Priredio: V.J.
Navršava se devet decenija od rođenja književnika DANILA KIŠA, 1935. godine, 22. februara. Kiš je i krvno i životopisno i literaturno utemeljen i u Crnoj Gori svojim crnogorskim nacionalnim porijeklom (s majčine strane) i školovanjem u Cetinjskoj gimnaziji.
U prijevodu na crnogorski jezik „Antena M” prenosi esej britanskoga istoričara Marka Tompsona (66) naslovljen „U mraku vidljivo: Danilo Kiš i njegova majka” (objavljen 2011. u časopisu „Revue Mediterraneans/Méditerranéennes”, N°15, 26-35). Tompson je i autor najkompletnije biografije Kiša, knjige „Birth Certificate: The Story of Danilo Kiš” iz 2013.
Piše: Mark Thompson
Više od 20 godina nakon njegove smrti, status DANILA KIŠA kao „najkosmopolitskog i najinovativnijeg jugoslovenskog pisca poslije Drugoga svjetskog rata” (priznanje iz „Kolumbijskog vodiča za književnost istočne Evrope od 1945. godine” Harolda B. Segela, 2003) —– siguran je.
Njegova kompletna djela čine 15 tomova, od kojih je pet vrhunskih. Čak mu i TV predstave i recenzije knjiga imaju uzorni kvalitet. Sve što je objavio bilo je napeto kroz filtere stilske izvrsnosti, ublažene sumnjom u sebe.
Pred kraj života (rođen 1935, umro 1989) Kiš je sebe počeo nazivati „posljednjim jugoslovenskim piscem”. Mislio je da su njegove kolege autori napuštili predanost kosmopolitskoj viziji i prigrlili suprotnost njezinu: slijepu odanost jednoj ili drugoj vrsti nacionalizma, ukorijenjenu u politici sektaškog nezadovoljstva i njezinih sramotnih književnih posljedica — sentimentalnu lirsku poeziju, faux-naïf epsku fikciju i preening polemiku.
Za Kiša je taj izbor (a on je insistirao da je to bio izbor, nenametnut krvlju, mjestom rođenja ili kulturom) bio etički neprihvatljiv i profesionalno autodestruktivan. Zašto tako? Zato što je dovodilo pisce u iskušenje da prestanu s nemirnim ispitivanjem forme i zadovolje se narcisoidnim odnosom prema svom materijalu i publici.
Bio je izrazito autobiografski pisac, eksplicitno se oslanjajući na iskustvo iz đetinjstva, transmutirano i generalizovano kroz alhemiju riječi. Iznad svega, njegov rad govori o odnosu roditelja i đeteta. Ali postoji izuzetna neravnoteža kod njega u tretiranju ove teme: dok se figure očeva pojavljuju velike i žive u njegovim knjigama, majke su blijeđe u poređenju s njima. Je li Kišov otac oslobodio njegovu kreativnu imaginaciju, a majka ju je obuzdala? Ako je tako, zašto je to bilo? I osvjetljava li odgovor išta više od usamljenog stanja jednoga umjetnika?
Biografske činjenice vode brzo do jasnoće. MILICA DRAGIĆEVIĆ rođena je 1903. u Cetinju, džepnoj prijestonici malene Crne Gore, u porodicii koja je odigrala svoju časnu ulogu u borbama te zemlje protiv Otomanske carevine.
Rodni kraj ona nije napuštala sve do 1930. godine, kada je pośetila jednu od svoje dvije sestre, čiji je muž radio u Jugoslovenskim državnim željeznicama u śevernoj Srbiji. Tokom tog boravka upoznala je EDUARDA KIŠA, koji je rođen 1889. kao Eduard Mendel (ili Emanuel) Kohn u jugozapadnoj Mađarskoj. Eduard je bio asimilovani seklularni Jevrejin koji je radio na habsburškim željeznicama i preselio se u novu južnoslovensku državu nakon Prvoga svjetskog rata.
Nastanio se u Subotici, nadomak mađarske granice, i uzeo jugoslovensko državljanstvo. Eduard i Milica vjenčali su se 1931, a sljedeće godine rodilo im se prvo dijete DANICA.
Drugo dijete rođeno je 22. februara 1935. godine: „Danilo, muško, Jevrejin” - stoji u matičnoj knjizi rođenih. Godine 1939. Eduard i Milica dali su Danila da se krsti u Istočno-pravoslavnoj crkvi, kao zaštitu od rastuće prijetnje antisemitizma u suśednoj Mađarskoj.
Porodica je živjela u Novome Sadu, obližnjem gradu, kada je Njemačka napala Jugoslaviju u aprilu 1941. godine. Novi Sad su okupirali Hitlerovi mađarski saveznici. Početkom 1942. tamo su mađarske snage pobile nekoliko stotina Jevreja i Srba. Eduard Kiš je igrom slučaja preživio; i odlučuje da preseli preko granice porodicu, u svoje rodno mjesto, đe je njegova sestra preuzela dom i posao njihovih roditelja.
Pozajmila im je preuređenu štalu za stanovanje. Milica se zaposlila kao krojačica, šila je i plela za seljane, dok su đeca išla u školu, naizmjence kada je bilo hladno, jer su dijelili jedan par cipela. Vikendom su čuvali stoku i obavljali poslove za svoje suśede u zamjenu za novčić ili mlijeko i krtolu.
Eduard je bio ośetljiv, problematičan čovjek i vjerovatno težak suprug. Dvaput je bio hospitalizovan 1930-ih zbog psihijatrijskih poremećaja. U rodnome selu, njegov um je oslabio pod pritiskom. Lutao je po selu, opijao se kad je mogao, pijančio s Ciganima, pričao sam sa sobom, spavao pod tarabom, izazivajući oštru odbojnost seljana.
Porodica je preživjela u ovoj zabiti sve do nacističke okupacije Mađarske 1944, kada je Konačno Rješenje [njem. Endlösung, prim] sprovedeno najvećom brzinom i učinkovitošću. Vjerovatno je bio pozni april ili početak maja kad je Eduard odveden u improvizovani geto u obližnjem gradu Zalaegersegu - smatralo se da su tamošnji stražari bili posebno okrutni. Do početka jula u getu je bilo 3.209 Jevreja, uglavnom iz rubnih zajednica. Deportacija je izvršena 5. jula, samo dva dana prije obustave transporta [za logore]. Najmanje 15 članova porodice Danila Kiša umrlo je u Aušvicu, uključujući Eduarda i njih šestoro braće i sestara.
Milica je s đecom živjela u selu do 1947. godine, kada je poslala razglednicu na Cetinje s pitanjem ima li joj još ko od familije živ. Kartica je stigla do njezina oca JAKOVA, koji je pretpostavio da su ona i đeca joj mrtvi. Kući ih je doveo Miličin brat RISTO.
Danilo i Danica ponovo su naučili svoj maternji jezik; on je upisao poznatu Cetinjsku gimnaziju, a ona novu školu likovnih umjetnosti. Kada je škola prebačena u gradić na Crnogorskome primorju [Herceg-Novi], Danica se preselila s njom, udala se za jednoga od svojih učitelja i do danas živi uz more.
Ubrzo nakon dovođenja đece u cetinjsko utočište, Milica se teško razboljela. Ispostavilo se da je riječ o raku kičme i brzo je hospitalizovana. Danilu je bilo dopušteno da spava uz njezin krevet, a tri je godine dijelio svoje vrijeme između škole i bolnice, sve do njezine smrti 1951. godine. Prije pojave palijativnih tehnika, pacijenti u Miličinom terminalnom stanju morali su trpjeti nesnosne muke, bez ikakve nade za poboljšanje. U jednom trenutku molila je Danila da joj donese makaze kako bi svemu stala na kraj. On je to odbio, kao što je, po prethodnome nalogu majke, odbio identičnu očevu molbu 12 godina ranije u psihijatriji u Kovinu.
Dok je ležala na samrti, Milica je nagovarala Danila da odbači svoje jevrejsko nasljeđe.
- „Godinu dana prije njezine smrti, kad sam imao 15 godina, ohrabrivala me da pocijepam svoj rodni list iz subotičke sinagoge, jer biti Jevrejin nije značilo ništa liše problema. Iako sam se oko toga slagao, nijesam želio varati vlastiti život i odreći se patnje cijeloga jednog svijeta. Nestalog svijeta”.
Ni na samrtnoj postelji Milica se nije dala; u improvizovanoj oporuci naložila je Kišu da spali sve dokumente povezane s njegovim ocem. Nije poslušao; naprotiv, očevi će radovi postati temelj njegove književnosti. Kiš je samo jednom pisao o tim strašnim događajima: u kratkome eseju, godinu prije smrti.
- „Najgora stvar je bila to što je toliko patila da sam svoju smrt ośećala kao olakšanje. Kao kraj užasne egzistencije koju je preuzela na sebe u nastojanju da svoju đecu poštedi koliko god je mogla. Baš kao što je nestanak moga oca sigurno doživjela kao svojevrsno oslobođenje, usprkos monstruoznosti toga”.
To je iskustvo uništilo njegovu vjeru u Boga.
- „Ovako sam to obrazložio: ako neko poput moje majke mora patiti toliko monogo i toliko dugo, to je dokaz da nema Boga... To je bilo moje polazište i još uvijek je sve dokle sam stigao”.
Odbijanje pomirenja u toj primjedbi bilo je prkosno, kao što je bilo i u nečem drugom što je saopštio otprilike u isto vrijeme; reče prijatelju, kako je proveo tri godine brinući se za svoju majku dok je „trunula”: divljački izraz koji je mjerio stalnu patnju njezine polagane smrti.
Iz škole je Danilo otišao na univerzitet u Beogradu, đe postaje prvi koji je diplomirao Svjetsku književnost, vrlo ambiciozanom novom smjeru koji je komparativizam gurnuo do krajnjih granica, vodeći studente od Homera i Biblije do Kafke. Živio je u jeftinim kopovima, ponekad spavajući u gradskim parkovima; radio je cijeli dan u biblioteci i uživao s prijateljima do duboko u noć. Studentski život toliko mu je odgovarao da ga nikada nije napuštio. Brzo je postao legenda na fakultetu: neki od njegovih eseja još su se 10 ili 20 godina kasnije spominjali kao standardna postignuća.
Poslije jednoga ili dva pogrešna starta, Kiš je pronašao svoj glas kao pisac s „Baštom, pepelom” (1965), fikcijom o đetinjstvu u prvome licu koja kombinuje veliku pažnju prema senzitilnim detaljima s refleksijom o mitopoetskoj snazi śećanja. Detalji su neodoljivi do točke bujnosti, poput tropske kuće u botaničkome vrtu. To je izvanredna re-kreacija intenziteta iskustva iz đetinjstva, koja koristi umjetnost odraslih kako bi dočarala đetetove percepcije.
U poređenju sa „Baštom, pepelom”, drugi romani jevrejskoga ratnog đetinjstva (čiji su autori Aron Apelfeld, Ježi Kosinski, Imre Kertes) ośećaju se previše odraslim, s previše kontrolisanim śećanjima koja ih njeguju. Eva Hofman, dijete preživjelih u Poljskoj, sugeriše da đeca preživjelih — ili žrtava — ośećaju unutrašnja značenja nesreće prije nego što ih shvate, „i moraju da se probiju ka spolja, ka činjenicama i svjetskom obliku događaja”. Kiš pokazuje zbunjenost uma đeteta značenjima i događajima podjednako, hvatajući se za oblik, boju, miris i zvuk ljudi i događaja, registrujući ove podatke sa fenomenalnom oštrinom i tumačeći ih na svoj način - što nije način za odrasle. Tekstura romana frustrira svaki pokušaj da se otkrije aistorijski ili čak hronološki narativ; nagovještaji političke stvarnosti su napola zakopani i lako ih je promašiti.
Pripovjedač se zove Andi — anagram od Danila — i bio je stvarni Danilov nadimak u selu. U središtu knjige stoji Andijev otac, Eduard Sam (čudno prezime na srpskohrvatskom, znači: sam). Eduard je dočaran u bogatoj metaforičkoj prozi kao protejski, divan, izvan kontrole i nekontrolisan, osuđen silom prirode, genije i lakrdijaš. Majka mladog pripovjedača, Marija, dvodimenzionalna je suprotnost. Samozatajna i predana, ona bdi nad svojom đecom bez razmišljanja o sebi.
Tek nakon neobjašnjivog „nestanka” Eduarda, Marija poprimi neku svoju boju. Pred kraj priče, Andi priziva duge večeri sa svojom majkom u mračnom mađarskom selu, kada ona beśedi priče o svojoj domovini da se oraspoloži, i pritom mu ulijeva čežnju za domom:
- „Tada bi mi ona pričala u dugom lirskom monologu, istoriju svog detinjstva među smokvama i narandžama, idealizoano neko detinjstvo kao u biblijskim pričama, jer i tu su, kao i u bibliji, pasle zlatorune ovce i njakala magarad, smokva je bila izabrano voće. Moja je majka pokušavala da bajkama jesenjih kiša suprotstavi svoju sopstvenu legendu, situiranu u prostoru i vremenu, pa mi je, kao dokaz, donosila kartu sveta (1:500.000), na kojoj bi mi vrhom svoje pleteće igle označavala tu Arkadiju, taj sunčani Eldorado njenog idealizovanog detinjstva, tu ozarenu Maslinovu goru, taj MONTENEGRO”.
- „I, u prvom redu zbog kiše, čiju je moć htela da oslabi i da me oslobodi njene sugestivnosti i začaranosti u kojoj me držala svojim tercinama i katrenima, moja je majka ozarivala pejzaž svog detinjstva nekim večnim suncem i jarkim bojama leta, smeštajući ga u pitominu, u oazu među planinama i stenama. Ona bi se tada, ponesena sopstvenom pričom i sopstvenim mitom, vraćala uvek iznova našoj genealogiji, otkrivajući, ne bez gordosti, naše pretke u dalekoj i mutnoj istoriji srednjeg veka, među medijevalnim velikašima i dvorskim damama, i uspostavljajući preko njih vezu sa vladarima i prinčevima dubrovačkim i venecijanskim, kao i sa arbanaškim junacima i uzurpatorima. To genealoško stablo, koje je blistalo u bledom sjaju uljanice kao crteži na srednjovekovnim pergamentima sa pozlaćenim inicijalima, imalo je na svojim udaljenim granama, pored vitezova i dvorskih dama, još i slavne moreplovce koji su prokrstarili svet, od Kotora i Carigrada do Kine i Japana”. [Ovđe citiramo prema izdanju „Bašte, pepela” iz 1983. godine - napomena „Antene M”]
Ova bajkovita vizija ima dirljivu luckastost i toplinu za razliku od oštrije slike o Eduardu. Odvažna Crna Gora, pomračena iglom za pletenje! Jedinstveno u Kišovom radu.
Nikada više nije pisao o svojoj majci s ovom ironijom, ali iskrenom patetikom. (Priče u njegovoj zbirci „Rani jadi” iz 1969. imaju patos, ali im nedostaje uravnotežene ironije.) Prijateljima je rekao kako o njoj ne umije da piše jer je istina o majčinoj patnji previše strašna za ironiju; a ironija je bila ključ fikcije. Jer on je svjedočio njezinoj patnji tako izbliza da mašta nije imala mjesta za igru. Čak i kada majka ne podnosi Miličinu krajnju bijedu, to možda i nije neobično stanje za književnog sina. U poznatoj pjesmi o vlastitoj majci, engleski pjesnik Vilijam Empson je napisao: „Stars how much further from me fill my night, / Strange that she too should be inaccessible, / Who shares my sun. He curtains her from sight, / And but in darkness is she visible”.
Njegov je otac, naprotiv, bio udaljena figura i prije nego što je „nestao” u Aušvicu, pa se njegova sudbina mogla samo zamisliti. Međutim, jednako je važan bio Eduardov nemiran, problematičan život. Mogao bi se ponovno stvoriti kao lutajući duh, lutajući Jevrejin, blagosovljen i proklet sa uživanjem u nemogućoj slobodi. S druge strane, nijema patnja njegove majke, popustljive i samopožrtvovne, prekorijevala je razigranost fikcije.
Može li biti slučajnost i druga odsutnost iz Kišove knjige, zbog koje je takođe žalio, Crna Gora, domovina njegove majke, koju je prvi put pośetio sa njom, sa svoje četiri godine? Liše gore citiranog odlomka i poglavlja remek-djela „Peščani sat” (1972), Crna Gora jedva da je prisutna u njegovom djelu, iako je želio da piše o njoj još od sredine 1960-ih.
Planirao je da istražuje istorijski roman koji se dešava na Cetinju, možda nešto vezano za period prije Prvoga svjetskog rata kada je prijestonica bila krcata ambasadama na dvoru kralja Nikole.
Vrijeme je prolazilo, a knjiga osta nenapisana. On je 1982. godine jednom intervjueru [Boru Krivokapiću] rekao:
- „Ostajem sebi dužan jednu knjigu iz tog mog cetinjskog razdoblja... Nekakva knjiga, roman — koji postoji u meni, nekako živi. Da li ću i kada je napisati, to ne znam. To je pitanje tehnike, epifanije - bogojavljenja... Mogu da se nadam kako ću tu knjigu možda jednom napisati”.
Zašto nije mogao napisati ovu knjigu?
Jednom je skrušeno rekao da je Crna Gora „skamenjen svijet, vrlo težak za književnost”. Za njegovu vrstu literature, mogao je dodati - to je zato jer Crna Gora gotovo u potpunosti ležaše izvan polja Kišovog kosmopolitskog temperamenta i modernističkih ambicija pisca. Dominirala je njezina istorija i kultura oblikovana borbom za opstanak protiv Otomanske carevine.
Njezine patrijarhalne klanovske strukture, karakter borbenog herojstva, zujajuća usmena poezija, žestoki tradicionalizam (s onim što je jednom nazvao „okrutnom moralnom klimom”), zaostalost i siromaštvo — nijesu mogli uzburkati Kiševu kreativnu maštu, njegovo suośećanje sa žrtvama terora ili njegovu ljubav prema fikciji koja je priznavala, po njegovim riječima, „inherentnu prisutnost kulture putem aluzije, reminiscencije ili pozivanja na cjelokupno evropsko naslijeđe”.
Određujući se, kako je činio i morao činiti, naspram okamenjenog svijeta Crne Gore, Kiš nije mogao postati ono za što je imao neke akreditacije: fiktivni hroničar i ironični tumač balkanske herojske kulture - njezina sumraka, njezina posljednjeg bljeska partizanske slave u Drugome svjetskom ratu, zatim njezine posmrtne reciklaže kao prisilnog stereotipa i pastiša.
Ali najdublji izvor tih odsutnosti u Kiševom pisanju nalazio se na drugome mjestu: Milica je zapravo zabranila svom sinu da piše o njoj.
Ovaj veto je nametnut dok je Danilo bio tek dječak, a Miličinom smrću zauvijek je zapečaćen njegov autoritet. Dopuštite da objasnim. U kratkom autobiografskom tekstu, nazvanom „Rodni list” (1983.), Kiš je napisao tri rečenice o svojoj majci:
- „Među mojim precima s majčine strane nalazi se jedan legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna amazonka, koja je iz osvete pośekla glavu turskome nasilniku. Etnografska rijetkost koju predstavljam izumrijeće, dakle, sa mom”.
- „Od svoje sam majke naslijedio sklonost ka pripovijedačkoj mješavini fakata i legende, a od svoga oca patetiku i ironiju”.
- „Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je shvatila, ne bez žaljenja, da su romani ‘izmišljotina’ i odbačila ih jednom zauvjek. Ta njena averzija prema ‘pustim izmišljotinama’ prisutna je latentno i u meni”.
Prva od ovih rečenica glasi kao pregled bogate građe tradicije koju je Kiš možda preradio u nikad napisanom romanu o Crnoj Gori i podśetnik zašto ga nije napisao.
Druga rečenica - prati njegovu složenu, antitetičku literarnu osobnost unazad do njegovih roditelja i njihove nevjerovatne zajednice.
No, treća je rečenica ta koja nosi jaku riječ zabranjene naplate. Kiš je vazda bio sasvim jasan, kako u spostvenom umu tako i kod svojih čitalaca, da se lik Eduarda Sama u njegovoj fikciji ne smije zamijeniti s njegovim stvarnim ocem, Eduardom Kišem. Naravno, dva čovjeka preklapaju se u mnogim aspektima; ali Eduard Sam je očito konstrukt, čije formiranje uveliko duguje kulturnim arhetipovima od Noe do Leopolda Bluma. Kiš je bio fasciniran 'dupliranjem' moći mašte za stvaranje beskrajnih prikaza jedinstvene stvarnosti; i usput se ta mašta napreže protiv intelekta, žudeći za vjerovanjem u istinu nečega što je (mi znamo) fiktivno.
Kad je ova žudnja zadovoljena, fikcija je slobodna da raspe svoju blaženu čaroliju; i takođe, na isti način, da nas obmane na načine koji će biti dosadni ako se produže, a može čak biti i sudbonosna. (Napisao je briljantnu priču o „Protokolima sionskih mudraca”, najgorem od svih modernih romana.)
S Kišove tačke gledišta, dobro napisana fikcija nas uvjerava u svoju istinitost, ali odbija da uživamo u toj iluziji. To je paradoks, ali ne - ni u kojem slučaju - protivurječnost u terminima. Ipak, ovaj se zadatak ne može niti pokušati izvršiti ako mašta nije slobodna da ugradi izmišljeni lik s atributima koji su uvjerljivi u literarnom smislu.
Kiš je uživao u toj slobodi s ocem, ali ne i s majkom, jer je ona kritikovala i osuđivala fikciju kao nešto nedostojno. Milica, draga naratorka svoje đece, takođe je bila gorko razočarana supruga i udovica. Njezine molbe na samrtnoj postelji Danilu da se odrekne očeve jevrejske ostavštine sigurno su bile, na nekom novou, posljednji pokušaj da u potpunosti zapośedne dječaka, istržući ga zauvijek od sijenke oca mu, ludog i neodgovornog fantaste.
Za Danila, da ponovno izmisli svoju majku u fikciji predstavljalo bi izdaju: nezamisliv čin za sina koji je obožava. Za njega, da uopšte o njoj piše beletristiku, suočen s Miličinim neumornim negodovanjem, na granici je kontradiktorne težnje. To svakako pomaže da se objasni spartanski sjaj njegove proze, s njezinom trostruko destilovanom zbijenošću i metaforičkom gustoćom, za razliku od bilo čega drugoga u jeziku. Asketski perfekcionizam stila bio je danak koji se mora platiti za kršenje majčinskoga veta. To je, naravno, bio i temelj njegove veličine kao pisca. Jer, roditeljska ostavština rijetko je jednostavna, što je Kiš vrlo dobro znao.
Kao dokaz za to, ni Milica nije bila neprijateljski nastrojena prema fikciji kada je dolazila u obliku tradicionalnih priča; naprotiv. Nakon što je Eduard nestao, pomagala je đeci da prežive sumorne večeri prepričavajući narodne priče i epske balade iz Crne Gore, izmišljajući stvari kada bi joj memorija zakazala.
Njezine su priče ispunile pustu kolibu u kojoj su živjeli, ispunile su selo i ispunile Danilov svijet svojom ohrabrujućom čarolijom. Kiš lijepo hvata ovu magiju u „Bašti, pepelu”, kad Andi i njegova majka „u dugim ritmičkim redovima bez pauze” slušaju priču koju beśedi kiša…
- „tu dugu epsko-lirsku poemu poput ‘Omera i Merime’, pesmu o vešticama koje vrebaju iza odžaka, u zasedi, o vili koja će naići tuda, ozarena munjom i sva u belom, pod velovima, o hrabrom junoši koji će je zgrabiti u sedlo u poslednjem trenutku, o jezeru s labudovima, o Ciganima koji vitlaju svojim noževima, a zatim kupe iz blata krvave zlatnike”.
Andi ili Dani stasao je u pisca koji ne bi pisao o hrabrim herojima i simpatičnim negativcima, ali koji nikada nije zaboravio što znači vjerovati u takve stvari; i prenio je čudo tog vjerovanja u svoje knjige.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR