkim – vojvoda Vaso Bracanov Ivanović, martinićkim – komandir Jovica Radović, bratonoškim – komandir Vuksan Grujić, gornjokučkim – Novo Spasojev Popović, ljubotinjskim – serdar Škrnjo Kusovac i ceklinskim – komandir pop Đoko Pejović. Uoči početka ratnih operacija, 9. juna, vojvoda Plamenac je pozvao vojvodu Marka Miljanova u pomoć da se na prostoru Bjelopavlića, pred samu bitku na Jelenku, odupru osmanskoj armiji pod komandom Ali Said-paše.
Marko se odazove sa 600 Kuča i zastane kod Manastira Ćelija Piperska. Pismom je izvijestio vojvodu Plamenca da ga je pismeno upozorio vojvoda Miljan Vukov Vešović da osmanske snage nadiru od Gusinja niz Širokar ka Kučima, „pa ga pita oće li se povratit da tu vojsku srete“. Plamenac mu je naredio da se odmah vrati u susret osmanskoj vojsci iako osmanska sila nije prijetila, niti je od vojvode Miljana Vešovića dobijao pismo. Marko se s vojskom povratio i ulogorio na Bioču, ne vodeći računa o opasnosti kojoj je bila izložena glavnina Istočne vojske.
Nakon Bitke na Vučjem Dolu, 28. juna 1876. godine, i teškoga poraza osmanskih snaga, težište ratnih operacija se pomjera na južni sektor. Turska albanska armija dobija zadatak da ovlada prostorom Bjelpavlićke ravnice, i kominikacijom ka Nikšiću i dalje Hercegovini. Prve na udaru su bile zaštitne snage pod komandom vojvode Boža Petrovića i operativnom komandom vojvode Ilije Plamenca. Niz bitaka i bojeva vođenih između zaštitnih snaga i turske albanske armije na prostoru od Kakaricke gore u zaleđu Podgorice do Fundine, poznatih pod imenom Fundinska operacija, trajala je od 10. jula do 14. avgusta 1876. godine.
Prvi boj je bio 10. i 11. jula, na prostoru od Doljana do Kakaricke gore; potom Boj na Fundini 15. jula; Boj kod Meduna 28. jula i konačno Fundinska bitka 14. avgusta. Turska albanska armija je toga dana, od podneva do večeri pretpjela poraz od kojega se više nije oporavila. Od 20.000 vojnika poginulo je 7000 i 6000 je ranjeno. Crnogorci su imali 279 poginulih i 716 ranjenih i stekli su ogroman ratni plijen, posebno u oružju. Malobrojni i slabo naoružani Crnogorci izvojevali su jednu od najvećih bitaka u cijeloj svojoj istoriji.
Zalaganjem Rusije, odlukama Berlinskoga kongresa Crna Gora je dobila izlaz na more u Baru s nešto okoline. Morala je da se povuče iz Ulcinja i Hercegovine, a za uzvrat predati su joj Podgorica, Spuž, Žabljak i Kolašin, koje je Turska uredno predala. Tim odlukama bila je obavezna da joj preda i Plav i Gusinje. Međutim, podržana od Turske, tome se suprotstavila Prizrenska liga koja je bila riješila da Crnoj Gori ne preda „ni jedan palac albanske zemlje“. To je u nauci poznata Plavsko-gusinjska afera 1879. godine. Svjesni da se ta dva mjesta neće moći dobiti bez sile, Cetinje je donijelo odluku da demonstrira silu.
Naredbom ministra vojske, vojvode Ilije Plamenca, 6. oktobra 1879. godine, mobilisano je 4500 vojnika, koji su stavljeni pod komandu vojvode Marka Miljanova. Sačinjavali su je tri vasojevićka, dva kučka, dva moračka i po jedan bratonožićki i bjelopavlićki bataljon. U međuvremenu Turska je prikinula saobraćaj rijekom Bojanom i spriječila da se neko žito iz Rusije istovari, a vojno rješenje u korist Crne Gore sve je manje bilo izgledno. Zato Cetinje na prazna turska obećanje o predaji pojačava pritisak i šalje još 1500 vojnika i vojvodu Boža Petrovića da izvrši obećanu primopredaju naznačenu za 26. novembar. Toga dana turski delegat Muhtar-paša nije se ni pojavio. Onda ih je bašibozuk 4. decembra napao kod Nokšića i isprovocirao, s namjerom da ih navuče u bitku. U borbu je s dva vasojevićka bataljona stupio komandir Todor Miljanov Vuković.
Napadači su krenuli u organizovano povlačenje, a on je nastavio da ih goni ka Plavu. Podršku mu čine kučki i bratnoški bataljoni pod komandom vojvode Marka Miljanova. To je i čekao komandant turskih snaga Ali-paša Šabanagić. Obuhvatnim manevrom opkolio je crnogorsku glavninu, razdvojenu u dva odreda – vasojevićki i kučko-bratonožićki, i potukao ih. Tek predveče stigli su moračko-rovački i ljevorečki batoljoni, koji su pritiskom na neprijateljske snage uspjeli da razbiju obruč i desetkovanim snagama vojvode Marka Miljanova omoguće da se izvuku. Crnogorske snage su imale oko 200 poginulih. Sukobljene snage su i dalje ostale na tom frontu.
Crnogorska komanda šalje pomoć, tako da su crnogorske snage brojale ukupno 11.500 vojnika, od toga, 8000 je direktno angažovala na potezu od Andrijevice do Plava i stavlja ih pod komandu vojvode Boža Petrovića. Noću, 7. na 8. januar 1880. godine, kod Murine, 7000 bašibozuka, ponovilo je napad na crnogorske snage koje su brojale 4000 branilaca. Vojvoda Božo Petrović naredio je komandiru Todoru Miljanovome Vukoviću da s ljevorečkim bataljonom uđe u borbu na desnom krilu. Na tom pravcu odjednom su se pojavile svježe snage kao pojačanje, koje su prijetile opkoljavanjem.
Da bi to spriječio, naredio mu je povlačenje pod borbom, a u pomoć mu je poslao dva bataljona kojima je komandovao Marko Miljanov. Na lijevom krilu su ostali bataljoni vodili sporadičnu borbu. Crnogorske procjene su bile da je u Bici na Murinu poginulo oko 300 turskih vojnika i bašibozuka. Crnogorci su u prvom boju imali 109 poginulih i 115 ranjenih, skoro svi iz Kuča i Bratonožića, a u drugom boju 32 poginula i 75 ranjenih. Na Ržaničkom groblju sahranjeno je četrdeset šest. Ukupni gubici u obje bitke bili su 141 poginulih i oko 190 ranjenih, od kojih su neki kasnije od rana umrli, penjući broj poginulih na skoro 200. Međutim, izgubljene bitke na Nokšiću i kod Murina donijele su neočekivani dobitak na drugoj strani.
Velesile su ponudile Crnoj Gori da se za Plav i Gusinje kao zamjena daju teritorije plemena Hota i Gruda do Skadarskoga jezera. Albanska liga se tome energično oduprla i knjaz je popuštio svjestan da se ta teritorija, u neposrednoj blizini Podgorice, ne smije osvajati krvlju, dok je turska vlast odugovlačila da izvrši predaju bivajući joj s ruke. To je provociralo velike sile koje su zahtijevale od Turske da izvrši odluke Berlinskoga kongresa, koja je to izbjegavala, a onda je engleski kabinet lorda Gledstona odlučio da se Turska prisli da izvrši odluke Kongresa. Porti je uputio zahtjev da ispuni svoje obaveze pod prijetnjom da će predložiti ostalim evropskim silama da izvrše pomorsku demonstraciju sile i prisile je da Crnoj Gori vrati Ulcinj.
Kako više nije bilo uzmicanja, a nije imala snage da prisili albansku ligu na popuštanje, 19. avgusta 1880. godine, Porta je pristala da vrati Ulcinj. Pokušavajući da odloži demonstraciju, postavila je neke zahtjeve u vezi granične linije kod Podgorice. Međutim, 30. avgusta, u luku Gruž doplovili su brodovi ruske flote a za njom njemačke, engleske, francuske i austrougarske. Združena flota je isplovila i stacionirala se u Tivtu da sačeka izvršenje predaje.
Porti više nije bilo uzmaka i brodom „Stambol“ poslala je Derviš-pašu s odredom vojskе da izvrši primopredaju. U Ulcinj je ušao 23. novembra, skršio otpor i 26. novembra pozvao je vojvodu Boža Petrovića da preuzme ključeve grada. Tri dana kasnije, 29. novembra cijela teritorija do Bojane bila je vraćena Crnoj Gori.
TUMAČENJA BITAKA NA FUNDINI I NOKŠIĆIMA
U godinama nakon Berlinskoga kongresa propaganda je dovela u pitanje status vojvode Ilije Plamenca kao operativnoga komandanta Bitke na Fundini. U mostarskoj Zori od 1 maja 1900. godine morao je da ga javno brani: „...Sa vojskom, koja je držala u opsadi Medun, te sprečavala da se istome dodaje ikakve pomoći (bilo u hrani, džebani i vojsci) iz Podgorice i držala front turskoj vojsci, koja je pošto po to od Podgorice htjela da prodre ka Medunu i dalje, – komandovao je V. Plamenac i V. Marko Miljanov (ovaj potonji kao u svome rodnome mjestu, no baš tijeh dana bio je jako obolio, te nije moga imati udjela u ovome boju).“
U memoarima vojvoda Ilija Plamenac piše o vojvodi Marku Miljanovu: „Onizi te ga fale nijesu znavali za ovo što mu se kazuje, no on je znava poturiti ta sebe po Vojvodini i Biogradu kakva je junaštva činio.“ Prethodno mu prigovarao da su mu sve vrline u zdravlje knjaza Nikole. Prigovara mu i da su mu izmoljena dva topa od knjaza, koja su oteta od Turaka na Grahovcu, koje je bio postavio da gađa Medun, Juso Mučin oteo, jer su on i Mašo Vrbica pobjegli pred osmanskom ordijom. Pominje i Bitku na Nokšiću i piše: „neka se i tu junaštvo vidi ove posljednje rati“.
Nakon bitke, za osvetu Plavljani i Gusinjani popalili su selo Veliku kod Plava, koju je, navodi, vojvoda Marko Miljanov oplijenio i čudi se "s koiem obrazom moga dognat toliko omnova i toliko masla i skorupa između onoliko crnija kukavica koje su ostale bez muževa bez braće i bez sinova koje je mnoge veliki Lim ponio... Nije pravo bilo ništa ot toga u svoju kuću donijet ot te otrovi". Navodi da je čitao knjigu vojvode Marka Miljanova, „upravo lažavu i neistinitu i nepoštenu“.
Piše da je pred bitku na Fundini mnogo Kuča ostavilo porodice i s Trucima pošlo u Podgricu "te bješe dosta teško - jedan brat s Turcimja jedan s nama. Ali ovizi te su imali braću u vojsku tursku ništa za njih nijesu mislili no su se junački bili. Na moje oči sjekli turske glave". Za vojvodu Marka Miljanova veli, u vrijeme boja na Fundini „istina je bio je bolestan... I doša je kod mene uveče na Sjenicu i čestitao mi veliku tursku pogibiju koja je oni dan bila i zafalio junačkoj svoj vojsci.“ Dalje nastavlja: „Ali kako sam čita onu njegovu knjigu nije uteka da ne sramoti vladiku Rada, Pera Tomova, vojvodu Mirka i knaza Nikolu, onoga što ga čojkom učinio, držao ga kao sina i učinio ga vojvodom đe mu mjesta nije bilo“.
Osporava mu učešće u bici na Fundini: „Kad je bi veliki boj u Fundini – stavljam čast i poštenje! – nije nigđe bio kao što sam gore kaza“. Piše da u vrijeme Veljega rata nije „prelazio Moraču“ i učestvovao u bojevima na Trijepču i u Bjelopavlićima, ali ni u primorskoj kampanji tokom koje su oslobođeni Bar i Ulcinj. Poziva se na skup knjaza s glavarima i vojskom iz Kuča na broju osam stotina, u prisustvu vojvode Marka Miljanova i Vasa Bracanova Ivanovića, 1893. godine u Kučima, na Orljevu, na Stubici. Na njemu je knjaz od vojvode Ilije Plamenca tražio da mu kao komandujući u Bici na Fundini opiše bitku. Nakon što je vojvoda Plamenac iznio tok bitke, knjaz je kučke glavare i vojsku i pitao: „Je li ovo ovako bilo? Ima li ko što da reče?“ Svi su glavari i vojska rekli da je sve to tako bilo. Završava: „Poša vojvoda Marko, ispred smrti, te je pisa po Vojvodini i Srbiji njegovu knjigu, kan što sam i priđe reka, nepošteno i sve falcno da mu ostane po smrti kao istina u posljednja vremena“.
O boju na Nokšiću, Ali-paši gusinjskome i Marku Miljanovu Tatomir Vukanović je 1933. godine zabilježio pjesmu od jednoga Albanca. Pjevač se zvao Alil Smailović i pjevao ju je uz lautu, ćiteliju i kavalu. Ona glasi: „Alil paša se popeo na stube, govori s glavarima, s barjaktarima: „Pre nedelju dana prestali smo s bitkom“, – Salji Jaha progovori: „Ovu Rugovu ne mogu da zadržim, sav barut mi je oduzet. Koga ima Rugova na glasu: Jakup Peru, Ćer Žabana, Nura Ku, Vuk-arslana!
Mnogo vojske ima Marko Miljanov, Marko Miljanov iz Crne Gore. Čuj Reko i Malesijo: „Hoću od vas doručak u Ćor-džamiji, ručak u Plavu, večeru u Gusinju! Polagano Crna Goro! Ulogori se u Prezdovici, dobro te zadesi nesreća u Okšitu. Marko Miljanov, dobro ti učinih, dobro ti učinih, dobro umedoh, svu ti vojsku potopih u Lim! U Višegradu označih granicu, Višegrad se začudio: Otkud donosi Lim ove ljude? Marku Miljanovu se utopila vojska! Marko Miljanov, Marko Milice nije Skadar Podgorica. Blago Šćiptarima, svi sa plisovima, svi sa plisovima i jataganima! Vidi Kuča, što im učinjeh, svakoj kući žalost nanesoh!“
Bilješka da je Bitka na Nokšiću podvala crnogorskoga dvora Marku Miljanovu, koju je zabilježio Holeček, veoma je naivna, tvrdi poznati istoričar Novak Ražnjatović. Upotrebljavana je u politikantske svrhe da se knjaz Nikola prikaže u negativnom svijetlu, i diskvalifikuje kao čovjek i vladar. Predśednik Organizacionog odbora za podizanje spomenika poginulim u Bici na Nokšiću, na dan osveštavanja, 2014. godine, u Gornjoj Ržanici kod Plava, izjavio je da su „grobovi ovih boraca bili zaboravljeni 135 godina i bili bi trajno zaboravljeni da Pavle Rovinski, kao svjedok ovih događaja, ne napisa: „...predstoji otvorena surova stvarnost. U prvom boju na Novšiću 109 ubijenih i 115 ranjenih, skoro svi iz Kuča i Bratonožića, a u drugom boju 32 ubijena i 75 ranjenih...
Četrdeset šest odmah je odnešeno na ržaničko groblje... na kome se našlo mjesta za nove doseljenike“. Na kraju, autor teksta, pozivajući se na Pavla Rovinskoga, osuđuje knjaza Nikolu da je crnogorskoj vojsci naredio ne samo da se uzdržava od boja, nego da čini svakovrsne ustupke Turskoj. Tvrdi: „bio je spreman da Arnaute pusti u dubinu Polimlja“. Nije dozvolio da se u boju koristi bar neki mali top koji bi imao ogroman efekat na tursku vojsku. Na kraju ga optužuje da je žrtvovao Veliku i spriječio njeno oslobođenje i priključenje Crnoj Gori. Na spomeniku piše: „U znak zahvalnosti što su živote položili za oslobođenje ovoga kraja od Otomanskog Carstva, žitelji Gornje Ržanice podigli spomenik 46-orici Kuča i Bratonožića, koji su sahranjeni na seoskom groblju, a „grobovi im 135 godina bili zaboravljeni“.
ZAKLJUČAK
U Veljem ratu, od 1876–1878. godine, Istočna zaštitna vojska bila je podijeljena na dva odreda. Prvim odredom od 2100 ljudi komandovao je vojvoda Ilija Plamenac, a drugim od 1900 ljudi vojvoda Marko Miljanov Popović. Vrhovni komandant Istočne vojske je bio vojvoda Božo Petrović, a operativni vojvoda Ilija Plamenac, prvi guverener oslobođene Podgorice. Posljednjom i odlučujućom bitkom Fundinske operacije, Bitkom na Fundini, 14. avgusta 1876. godine, komandovao je vojvoda Ilija Plamenac. Za života vojvode Ilije Plamenca (1821–1916) niko nije dovodio u pitanje njegovu ulogu operativnoga komandanta Fundinske operacije i komandanta Fundinske bitke sem početkom XX vijeka u propagandne svrhe.
Prvom bitkom na Nokšiću, 4. decembra 1879. godine, komandovao je vojvoda Marko Miljanov. Neoprezno, vojska je uvedena duboko u neprijateljsku teritoriju, obuhvatnim manevrom opkoljena i potučena. Energičnim napadnim dejstvom moračko-rovačkoga i ljevorečkoga batoljona na neprijateljske snage uspjeli su da razbiju obruč i desetkovanim snagama vojvode Marka Miljanova omoguće da se izvuku. Drugom, Bitkom na Murini, 8. januara 1880. godine, komandovao je vojvoda Božo Petrović. Za komandanta te ekspedicije, vojvodu Marka Miljanova Popovića, cetinjskom dvoru preporučio je njegov autoritet kod Albanaca i plemenski sastav odreda – Kuči, Vasojevići, Bratonožići, Moračani i Rovčani – međusobno teritorijalno povezani; svi sa prostora koji je gravitirao ka Plavsko-gusinjskoj kotlini.
Optužbe upućene na račun knjaza Nikole su propagandne sadržine, osmišljene da od javnosti sklone crnogorske žrtve, i relativizuju pitanje odgovornosti za toliku pogibiju. Grobove 46-orice Kuča i Bratonožića, koji su sahranjeni na seoskom groblju u Ržanici, 135 godina prekrivao je zaborav, na koji su ih bili osudili plemenici i bratstvenici.
Pokretanje odgovornosti dovodilo je u pitanje autoritet komandanta crnogorskih ekspedicionih snaga, vojvode Marka Miljanova, o čemu je i knjaz vodio računa. Nikad nijednim aktom nije doveo u pitanje Markov autoritet i dostojanstvo, što se za Marka ne bi moglo kazati. Onovremeno ratničko društvo, kakvo je bilo crnogorsko, taj poraz je držalo sramotom i prećutali su ga, ali je on, na drugoj strani, nenadno donio pobjedu Crnoj Gori. Posljedično je doveo do toga da se Ulcinj, grad zetskih gospodara Balšića, ponovo nađe u matici Crnoj Gori.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR