Piše: Stevo Vučinić
Mitsku dimenziju Markovoga lika i djela osmislio je i uobličio dr Mihailo Vukčević, koji je 1901. godine doktorirao u Zagrebu na temu makedonskoga govora u okolini Soluna. Jovan Čađenović, priređivač biografije Marka Miljanova, objavljene 1904. godine, namjere mu opisno kvalifikuje riječima: „Osnovna piščeva ideja bila je rušenje kulta Petrović Njegoša, razobličavanje njihove dvjestagodišnje istorije, prikazivanje prevara koje su, navodno, počinili, svi izuzev vladike Save“.[1]
Vukčević je povremeno bio u dobrim saradničkim odnosima sa Mićunom Pavićevićem, pa se Čađenović pita kako se obrazovani M. Vukčević mogao naći u istom kolu sa Mićunom Pavićevićem, neobrazovanim improvizatorom, hvalisavcem, koji je bio prevrtljiv i nekritičan, inače, prethodno je napisao mrziteljem i klevetnikom Petrovića.[2]
Vukčević je obrazložio takav svoj stav prema Petrovićima u spjevu Krajina Lješanska. Piše da je bio isključen iz svih škola u Crnoj Gori, pa je na preporuku Laze Kostića pošao u Novi Sad. Tamo, u Matici srpskoj, piše, pitali su ga iz koje je nahije, na što im je on odgovorio iz Lješanske. Na to ga je u šali predśednik Matice prekorio: „Iz Lješanske? Iz najgore! One koja nije valjala boba.“[3]
Njega je to, veli, pogodilo u srž bića. Drži da je za to bilo krivo Lješansko kolo, koje je ispjevao knjaz Nikola. Međutim, to kolo su njegovi neprijatelji reinterpretirali, izrugujući se Lješnjanima. Tu verziju su širili kroz narod kao knjažev spjev i na nju se Mihailo oslonio. A knjaz je ispjevao pohvalu Lješnjanima: „Ej, da nam je podignuti / Iz grobova sto Lješnjana / Poginulih kraj Sitnice / U sto borbi i megdana / Rvali se usamljeni / I po dnevi i po noći / I od zemlje ostavljeni / I od knjaza bez pomoći“. Propaganda uperena protiv knjaza i Crne Gore, stihove je iskarikirala da bi Lješnjane ozlojedila na knjaza i indirektno ih stavila u funkciju protiv Crne Gore. Raspirili su i neistinu da je knjaz nekom prilikom, na vijest da su u nekome sukobu izginuli Lješnjani, navodno svojoj okolini kazao: „Iz -gi-nu-li-čo-če-Lješ-nja-ni“. Pridali su mu i da je drugom prilikom ispjevao rugalačke stihove na njihov račun: „U sto bitaka i megdana poginulo sto Lješnjana!“. Ta rugalica, koju je izmislila velikosrpska propaganda, imala više varijanti: „Sto ih pošlo, sto i jedan došlo“ i „Pade Turčin od puške lješanske, / hoću reći zdravo doma dođe!“.[4]
Tako se zahvaljujući propagandi i Mihailo našao na strani njenih neprijatelja. Njeni rezultati doveli su do velike pogibije Lješnjana na Skadru 1912. godine. Životima su branili plemensku čast, nesvjesni da to rade za tuđi račun i da su ih u pogibiju poslali neprijatelji njihove domovine. Knjaz nije imao razloga, uprkos činjenicama koje svjedoče lješansko junaštvo, posebno tokom Drugoga pohoda Omer-paše Latasa na Crnu Goru 1862. godine i u Veljemu ratu 1877. godine da vrijeđa cijelu jednu nahiju, a još manje da im se ruga i šalje u redove protiv sebe i dinastičkih interesa; ionako ih je imao previše. Lješnjani su tri vijeka bili tvrdi meterizi koji su stojali na putu svakome osvajaču koji je napadao srce Crne Gore, Cetinje. Samo u XIX vijeku Lješnjani su dva puta junački, s velikim žrtvama, zaustavili osmanske snage koje su marširale na Cetinje. Prvi put na Banovoj gomili 1862. godine, a drugi na Farmacima 1877. u tri boja: 18. jula, 9. avgusta i 27. avgusta. Tako su crnogorsku glavninu lišili brige o bezbjednosti prijestonice, omogućili joj da se koncentriše na oslobođenje Bara, i zemlji obezbijedi izlaz na Jadransko more. Tu njihovu zaslugu ne može niko osporiti, niti je osporava, i to je znao knjaz, što je i opjevao, a njegovi neprijatelji karikirali protiv njega.[5]
U Mihailovoj kratkoj romansiranoj biografiji vojvode Marka Miljanova, naslovljenoj "Marko Miljanov", mit je konsekventno globalno razrađen. Marko je opisan po ugledu na opise epskoga lika Marka Kraljevića. Više puta je isticao da su Srbi opjevali tri Marka: Marka Kraljevića, Marka Miljanova i Marka Dakovića. Ta veza koju su određeni krugovi namjeravali uspostaviti između Marka Kraljevića i Marka Miljanova bila je isplanirana do u tančine. Vukčević navodi da je tokom prvoga boravka u Beogradu, tek osnovana Crnogorska omladina vojvodi Marku priredila banket i poklonila pero prizrenske izrade. Zamolila ga da se ne povede primjerom Jola Piletića i Peka Pavlovića nego da ostane na Medunu, jer je on jedini Crnogorac čiji ugled knjaz Nikola ne može umanjiti. Poslije vojvodine smrti omladina je podizala njegov kult kao što ga je propovijedala za njegovoga života. Piše: „Svoju dužnost nekadašnjega člana te Omladine ja sam vršio i ovom mistifikacijom“.[6]
Bila je naumila da poslije smrti vojvode Marka Miljanova na Gorici podigne kulu, po ugledu na Markov grad kod Prilepa, koja bi se takođe zvala Markov grad. Na njoj bi se postavila dva topa, a u sredini, u jednome udubljenju, bista vojvode Markova Miljanova i dva bareljefa, od kojih bi jedan predstavljao Miloša Obilića, a drugi Svetoga Savu. Okolo bi se brdo poravnilo i izgradila bistijerna za posjetioce. Učitelji bi izvodili đecu do grada vojvode Marka Miljanova, a građani se oko njega okupljali na dan podgoričke slave, Markovdan.[7]
M. Vukčević u Markovoj mitologiziranoj biografiji piše da je 1820. godine na skupštini kučkih glavara izvjesni Mića, brat Markovoga prađeda prorokovao „da oće u nas da nastane čoek, za kojega će svijet znat“. Dosljedno ovome kazivanju, trinaest godina kasnije, piše, rodio se Marko Miljanov, koji je kao dijete od jedanaest mjeseci slobodno hodao i govorio. Kao i u svim mitovima, junak od malena pokazuje nadnaravne sposobnosti, tako i Marko Miljanov. Mit dalje razrađuje opisom junačkoga djela koje je izveo u četrnaestoj godini. Piše da je u jednom boju s Turcima oteo od njih dvije puške, ali mu nije bilo razumljivo čemu śeča njihovih glava. Iste godine ranio je i vuka koji mu je uskočio među ovce. Ranjeni vuk, veli, nasrne na Marka, koji ga je poslije jednočasovne borbe, rukama udavio. Kožu je ponio na pazar da proda. Izvjesni Turčin ga je pitao ko je ubio vuka, na što je Marko kazao da ga je ubio svojom rukom. Turčin mu dobači da laže, a Marko uvrijeđen iz pasa izvadi malu pušku i na mjestu ga ubije. Poćera krene za njim, ali ga nije mogla stići. Kad je došao kući, roditeljima je kazao da više neće da čuva ovce, nego „Ja vi ojdo, s Turcima više mira neću, a vama eto ovce“.[8]
A onda je okupio družinu „bijući i robeći Turke, uzimajući plijen i pravo ga dijeleći“[9] i tako je završio u mitu. Vukčević je osmislio i mit o Podgoričkome pokolju. Pozornicu je postavio unutar Podgorice i na nju, po ugledu na Marka Kraljevića koji jaše Šarca, izveo je Marka Miljanova na Arnauta. S konja, Marko je zazvao Jusa Mučina na dvoboj. Ovaj je to izbjegao i „zastidio Jusa i svu Podgoricu“. Potom je Marko na Arnautu galopom izjahao vani, u polje, i u znak veselja pucao iz levora. Dao je i mitski opis Jusove pogibije 1929. godine, ukrašenu nekim fantastičnim detaljima. Karikirao je i tok Bitke na Fundini, osporavajući operativnu komandu Iliji Plamencu. Osmislio je i navodnu Markovu beśedu uoči te bitke pred cijelom vojskom, posebno apostrofira, i vojvodom Plamencem. Piše da se pomolio bogu i izrekao: „O, moj bože svemogući, pomozi mi danas, i više ti neću dosađivat!“.[10]
Reinterpretirao je riječi Marka Kraljevića, koji je pred Bitku na Rovinama, 1395. godine, kako piše Konstantin Filozof u žitiju Stefana Lazarevića, saborcu Konstantinu Dejanoviću izrekao sljedeće riječi: „Ja kažem i molim gospoda da bude hrišćanima pomoćnik, a ja neka budem među prvim mrtvima“. Tako je reinterpretiranom kultnom rečenicom Marka Kraljevića ośenčio i osnažio kult Marka Miljanova. Cijelu komandu Fundinske bitke stavio mu je u ruke. Navodno je vojvoda Marko pozvao vojsku da u dva sata poslije podne udare svi složno na Turke. Samo Plamenac „ne zađe u boj, oglušujući se Markovome pozivu i navaljivanju povjerene mu vojske“. Za poraz na Nokšiću veli da je „vojvoda bio nesrećne ruke u povjerenoj mu zadaći...“ Krunu Albanije, koju mu je navodno ponudila Austorugarska, drži smicalicom knjaza Nikole. Pita se u formi zaključka: „Zar bi Austrija mogla pomisliti da ponudi krunu Albanije fanatičnom velikosrpskom agitatoru?“.[11]
Kvalifikuje ga fanatičnim velikosrpskim agitatorom, a zaključuje: „Markovo junaštvo, viteštvo, njegovo čojstvo, koje ga je otrglo društvu Jola Piletića i Peka Pavlovića, i podiglo ga na pijedestal nenadmašne slave“.[12]
U drugoj fazi, tridesetih godina prošloga vijeka, instrumentalizacija lika i djela vojvode Marka Miljanova ponovo dobija krila. Trifun Đukić je 1928. godine ispjevao jednu dužu pjesmu od 13 strofa.[13]
U njoj je Marko izmješten u sferu nestvarnoga i fantastičnoga, takođe po prilici Marka Kraljevića. Fabula je zasnovana na mitu o sukobu Marka Miljanova i Jusa Mučina Krnića, koji je vrhunio Markovim pozivom Jusu da mu izađe na dvoboj, što je Juso odbio. Poziv za dvoboj i njihov sukob uopšte, osmišljen je i opjevan da bi se Markov lik uzdigao i učvrstio u javnosti kao primjer koji su trebali da slijede Crnogorci – da se oblikuju kao borci za srpske interese i Veliku Srbiju. Osmislila ga je opozicija Crnoj Gori. Koncem dvadesetih godina prošloga vijeka, svojim primjerom Marko Miljanov je trebao da motiviše na otpor Crnogorcima, koji su nezadovoljni sopstvenim statusom i statusom Crne Gore u Kraljevini Jugoslaviji, bili prijetnja beogradskoj hegemoniji.
Brda tutnje, a gradovi ćute,
zetska raja sluti dane slavne,
srdit Marko zatvorio pute
od Meduna do dno Zete ravne.
Drhte srca begova i aga,
oblak s Koma gromove im sprema:
– Alah, more, đaurskoga vraga!
Din još takvog dušmanina nema!
I Jusuf-beg, Podgorice glava,
na sobet je pozv’o Vjeru pravu,
pa bezbrojno blago obećava
ko Markovu donese mu glavu.
Glas preleće s Ribnice do Spuža,
primiše ga vrhovi planina,
odjek s Koma Lovćenu ga pruža;
Marko pije na Cetinju vina.
Juče doš’o sa zamorna puta,
a sad?!... I gnjev u očima sinu...
On pojaha „Arnauta“ ljuta
i ko vihor Crnom Gorom minu.
Nebo vedro, ali iz daleka
tutanj neki sve se čuje bliže.
Podgorica ne sluti nit čeka
čudnog gosta koji tamo stiže.
A kad banu u oblaku praha,
stade jeka tijesnih sokaka:
Podgorica nijema od straha
sva se sakri iza ćepenaka...
– Alah! Kismet! Ko to tamo ide?!
Je l’ to java ili čudna varka?
Da l’ to zbilja naše oči vide
među nama Miljanova Marka?!
Jusuf gleda, pa sluge doziva
i zbunjeno u dvoru se krije:
– Eno Marka!... On me traži; biva,
recite mu da me doma nije...
– Đe si, Juso! – grmnu ispred dvora
Tvoju riječ sablja nek osnaži!
Ona glava koju preko gora
blago tvoje kukavički traži.
Tu je, beže! Ali ona nove
dare hoće za ucjenu svoju...
Evo Marka! Na megdan te zove,
tebe i svu Podgoricu tvoju!
Jusuf ćuti, Podgorica ćuti
da ne čuju svo bi blago dali
Marko svoga „Aranuta“ ljuti,
pa kroz varoš kuburlije pali...
I odjezdi... Brda stoji jeka,
munja s Koma Jusu srce para...
Turci strepe... Al’ na Marka čeka
Nemanjina postojbina stara.
Godinu kasnije, 1929. godine, nakon 53 godine od ubistva Jusa Krnića, Mićun Pavićević mitu je dao i pripovjednu dimenziju oslonjenu na sadržinu Trifunove pjesme i Vukčevićeve kratke mitologizovane biografije Marka Miljanova, ukrašenu nekim detaljima kojih nema kod M. Vukčevića. Štampao je, tvrdi, izjavu Perovoga brata Vula Popovića. Piše, da mu je Vule pričao da je Marko bio došao s Cetinja na odmor u Kuče. On je odmah poslao brata Pera da ide kod Marka, jer je bio dočuo da je Juso potplatio nekoga Kuča da ga ubije. To mu je, piše, kazala katolkinja Noca Dokina iz Podgorice, a njoj Ahmet Smajov Krnić, koji je bio prisutan kad je Juso dao novac tome Kuču koji je, inače, živio u Podgorici.[14]
On je trebao da podmiti drugoga da ubije vojvodu Marka Miljanova. Odmah je pošao u Komove, u mjesto zvano Carine đe se Marko odmarao i prenio mu vijest da hoće Juso da ga ubije. Marko se sa Komova vratio u pratnji Pera Popovića i na Vjeterniku su viđeli zaśedu koju je Juso bio poslao da ga ubije. Spasio se od nje i produžio je na Cetinje, đe mu je rečeno da mu Juso radi o glavi. Odmah je pohitao kod knjaza i kazao mu da će da ide u Podgoricu da pita Jusa što ga traži po šumama. Knjaz ga je odvraćao, ali on je pošao i preko Vezirovoga mosta dojahao do na most preko Ribnice. Jusov čardak je bio odmah iznad. Juso ga je vidio i kazao slugi: „Eno Marko, tražiće me, no mu reci da sam u Zetu“. Marko je dojahao na konju, podno čardaka u varoš i zazvao Jusa. Sluga mu je odgovorio da ga nema doma. Marko će: „Ajde more kaži Jusu, da ga pitam nešto“.
Sluga će: „Jutros je otiša u Zetu“. Tu se nekako našao i Kuč Tošo Jankov Lazović, kojega je Marko poslao da pođe kod Jusa u kuću i da ga pozove da izađe. Tošo je ušao i našao Jusa đe śedi. Kazao mu da ga zove Marko, na što je ovaj odgovorio: „Nemoj mu Tošo kazati da sam ovde, nego mu reci da sam u Zetu“. Tošo je tako uradio jer mu je bilo žao da pogine. Pošto mu je to prenio, Marko mu je s konja doviknuo: „Kažite Jusu Mučinu, da me ne traži više po šuma, jer ću ja doć da ga tražim ovde“. Poslije toga Marko se u najvećem trku vratio kroz podgoričku varoš i tom prilikom polomio zemljano posuđe ispred doganja. Jedno polomljeno parče pośeklo je po licu izvjesnoga Oma Akova iz Dinoše. Marko je dao dva napoleona za polomljeno posuđe, a Omu je poručio da se vida i da će on platiti liječenje.[15]
Vule mu je navodno svjedočio da je više puta dolazio u Podgoricu da ubije Jusa, ali mu nije ispadala prilika. To je prenio bratu Peru koji je 7. oktobra 1874. godine došao u Podgoricu. Dalje, veli, oružje je ostavio kod Đoka Lakovića, jer se u Podgoricu nije smjelo ući s oružjem. Pazio je dok Juso nije izašao sa śednice i krenuo kući, uzeo je kratku konjaničku pušku i sklonio je pod talagan skadarski. Toga dana je bio ramazan. Krenuo je put njega i kad mu se primakao, uzviknuo: „Čekaj se Krnjiću“. Izvadio je pušku, opalio u njega i ubio ga po lijevoj strani. Kroz njega je jedno zrno ranilo nekoga Skadranina. Pera je, priča, odmah ubio Selim Meov s dvije kubure. Sestra mu Milja, koja je bila s njim, je pala preko mrtvoga brata. Od pogibije ju je spasio Smajo Lekić, a onda je Jusova pratnja saśekla Pera i bačila mu tijelo niz ribničke pećine. Dalje, tvrdi, da je on sve vrijeme s bratanićem bio s druge, desne strane Ribnice. Na kraju je završio da je Marko bio sa Jusom u sporu zbog graničnih kiljana, jer je Juso s trideset zaprija bio došao u Kuče i obalio ih, pa mu je Marko poručio da pazi što radi, jer će mu zabraniti da dolazi u Kuče. Juso je, veli, tu prijetnju bio ozbiljno shvatio i zato je Marku o glavi radio.[16]
O autoru ovoga teksta, Mićunu Pavićeviću, koji je falsifikovao pismo Marka Miljanova vojvodi Peku Pavloviću, očitovao se Ivo Jovićević. Kvalifikovao ga je „da on bješe čovjek rđavoga karaktera“.[17]
Istoriografija ga drži za falsifikatora, koji je inače falsifikovao i ovo svjedočenje. Ono, moguće, ima dokumentarnu vrijednost samo u dijelu koji se tiče samog čina ubistva Jusa Krnića i opisa događaja neposredno nakon njega, ostalo je mit.
Glavni lik, Marko Miljanov transformisan je u vanvremenu ličnost, oko koje je kroz pjesmu, prozu i sveštena djelovanja ispletena legenda, koja ga predstavlja u liku koji nije njegov. Ukrašen fantastičnim osobinama i sposobnostima, savladava sve prepreke i pobjednički demonstrira nadmoć srpske ideje koju oličava. Indirektno, u opoziciji mu je dinastija Petrović, koja oličava probuđenu Crnu Goru i crnogorstvo. Marko čuje da ga Juso traži i odlučuje da mu dođe na prag i pozove ga na dvoboj. Obavještava knjaza da će Jusa da pita što ga traži po šumama, a knjaz ga odvraća. Na konju odlazi sa Cetinja, prolazi pored turske straže i kroz kapije od Vezirovoga mosta gazi prema mostu Kapadžića i ulazi u Podgoricu.
Da nije bilo moguće bez dozvole proći pored straže na Vezirovome mostu, sagrađenome 1782. godine, piše sam Marko: „Nakon što je u Podgorici ustanovljena regularna turska vojska, na obje strane mosta, bila je sagrađena po jedna pandurica, koje su imale velika gvozdena vrata. U ovim kulama stanovali su nizami koji su čuvali Podgoricu od upada Brđana“. Ali to za pjesnika i mitskoga junaka nije bio problem. Čak i turska straža na gradskoj kapiji muči i pušta junaka da uskoči i odjaše do pod Jusov prozor. S konja poziva Jusa koji, ustrašen, odbija da se javi i posredstvom momka odgovara da je pošao u Zetu. Marko mu poručuje da ga ne traži po šumama jer će on doći da ga traži. Potom, u odlasku, čini juriš kroz varoš, lomeći konjskim kopitima posuđe ispred doganja. Ovaj mit nije zasnovan na činjenicama nego se tumači kao da je utemeljen u njima. Marko i događaj koji je predmet mita glorifikuje se i deifikuje na način koji nema poveznicu sa stvarnošću i mogućim.
Iste, 1929. godine i jedan moralno vrlo problematičan čin Jola Piletića, koji je 1882. godine emigrirao u Srbiju, tražeći ljeba preko pogače, doživio je apoteozu kroz pjesmu „Što si śetan serdar Jole“, koju je ispjevao Tomo Oraovac.[18]
Što si śetan, serdar Jole?
Nevolja je, gospodare.
Dokle Jole mlad bijaše,
Džeferdar mu ciktijaše,
Britka sablja sijevaše,
Pored Spuža i Nikšića.
I kitice Podgorice,
Pored Plava i Gusinja,
I tvrdoga Kolašina,
Turske glave sijekaše,
Na Cetinje donosaše,
A knjaz njega darivaše,
S biranijem ordenima.
A kad starost dođe bliže,
Svaki jad, me muka stiže:
Gospodar me zaboravi,
I kad mišljah da počinem,
Pored tebe, evo, ginem,
Zaboravi radnje moje,
Što su bile od koristi,
Crnogorskim vladarima,
I ponosnoj Crnoj Gori.
Te sve moje zaboravi,
Zaboravi mene starca.
Daj mi pasoš, Gospodaru,
Da odlazim po svijetu.
Daj mi sablju, serdar Jole,
Ti znaš čija ona bješe,
U riznicu da ostane,
Da se čuva kao sablja
Mahmut paše Bušatlije.
Ne dam sablje, Gospodaru,
Sablja mi je uspomena,
Pedeset je nosih ljeta,
Ona mi je drugar bila,
I megdane zadobila.
Daj mi sablju, serdar Jole,
Sa njom ne dam da odlaziš.
Kad je tako, Gospodaru,
Predajem ti gvožđe ovo,
A sablja je serdar Jola,
Koju nosim po svijetu.
Nevesinjski guslar Mujica Gudelj svojevremeno je o epskoj poeziji izjavio: „Čiji se ljeb jede, onoga se i pjesme pjevaju“.[19] Autori sve četiri pjesme – tri o Marku Miljanovu i jedna o Jolu Piletiću, svojevremeno su bili pitomci srpske vlade, jeli su njen hljeb i za njen račun pjevali, prilažući svoje pjesničke moći na oltar protivnika Crne Gore. Razlog je objasnio Ilija Garašanin, srpski ministar i tvorac spisa „Načertanije“. Na vijest da je Crna Gora 13. marta 1852. godine proglašena za knjaževstvo, izjavio je: „To je najnesrećniji dan za Srbiju“. Ta politika koja Crnu Goru doživljava nesrećom za Srbiju, izlila se preko cijele Crne Gore kroz epsku poeziju o Marku i Jolu. Bila je javna podrška Garašaninu, u funkciji njegovoga „Načertanija“, nišanila je u Crnu Goru, njenu nezavisnost i dostojanstvo.
Kao jedini medij unutar zemlje, koji je oblikovao javno mnjenje, na svom vrhuncu, od konca XIX do Drugoga svjetskoga rata, našla se u funkciji instrumenta političke borbe protiv crnogorske nezavisnosti. Bila je ubojitija i opasnija od puške od koje se ginulo jednom, a od epske poezije, u ono vrijeme, držalo se, zadovijeka. Taj njen onovremeni smisao i značaj u Crnoj Gori iščitava se iz spisa dvojice Šobajića – Maksima i Sima. Maksim piše da ga je pred Velji rat 1876–78. godine bjelopavlićki brigadir Bajo Bošković oslobodio vojne službe i kazao mu da ga ostavlja da kao pisac i pjesnik ide od boja do boja i sastavlja junačke pjesme. Završio je riječima: „Brdsko se junaštvo do danas gomilalo na Katunjane i druge Crnogorce. A po danas ne damo tako, kad već i mi umijemo da pišemo i pjevamo. Pa ako te ko od Crnogoraca napadne za to, ja sam odgovoran za sve što je istina u tome“. Tako bi Maksim čim se svrši boj, ispjevao pjesmu koju bi knjaževi rođaci s glavarima čitali i na mjestu davali kritike što da se ispravi da bi bila što istinitija. Neki nezadovoljni glavari su mu prijetili, zahtijevajući da im popravi spomen u pjesmama.[20]
Simo je opisao nekoliko slučajeva, od kojih se jedan zamalo nije tragično završio. Piše da je u njegovo vrijeme jedan učitelj napisao debelu knjigu o istoriji i tradiciji Ljubotinja i Ceklina. Čim se pojavila, gomile nazadovoljnih plemenika krenule su na Cetinje pred knjaza i prijetnjama ga naćerale da knjigu zabrani i uništi. Jedan drugi je opjevao crnogorske pobjede u Veljemu ratu i nazvao je „Osveta Kosovska“. Čim je izašla iz štampe, nekoliko nezadovoljnih komandira i vojnika opsadirali su mu kuću. Odstupili su tek kad se i on prihvatio oružja. Opisuje i slučaj jednoga oficira iz Zagarača koji je bio spjevao nekolike guslarske epske pjesme, koje su proizvele spor dva bratstva koji je došao do knjaza. Dokazivali su da je pjesnik više pohvalio bratstvo koje to ne zaslužuje. Parnica se završila presudom objavljenoj u zvaničnom listu Glas Crnogorca, u kojoj piše da je komisija utvrdila da te pjesme nijesu istinite i njihova prodaja je zabranjena.[21]
[1] Mihailo Vukčević, O Marku Miljanovu, Podgorica, 1996, str. 156.
[2] Isto, str.162–164.
[3] Isto, str. 152.
[4] Isto, str. 152–153.
[5] Mitar Đurišić, Miomir Radunović i Miloš T. Uskoković, Lješnjani u borbi za slobodu, Beograd, 2004, str. 63–68.
[6] Mihailo Vukčević, O Marku Miljanovu, Podgorica, 1996, str. 96.
[7] Isto, str. 94.
[8] Isto, str. 13.
[9] Isto, str. 14.
[10] Isto, str. 38.
[11] Isto, str. 110.
[12] Isto, str. 50.
[13] Trifun Đukić, Ka visinama, Beograd, 1928.
[14] Mićun Pavićević, „Istina o ubijstvu Jusa Mučina“, Zapisi, Cetinje, jul – decembar 1927, str. 246–247.
[15] Isto, str. 247.
[16] Isto, str. 247–248.
[17] Ivo Jovićević, O ljudima i događajima – sjećaje jednova federaliste, Obod, Cetinje, 1995, str. 95.
[18] Vladan Đorđević, „Nekolike reči o igranju i pevanju u Herceg Novome“, Glasnik etnografskoga muzeja, br 4, Beograd, 1929, str. 22.
[19] Dimitrije Golemović, Pjevanje uz gusle, Srpski genealoški centar, Beograd, 2008, str. 103.
[20] Maksim Šobajić, Moje doba, Beograd, 1936, str. 36–40.
[21] Simo Šobajić, fotopsko izdanje, Crnogorci, Podgorica, 1997, str. 81.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR