Piše: Mitar S. Vlahović *
Vasojevići su nekad zahvatali samo LIJEVU RIJEKU sa okolinom, a danas zauzimaju skoro cio prostor između planina Bjelasice, Komova, Vjeternika i rijeke Lima.
Dok su bili u Lijevoj Rijeci i suśednim krajevima imali su nošnju približno kao njihovi suśedi: Bratonožići, Rovčani i Moračani; a takva je nošnja bila uglavnom u cijeloj Crnoj Gori.
Tu su nošnju, sa izmjenama, očuvali Vasojevići u Lijevoj Rijeci do najnovijega doba. Ali su odseljeni Vasojevići u turske krajeve ( N a i j a ) primili nošnju koju su tamo zatekli. Morali su da se prilagode sredini, pošto su bili u početku u manjini.
Ali, kad su se tamo namnožili i ojačali, prevladala je kod Vasojevića ta nova nošnja, koju poslije nekog vremena potiskuje c r n o g o r s k a.
Otada se zapažaju razlike u nošnji, a i u mnogo drugom čemu, u istočnim i zapadnim Vasojevićima, pošto su istočni Vasojevići - Naija - bili pod t u r s k i m uticajem, a zapadni pod c r n o g o r s k i m.
Prema izmjenama i uticajima koji su vršeni na nošnju, rad smo podijeli na četiri odjeljka [to su: 1) Najstarija nošnja; 2) Nošnja u naiji; 3) Crnogorska nošnja u Vasojevićima; 4) Današnja nošnja].
1) NAJSTARIJA NOŠNJA. —— Najstarijom nošnjom smatramo onu, koju su nosili Vasojevići u Lijevoj Rijeci. Ukoliko nam podaci dopuštaju, ovđe ćemo opisati tu nošnju...
S v e č a n a k a p a - kod imućnijih a uglednijih ljudi je bio CRVENI FES sa povelikom crnom kitom.
Ali o p š t a i s v a k i d a š n j a k a p a bila je „bijela kapa” — ĆULAF — svaljana od jarine (jagnjeće vune).
Fesovi su kupovani u Gusinju, Peći i Skadru, a ćulafe su pravili sami ljudi doma. Glava se zamotavala i zimi i ljeti crvenim vunenim šalom. Šal je zato naročito izatkan, dugačak najviše do dva metra, a širok kao i pojas.
D ž a m a d a n . - Gornji dio tijela, do pasa, pokrivao je džamadan s rukavima, napravljen od bijeloga sukna. Rukavi su bili dugački do šake, a otvoreni od lakata do pazuha. Sa prednje je strane bio iśečen, te se viđeo gornji dio grudi. Prve pole su se preklapale i zakopčavala na suknena „puca”, na lijevoj ili desnoj strani. Džamadan je bio „osvirađen" (optočen) „sviradom” (crni vuneni gajtan koji žene pletu) po ivicama oko vrata, niz prsa, na rukavima oko šake i na otvoru ispod pazuha. Nosio se do tijela, pošto nije bilo košulja.
G a ć e . - Pokrivale su donji dio tijela, od pasa do ispod koljena. One su od „uzine” - bijela, tanka, vunena tkanina („četvorac”). Gaće se sastoje iz dve široke nogavice, koje pokrivaju noge, i iz „rašve" („rašvi”). Rašve su široki dio gaća između nogavica, a sastavljene iz dva trouglasta komada uzine. Nogavice su sužene ispod koljena prema debljini noge i oko dokoljena; a ispod koljena ukrašene i izvezene raznom sviradom.
Oko pasa je poširok „t u r” (vijenac), kroz koji se uvrzivao „g a t n j i k”.
Gatnjik je ispleten od bijele vune, sa povećim bijelim i crvenim kitama na krajevima. Gaće se vezivale gatnjikom oko pasa, tako da na prednjoj strani ostanu kite i petlja od gatnjika - kao ukras. Od koljena gore su gaće vrlo široke. Slične gaće se očuvale do danas.
A l j i n a . - Preko džamadana se nosila aljina od debeloga, bijeloga sukna; sa rukavima do šake, a dohvatala je do koljena. U gornjem dijelu je bila pripojena uz tijelo, a od pasa dolje široka i nabrana. Sprijeda otvorena, te se vidio džamadan na prsima, a donji skutovi se dodirivali preko koljena. Aljina bila optočena po ivicama oko vrata i niz prve pole sa više „svirada”; a na prsima kao ukras na obadvije ivice povelika vunena crna „puca”. Pasovi starinski tkani od crvene vune, dugački 4-5 metara, a široki oko 15 sm. Na krajevima imali podugačke crvene rese. Pojas se opasivao preko džamadana ili preko „aljine” i džamadana.
Svi muškarci koji su nosili oružje imali kožne s i l a f e , koji su bili veliki i široki toliko, da su pokrivali cio trbuh do grudi. Nabavljani obično iz Peći, Gusinja i Skadra. U silafu, pored oružja, nosili a r b i j u s a m a š i c a m a - ćesu za duvan i čibuk. Silaf se najprvo opasivao, pa preko njega crveni pojas.
T a l a g a n - kaparan se nosio zimi, preko džamadana ili aljine. Od debeloga, bijeloga sukna. Dohvatao do više koljena, a rukavi do lakata. Na prsima se preklapao i zakopčavao na „puce” od sukna i „svirade”, ili na valjkasto drveno „puce”. Iza vrata je „kapulja”, oblika kupe, kojom se pokrivala glava kad je hladno ili kišovito. Talagan je „osvirađen sviradom” po rubovima oko vrata i po prvim polama. Rađen vrlo prosto i bez ikakvih ukrasa. Talagan je odomaćen u Lijevoj Rijeci vrlo rano, jer ni najstariji ljudi ne mogu da dokažu kada nije nošen.
Najstarija je glavna haljina za đ e c u bila — o b l a j a (oblajica), izatkana u dva nita, dosta rijetko, od bijele vune; dohvatala do zemlje, a rukavi do šake. Preko oblaje se nosio pojas, rađen kao i za starije muškarce, samo mnogo kraći i uži.
Od obuće su đeca nosila bjelače (čarape) dugačke do koljena i proste opanke, slične onima kod starijih muškaraca. Đeca oko 8. godine počinju već da nose kape (fesove i ćulafe), gaće od „uzine” i džamadan od sukna. Svi ovi aljetci i ostali potrebni dijelovi odijela su kao i kod odraslih muškaraca, samo su prostije rađeni. Takvo odijelo nose muškarci do 15. godine, pa se tek poslije počinju izjednačavati sa starijima.
O b u ć a . - Dokoljene na uzicu su pravljene od po jednoga bijelog komada sukna. One obuhvataju noge od koljena do stopala; optočene vrhom i desnim rubom niz nogu crnom „sviradom”. Dokoljene se preklapaju uz listove od nogu tako, da strana ispod noge dođe ozgo. Na tim se sastavima provuče uzica, na svaku dokoljenu po jedna, pa se pritegnu uz listove i zavežu na vrhu dokoljena. Vrhom dokoljena se navlačile nogavice od gaća. Podveze sa kitama su tkane ili pletene od bijele vune; a vezivale su se po dnu nogavica od gaća; bile dugačke toliko, da dvaput obuhvate nogu preko gaća i dokoljena. Na krajevima podveza „kite” crvene boje, koje su visile sa strane, kad se svežu oko nogu. Sslužile više kao ukras.
B j e l a č e (nazubice) - pokrivaju stopalu i donju polovinu dokoljena; pletene od bijele vune.
N a z u p c i (nazuvci) - obuvali se obično zimi preko bjelača, a pokrivali stopalo i petu do blizu članaka. Pleteni od vune — kao i bjelače.
N a v r š c i - nosili se preko bjelača i to samo u svečanim prilikama. Pleteni od bijele vune, pa na prednjoj strani ukrašeni raznobojnim pletivima. Pokrivali samo prednji dio stopala.
O p e n c i [autor u nastvaku ispisuje „op-a-nci” – prim. „Antene M”] - od neprerađene (prijesne) goveđe kože; a „činjeni” su ovčijom ili kozjom oputom. Svakidašnji opanci imaju povrh noge rijetke „vrnčanice” (opute) i uzane „prijeplete”, a praznični česte vrnčanice i široke prijeplete.
O b u v a č a m a - pričvršćivali se opanci iza pete i ispod članaka — debelim usukanim oputama. Takvi su se opanci nosili u Crnoj Gori i u svima suśednim krajevima. U opanke se stavljaju, ispod bjelača - o b o j c i , komadići poderanih suknenih haljina, iśečeni prema opancima. Obojci se nose zimi radi toplote, a u druga godišnja doba da štite bjelače od opanaka.
2) NOŠNJA U NAIJI. —— Vasojevići su počeli da se naseljavaju u ovaj kraj iz Lijeve Rijeke prije 200-240 godina (prije sedam-osam koljena), pa su postupno primali nošnju o kojoj ćemo ovđe govoriti…
P r e m i t a č ( k u s a ili d o g u z l a r a ) - pokriva gornji dio tijela samo do pasa. Premitač je od bijelog sukna, sa dugim rukavima do šake. On je oko rukava za šakom, oko vrata i ivicama po prvim polama, po rubovima oko ramena, po rubovima ispod pazuha do pasa, i po rubovima na sastavu prvih pola i leđa „osvirađen” (optočen) sa dvije do tri struke „svirade” (vunenoga gajtana).
Prve pole su iśečene malo ispod grla, zakopčavaju se na lijevoj ili desnoj strani, od pazuha dolje, na „pucad” od sukna i gajtana i na „petlju” od gajtana. Rukavi za šakom su iśečeni sa donje strane ka laktu — da bi bili širi i ljepši. Premitač se zove u novije vreme obično d ž a m a d a n — kusa i doguzlara se zvao što je kratak, a premitač što se „preminjuju” prve pole jedna preko druge.
Premitači koji su se očuvali do naših dana optočeni su po ivicama oko vrata, po prvim polama, i oko rukava za šakom, pored gajtana i crvenom „svitom” (čohom). Ti premitači su duži nego starinski, pošto su starinski dohvatali do pojasa, a ovi ispod pojasa do čakšira. Poneki mladići i ljudi do tridesetih godina su nosili, u nekim selima, suknene džamadane crvene boje. Običaj nošenja crvenih džamadana je relativno novijega porijekla.
Č a k š i r e - pokrivaju donji dio tijela, od kukova do članaka. Sastoje se iz dvije nogavice i „rašve”. Rašve su dva klinasta komadića sukna, uložena između nogavica. Čakšire su od debeloga, bijeloga sukna, uzane i pripojene uz telo, ali ne tako kao arbanaške. Vrhom čakšira je uzan „gur”, kroz koji se provlači vuneni gatnjik za opasivanje. Na prednjoj strani, ispod tog tura su „proprače“ („propr-e-če"), dva uzdužna proreza, jedan s lijeve a drugi s desne strane. Ti prorezi služe kao džepovi, mada nijesu džepovi, i da bi čakšire bile šire pri oblačenju.
Čakšire su ukrašene jednim gajtanom („sviradom”) niz nogavice, oko članaka i „proprača”. Od prije 30 do 40 godina, čakšire ukrašuju sa više gajtana nego starinske, ali znatno manje nego arbanaške. Pored toga su ukrašene sa prednje strane, đe se vezuje gatnjik, sa dva komadića crvene „svite”. Ispod te čohe su prišiveni u polukrugu nekoliki gajtani kao ukras.
Pasovi su bili, do prije 50-60 godina, od crvene vune, široki oko 10 cm, a dugački 4-5 metara. Oni su se rašireni opasivali. Današnji šareni pasovi — crveni sa raznobojnim „pajama” (prugama) su od prije 50 godina. Široki oko 20 cm i dugački 6-8 metara; najprije se „svrdlili” (usukivali) pri opasivanju, ali od prije 20-30 godina se ne usukuju, no se širina previje po pola, pa se opaše.
I jedni i drugi pojasevi su sa podugačkim „resama”, koje su produženje osnove pojasa. Jedan kraj pojasa je bio sašiven u obliku kese, đe se obično nosio srebrni i zlatan novac. Pojas zahvatao u starije vrijeme tijelo između džamadana i čakšira, a od prije 30-40 godina se opasuje preko džamadana, pošto su noviji džamadani duži. Silafi isti kao oni o kojim smo ranije govorili.
U ovome su se kraju nosile, uporedo sa čakširama, gaće od uzine, koje su donesene prilikom doseljavanja iz Lijeve Rijeke. One su iste kao i gaće o kojima smo ranije govorili, samo su malo uže. Gaće su bile dosta rijetke i nosili su ih samo siromašniji i dječaci. Čakšire — smatrane su kao ljepše i kao znak bogastva, pošto su pravljene od debeloga sukna i ukrašavane na razne načine.
Još u prvoj polovini prošloga vijeka su počeli muškarci da nose gaće i košulje od lanenoga ili konopljenoga platna, ali je bio veliki broj onih, koji do prije 50 godina nijesu imali gaće i košulju, nego su do tijela nosili suknene a l j i n k e (riječ se upotrebljava u Kolašinu).
Platno laneno ili konopljeno se zove „prgeno” ili „prtište”. Košulja je do prije 40-50 godina od konoplje ili lana i zvala se „prtena košulja". „Stan” košulje (leđa i grudi) je dohvatao do više koljena, a rukavi do šake. Na košulji nije bilo kolira, nego otvor oko vrata, mali prorez niz prsa i rukavi za šakom samo porubljeni. Košulja se zavezivala pod grlo, na „kukljivac” — sa dvije uzice koje se vežu tako da se jedna mogla vazda lako izvući. Na taj se način zavezivao gatnjik na gaćama i na čakširama.
Gaće od lana ili konoplje su se zvale „prtene gaće”. One su, po kroju i obliku, sredina između čakšira i vunenih gaća. Imaju iste dijelove i nazive kao vunene gaće, nose se do tijela — od pasa do više članaka.
J e l e k - počeli su prije 50-60 godina da nose imućniji seljaci i glavari. Jelek se oblačio svrh džamadana — i to u svečanim prilikama. Bio od crvene „svite”, izvezen svilenim, crnim gajtanima, a po ivicama prvih pola i na prsima ukrašen žutim, metalnim pucima. On je bez rukava, sprijeda otvoren da se vide cijele prsi, a dohvatao do više pojasa. Jeleci izrađivani u Gusinju i Peći.
T a l a g a n - kaparan je kao i onaj o kome smo ranije govorili, samo je mnogo kraći. U ovome kraju je bilo talagana sa rukavima tako kratkim, koliko da pokriju ramena. Talagani su do prije 50-60 godina od bijeloga sukna; a otada od crnogaa, vrlo rijetko od crvenoga sukna. Crveni talagani bili ukrašeni sa više gajtana („svirada”) nego crni. Zato što je talagan kratak i sa kratkim rukavima — neđe sa zvao „dolaktica”, a negda i „kusa“. Od prije 20-30 godina su talagani sasvim nestali.
J a p u n d ž a . - Najstarije japundže su bile u donjem dijelu vrlo široke i dugačke do zemlje. Prigrtale su se preko ramena i ruku, a sa unutrašnje strane su imale džepove za ruke, da bi se mogle pridržavati uz tijelo.
Na vratu je bila velika „kapulja” za pokrivanje glave. Japundža je pravljena od debeloga, bijeloga sukna, debljega od onoga za čakšire — spolja bila vlasata, da bi odbijala vodu. U Lijevoj Rijeci je bilo japundža s rukavima, od crnoga ili crvenoga sukna. One su donesene najprije u Vasojeviće iz Gusinja i Peći, pa su poslije pravljene i od domaćega sukna. Japundže nosili samo neki imućniji ljudi.
G u n j s k a d a r s k i - od „sigave” ili crne vune, izatkan debelo i sa pramenovima vune na vanjskoj strani. Bio vrlo širok, dugačak do koljena, i sa kratkim rukavima, koliko da pokriju ramena. Za glavu imao poveliku „kapulju”. Prve pole i kapulja bili optočeni i postavljeni crvenom „svitom”. Oko rukava bila okrugla „puca”, kao graške, od žutoga metala.
Skadarski se gunj prigrtao obično preko cijeloga odijela, kao znak otmjenosti i bogastva. Nosili neki imućniji seljaci i glavari. Dobavljan je napravljen iz Skadra. Počeo se nositi poslije japundže, a nestao prije 40 godina.
O b u ć a . - Bjelače su slične onim o kojima smo već govorili. Stariji ljudi uvlače grla od bjelača ispod čakšira, a mlađi ih stavljaju preko čakšira. Dio bjelače oko stopala se zove „naglavak”, a od stopala gope „uznoge”. Na uznoge su ispletene uspravne pruge — „bôrek", kao prutići, da bi bile ljepše i da bi se po potrebi širile i stezale. Takve se bjelače zovu „bôrlije" ili „bjelače u bôrek”. Bilo je bjelača dugačkih do kolena, pa su se podvezivale po vrhu bijelom vunenom uzicom. Od prije 20-30 godina ima više vrsta bjelača, koje se razlikuju po ispletenim šarama na grlima.
N a z u p c i (nazuvci) su kao i oni stariji, samo su od crne vune, pa oko otvora ukrašeni raznobojnim pletivima i „popleteni” debelo sa crvenim koncem.
N a v r š c i - takođe su kao oni stariji. Dokoljene su kao one o kojima smo govorili, samo mjesto „uzice” se ponekad upotrebljavala „svirada”, pa se zovu „dokoljene na sviradu”. Nošene uz gaće od „uzine”, a ostatak su stare nošnje iz Lijeve Rijeke.
O p e n c i u ovome kraju i u Lijevoj Rijeci su isti.
Nošnja kod đ e c e i d j e č a k a do 15. godine je približna nošnji o kojoj smo već govorili. Ali, otkako se pojavilo „prteno” platno prave o b l a j i c e za đecu od toga platna — isto kao one od vune.
P r e m i t a č (džamadan) - često, od prije 40 godina, od crvenoga sukna. Gaće od „uzine” su redovno nosili dječaci od 10-15 godine, a to je ostatak od najstarije vasojevićke nošnje. Tek kad se mladići počnu miješati sa starijima oblače čakšire. Mladiću poslije 15. godine se govori: „Izrastâ si iz gaća", ili: „Porastâ si za čakšire”.
U ovome dijelu smo govorili o nošnji koja je poznata u bivšoj KRALJEVINI CRNOJ GORI kao „vasojevićka". Po ovoj nošnji poznavao je Vasojevića svaki čovjek iz Crne Gore. Do prije 15-20 godina ova je nošnja prevlađivala u Vasojevićima, jer su je primili u velikome broju i Vasojevići zvani Ljevorečani.
Da je ova nošnja smatrana kao Vasojevićka i da su je i oni držali za svoju pravu nošnju, svjedoči opšte poznata anegdota, kako je neki stari Vasojević otišao da vidi GOSPODARA (pok. KRALJA NIKOLU). Kad se vrnuo u Vasojeviće pitali su ga: „Kako ti se sviđe Gospodar?” — „Da ga Bog živi, dobar je i mudar čoek, samo da imaše čakšire i talagan pravi denjak”.
— To je bio njegov odgovor. Nije mu se dopao Gospodar što nije imao čakšire i talagan…
Što su ovu nošnju usvojili skoro svi Vasojevići i što je potisla onu staru vasojevićku nošnju, o kojoj smo govorili u prvome dijelu, to je zato, što su odseljeni Vasojevići, čija je ovo nošnja, postali vrlo imućni i mnogobrojniji od Vasojevića Ljevorečana. Drugo, što je ova nošnja udobnija i jeftinija za ljude ovih krajeva…
Žene su izrađivale, svaka u svojoj porodici: - sukno za premitače, čakšire, talagane, japundže i dokoljene; - uzinu za gaće i oblaje; - prtište za jišulje i gaće; - pojaseve i šalove; - opanke; bjelače, nazuvke, navrške i sviradu za svirađenje. Pored toga su same bojile sve potrebne stvari. One su sve dijelove odijela krojile i šile do pojave seoskih terzija, do sredine prošloga vijeka. Prema izloženom, jedno vrijeme ljudi nijesu kupovali ništa od odijela, pošto je sve izrađivano u kući od domaćega materijala.
U to vrijeme su svi dijelovi muškoga odijela imali naša imena: - premitač, kusa, dolaktica, gaće, oblaja, pas, dokoljene, bjelače, nazupci, navršci itd. Kad su odijelo počeli da izrađuju (kroje i šiju) terzije, skoro svi njegovi dijelovi gube naša stara imena, koja se zamijenjuju tuđim: - džamadan, talagan, japundža itd. Tako isto predmeti kupljeni u varošima imaju tuđa imena: - fes, jelek, silaf itd. Ovi uticaji su dolazili preko Turaka, pošto su prve terzije bile sa turske teritorije, a gotovi dijelovi odijela su kupovani u turskim varošima.
3) CRNOGORSKA NOŠNJA U VASOJEVIĆIMA. —— Sredinom 19. vijeka, kada je najveći dio Vasojevića pripojen Crnoj Gori, Vasojevići primaju crnogorsku narodnu nošnju.
Najprije su počeli da primaju tu nošnju Vasojevići Ljevorečani, kao najbliži Crnoj Gori, a docnije i oni u Naiji.
Još od prije 50-70 godina većina Ljevorečana nosi suknenu crnogorsku nošnju, dok su Vasojevići u Naiji očuvali svoju nošnju sve do prije 20 godina.
Glavari — činovnici i mnogi imućniji seljaci su imali za svečane prilike crnogorsku, a za radne dane „vasojevićku” nošnju.
Prvo su počeli da nose crnogorsku nošnju predstavnici vlasti, kao ljepšu i u neku ruku kao državnu.
Između 1850-ih i 1890-ih su nosili stariji ljudi, osobito glavari, „perčin” dugačak do sredine vrata, a od prije 50 godina svi se muškarci šišaju kratko, samo su poneki mlađi ostavljali više čela podužu kosu — „ćubu”.
Od sredine 19. vijeka se nosi mjesto f e s a i ć u l a f a poznata CRNOGORSKA KAPA — „šišak”…
---------
* MITAR S. VLAHOVIĆ (1897-1982), rođen u Radigojnu kod Kolašina - Knjaževina Crna Gora, etnolog, kustos i od 1950. do 1960. direktor Etnografskoga muzeja u Beogradu. Studiju o „Muškoj nošnji u Vasojevićima” objavio 1932. u „Glasniku etnografskoga muzeja u Beogradu” (VIII, 72-83), đe je u fusnoti napomenuo:
„Glavne podatke za nošnju u Naiji [područje Vasojevića najduže pod Turcima] prikupio sam kao član naučne ekspedicije Beogradskoga univerziteta, krajem jula 1933. godine, od gospode: - JANKA SPASOJEVIĆA, državnoga savjetnika, rodom iz sela Andželata, kod Andrijevice; - VELIŠE IVANOVIĆA, zemljoradnika iz Kralja, starog preko 60 godina; - MAKSIMA VUČELJIĆA, zemljoradnika iz Konjuha, starog 66 godina; - od STANISAVE (CAGE) NOVOVIĆ, stare preko 65 godina i majke MIJAILA VASOVIĆA, penzionera, obadvije iz Trepče; - i od g-dina RADA ŠOŠKIĆA, starog oko 60 godina, iz Polimlja. – U Beogradu sam dobio neke podatke od g. N. VUKIĆA, p.pukovnika, koji je rodom iz Slatine. Podatke za staru ljevorečku nošnju dobio sam od gospode: - VULA TOMOVIĆA, p.pukov. u penziji, rodom iz Lijeve Rijeke, starog oko 65 godina; - VUKA ADŽIĆA, iz Lijeve Rijeke, starog oko 60 godina i Đoka J. Lašića, maturanta, iz Lijeve Rijeke. G-dim Lašić mi je poslao podatke, koje je zabilježio od devedesetogodišnjih staraca BOGDANA KOJIĆA i DRAGIĆA BORIČIĆA, oba iz Lijeve Rijeke. Na ovome mjestu se svima srdačno zahvaljujem na učinjenim uslugama”.
(Nastavlja se)
Dimo '53
Nesto nidje ne vidjeh sajkacu i krive opanke ?