Od fesa i ćulafa do CRNOGORSKE KAPE – Vasojevići, etnografska studija (1932)

Priredio: V.J.

Piše: Mitar S. Vlahović *

Kako je koji kraj Vasojevića oslobođen, napuštao je gajenje konoplje i lana. Tako je prije nestalo lana i konoplje u LIJEVOJ RIJECI nego u NAIJI [području s manjim dijelom Vasojevića koji ostadoše najduže u Otomanskoj carevini, do oslobođenja 1912, za razliku od istočnih Vasojevića koji su od 1850-ih u slobodnoj crnogorskoj državi - prvi dio ove studije na linku je ispod, prim. „Antene M”] —— pa su Ljevorečani nabavljali jedno vrijeme „prteno” platno iz Naije. 

Tek poslije 1890-ih počinju Vasojevići kupovati fabrično platno za gaće i košulje u crnogorskim varošima, jer do tada Crna Gora nije imala pravih trgovačkih gradova. 

K o š u l j e  bile su sa uzanim „kolijerom” oko vrata i sa kolirima na rukavima za šakom; zapučavale se pod grlo, na prsima, a rukavi za šakom na „koščicu” (dugme od bijeloga porculana, oblika sitnoga novca). 

Takve se košulje zvale u početku  c r n o g o r s k e , za razliku od onih starijih. 

G a ć e  slične su u svemu onim od „prtenoga” platna. 

Preko košulje se nosio sukneni d ž a m a d a n , obično bez rukava; a bilo ih je i sa rukavima, sličnih onim o kojima smo već govorili. 

Džamadan bez rukava je spravljen po ugledu na crnogorske „svitne” džamadane, samo optočen sa nekoliko tanjih gajtana po ivicama oko vrata i po prvim polama, a ne kao „svitni”. 

Gaće su pravljene od „uzine” po ugledu na crnogorske dimije; slične onima o kojima smo ranije govorili, samo su po dnu nogavica i oko džepova ukrašene kupovnim crvenim gajtanom.

A l j i n a . - Prve „aljine” koje su se počele praviti po ugledu na crnogorske bile slične onim o kojima smo govorili u prvome dijelu, samo uže od pasa dolje, ukrašene sa manje „svirada”; a „puca” su imale samo na jednoj strani. 

Liše toga su ukrašene i optočene crvenom čohom, a na rukavima za šakom imale „kalpake” — po jedan pravougaoni komadić crvene čohe, veličine ljudskoga dlana. 

Kalpaci bili optočeni gajtanom i izvezeni raznobojnim pamukom, pa prišiveni na gornjoj strani rukava. 

Aljina se vazda nosila preko džamadana bez rukava. 

Poslije ovih aljina, došle aljine koje su se očuvale vrlo rijetko i danas: one su uže i od tanjega sukna no one starije. 

Po izradi, veličini i obliku u svemu kao haljine (gunjine) poznate u cijeloj Crnoj Gori. 

Uz ovu nošnju se nosio onaj „šareni pojas” iz Naije; a silaf je znatno manji od onoga starog. Silaf i pojas su opasivani preko aljine.

S t r u k a . -  Preko aljine ili džamadana s rukavima se nosila struka „galjaica” koja je izatkana od prirodno crne vune, što se dobija od — ovaca „galja”. 

Struka je više služila u ovome kraju kao ukras i znak otmjenosti, no kao potrebiti dio odijela. Nosila se zimi i ljeti u svečanim prilikama. 

Izrađivana i nošena na isti način kao i u Crnoj Gori. Struka je sasvim izobičajena prije 20 godina.

D ž o k a . -  Po kaživanju starih ljudi, Vasojevići su primili džoku iz suśednih krajeva, iz Rovaca i Morače. 

Džoka bila rasprostranjena više u Lijevoj Rijeci no u Naiji; i nosila se mjesto talagana. 

Tkana od kostreti, a rjeđe od kostreti i vune. Dobro štiti od snijega i kiše, jer ne upija vodu. Džoka je dugačka do koljena, a rukavi dosežu do šake. 

Na vratu imala „kapulju” za glavu, a sprijeda se zakopčavala kao i talagan. Bila je boje koźe dlake: sura ili mrka. 

Pravljena je prosto bez ukrasa i džepova. 

Od prije 40 godina je izobičajena.

K a b a n i c a . -  Mjesto japundže, džoke i talagana se javlja oko 1890-ih kabanica od crnoga ili sigavoga sukna. 

Kao podesna i lijepa odomaćila u svim Vasojevićima. Došla u Vasojeviće preko Rovaca i Morače, a tamo iz suśedne Hercegovine. 

Kabanice najprvo pravile seoske terzije „na ruke”; od prije 30 godina šiju ih terzije na šivaćim mašinama. 

One su od bijeloga sukna koje se „masti” u „karaboji" (galici). Kabanica je slična kupovnim zimskim kaputima, samo nije postavljena i ima na vratu „kapulju”.

Obuća. — C r n o g o r s k e   d o k o l j e n e  slične „dokoljenama na uzicu”, ali je razlika u izradi i što se zapučavaju na „kučkove” i „kovče” (kopče od žice). 

Njih su najprvo pravili majstori u crnogorskim varošima, pa su otuda primljene kad i drugi dijelovi crnogorskoga odijela. 

C r n o g o r s k e   b j e l a č e  dugačke su samo do više članaka. Grla pri pletenju ukrašena po vrhu i po dnu sa po jednom prugom od raznobojnih pletiva; raśečena sa unutrašnje strane noge, a taj razrez je opšiven crvenom čohom i ukrašen crnim svilenim gajtanima. 

Zapučavaju se na vrhu i sredini sa dvije kopče od žice. Nose se u svečanim prilikama preko bjelača i dokoljena; a nekad se oblače i do same noge i dokoljena. 

N a v r š c i  slični su onim starijim, samo na prednjoj strani, oko otvora optočeni i ukrašeni crvenom čohom, a po čohi izvezeni. 

Napravljeni po ugledu na crnogorske  n a z u v a č e , pošto su u svemu jednaki. Nose se preko jednih ili drugih bjelača u svečanim prilikama. 

Navršci su izobičajeni prije 25 godina, dok se crnogorske bjelače nose po-neđe još i danas. 

Uz crnogorsko odijelo se vrlo često nose opanci, učinjeni „špagom” (bijeli vrlo lijepi kanap) mjesto oputom. 

Takvi se opanci nose u svim krajevima Crne Gore.

Od prije 30-40 godina nose mnogi glavari i ugledniji seljaci, mjesto suknenoga crnogorskog odijela, o kome smo govorili, „svitno” [crnogorsko odijelo]: aljinu od bijele, džamadan od crvene i dimije (gaće) od modre „svite”. 

Mjesto aljine se često nosi  d o l a m a  od zelene čohe. 

Mjesto starih tkanih podveza su primljene podveze od crvene čohe, vezene svilenim ili „zlatnim” gajtanima. 

Čohane dijelove odijela izrađuju naročite terzije u Podgorici. 

U ovo se vrijeme počinju nositi  c r e v l j e  (duboke cipele), koje se kupuju u varošima.

Ž e n e  s u  i z r a đ i v a l e  sukno i za crnogorsko odijelo — a jedno vrijeme ga pravile, krojile, šile i ukrašavale. One su, od kupovnog platna, krojile i šile platnene gaće i vrlo lijepe košulje — sve do pojave šivaćih mašina. 

P r v e   t e r z i j e  za crnogorsko odijelo u Vasojevićima su majstori iz Bratonožića i Kuča, koji su došli od prije 50-60 godina; pa poslije dolaze iz Naije; a najposlje domaći. 

Sukneno crnogorsko odijelo je počelo da se napušta prije 20-30 godina. Od prije 15-20 godina se ne nose struka, suknena aljina, dokoljene i navršci, dok su se ostali dijelovi očuvali ali rjeđe.

4) – DANAŠNJA NOŠNJA. — Odijelo znatno se razlikuje od onog starijeg. Ono je prosto, jednostavno i praktično. 

Košulja i donje gaće su kao i ranije, samo se, od prije 30 godina, šiju na šivaćim mašinama.

Džamadan, čakšire i gaće od sukna su zamijenili bluza i pantalone od crnoga, domaćeag sukna, skrojeni po ugledu na vojničku bluzu i pantalone. Šiju ih terzije po selima i varošima. 

Na glavi se nosi  C R N O G O R S K A  K A P A  kao i ranije, ili ista takva napravljena od sive čohe.

Preko cijeloga odijela se nosi, kad je hladno, kabanica, o kojoj smo govorili. Bjelače i opanci su kao i oni o kojima je već govoreno. 

Danas veliki broj seljaka nosi u svečanim prilikama cipele.

---

MUŠKE PLETENICE I MUSTAĆI, BRITVENJE I BRIJANJE

— LIJEVA RIJEKA, istočni Vasojevići:

Stariji ljudi su „britvili” glavu okolo, do iznad ušiju, a ostalu kòsu nijesu prikraćivali, no su je puštali niz leđa. 

Ponekad su je splijetali u  p l e t e n i c u , koja je dohvatala do pasa ili više. 

Kad su ljudi u radu, pletenicu su savijali na vrh glave, pod kapom — tako, da je njezin kraj virio pozadi, između ušiju.

Stariji ljudi su čuvali  m u s t a ć e  (brkove) kao svetinju. 

Veliki — dugački brkovi („mustaći s uva na uvo”) — po mišljenju starijih ljudi su najljepši ukras na čovjeku. 

Ugledni ljudi (a ne slabići, jer im to nije pristojalo) u ozbiljnim se prilikama dohvate za brk i zaklinju se: 

- „Ovo obrij, pa bači pod psa!” ... ili: 

- „Ovoga mi, to ćeš platit!” 

Kad bi brkat čovek lagao, reče se: 

- „Sramota je da čovjek laže a ima mustaće”. 

Naročitog njegovanja brkova nije bilo — samo se istrljaju masnim rukama poslije jela. 

Pazi se, da se ne pośeku prilikom brijanja i da se ne slome kad se zalede. Brkovi se zasukaju najčešće vodoravno, a rijetko okreću gore.

U radne dane ljudi su brijali bradu, obično jednom u neđelji, a mnogi jedanput u 10-15 dana. Ali se brada brijala za sve svečane prilike: kad se ide na neki skup, u svatove, na slavu itd. 

Nijesu svi muškarci znali da briju, nego samo poneki u selu. Zato se oni briju obično neđeljom ili drugim praznikom, pa jedan vještiji obrije više njih. Oni koji su znali da briju, imali su svoju „britvu”.

Najstarije britve su mali grubi noževi, koje su ljudi pravili svaki za sebe od neupotrebljive kose. 

Britve su pravljene ovako: 

- odlomi se vrh kose ili tanki komadić iz sredine, pa se jedan kraj uravni za dršku, a drugi se istanji i izoštri. 

Za brijanje su udešavani i kovani mali noževi i britve, kakvi se upotrebljavaju za razne kućevne rabote.

M u š k o j  đ e c i  kosa se „strigla” kratko, dva do tri puta godišnje; i to sa nožicama kojima su se strigle ovce, jer drugih nije bilo.

— NAIJA, zapadni Vasojevići: 

Stari su ljudi „podbrijavali” glavu i nosili dugu kosu kao i oni u Lijevoj Rijeci, samo je nijesu splijetali u pletenicu, niti puštali niz leđa, nego su je držali na vrhu glave — pod kapom.

Sve što smo rekli za brkove, bradu, brijaće britve i za kape kod Ljevorečana, važi i za ovaj kraj, samo su poneki ugledni starci „puštali” bradu iz pobožnosti. To su bili pošteni i duševni ljudi, koji su se sa svakim očinski ponašali. 

U ovome su kraju muškarci zamotavali glavu bijelim domaćim ili kupovnim šalom i to tako: da se vidio samo dio lica oko očiju i nosa. Mnogi su tako glavu zamotavali i ljeti.

— U  d a n a š n j e   v r i j e m e  ljudi se šišaju kao i u varošima. Način brijanja brade i njegovanje brkova kod pravih seljaka su - kao i ranije.

---

* MITAR S. VLAHOVIĆ (1897-1982), rođen u Radigojnu kod Kolašina - Knjaževina Crna Gora, etnolog, kustos i od 1950. do 1960. direktor Etnografskoga muzeja u Beogradu. Studiju o „Muškoj nošnji u Vasojevićima” objavio 1932. u „Glasniku etnografskoga muzeja u Beogradu” (VIII, 72-83), đe je u fusnoti napomenuo:

„Glavne podatke za nošnju u Naiji [područje Vasojevića najduže pod Turcima] prikupio sam kao član naučne ekspedicije Beogradskoga univerziteta, krajem jula 1933. godine, od gospode: - JANKA SPASOJEVIĆA, državnoga savjetnika, rodom iz sela Andželata, kod Andrijevice; - VELIŠE IVANOVIĆA, zemljoradnika iz Kralja, starog preko 60 godina; - MAKSIMA VUČELJIĆA, zemljoradnika iz Konjuha, starog 66 godina; - od STANISAVE (CAGE) NOVOVIĆ, stare preko 65 godina i majke MIJAILA VASOVIĆA, penzionera, obadvije iz Trepče; - i od g-dina RADA ŠOŠKIĆA, starog oko 60 godina, iz Polimlja. U Beogradu sam dobio neke podatke od g. N. VUKIĆA, p.pukovnika, koji je rodom iz Slatine. 

Podatke za staru ljevorečku nošnju dobio sam od gospode: - VULA TOMOVIĆA, p.pukovovnika u penziji, rodom iz Lijeve Rijeke, starog oko 65 godina; - VUKA ADŽIĆA, iz Lijeve Rijeke, starog oko 60 godina i ĐOKA J. LAŠIĆA, maturanta, iz Lijeve Rijeke. G-din Lašić mi je poslao podatke, koje je zabilježio od devedesetogodišnjih staraca BOGDANA KOJIĆA i DRAGIĆA BORIČIĆA, oba iz Lijeve Rijeke. Na ovome mjestu se svima srdačno zahvaljujem na učinjenim uslugama”.

(Kraj)