STROGO POVJERLJIVO: Ruski car početkom 1914. odlučio – državu Crnu Goru uništiti, pripojiti je Srbiji (1)

Piše Vladimir Jovanović

Objaviću dva za našu javnost nepoznata istoriografska izvora s početka 20. vijeka koji svjedoče o fatalnoj promjeni vanjske politike Ruske carevine u odnosu na Kraljevinu Crnu Goru.

Guranje Crne Gore ka smrtonosnomE ambisu odlučeno je u Petrogradu u dubokoj tajnosti.

Crnogorci, njihova nezavisna država i Crkva, među intelektualnim krugovima, zatim u Ruskoj pravoslavnoj crkvi i ponajprije u ruskome narodu imali su svoje brojne, iskrene i oduševljene simpatizere.

Tokom nešto manje od 200 godina diplomatskih odnosa, državni vrh Rusije – ne bez povremenih teških kriza – diplomatski i finansijski, radi opšteslovenskih, ali još više i svojih specifičnih interesa, pomogao je očuvanje crnogorske nezavisnosti.

Odlučujući događaj za zauzimanje neprijateljskoga kursa Petrograda prema crnogorskoj državi desio se 28/29. maja 1903. kada su Srbi ubili svojega kralja Aleksandra Obrenovića, koji je, tvrdi se, vodio „proaustrijsku politiku“.

Povratkom Karađorđevića na prijesto, Srbi postaju glavni ruski saveznik na Balkanu, pri čemu se Crnogorci u godinama do Prvoga svjetskoga rata iz Petrograda tretiraju još sam kao dio jeftinoga vojnoga resursa za jednokratnu upotrebu u pogibelji kada dođe do rata sa glavnim konkurentima Rusije – Austrijom i Njemačkom. To se i desilo 1914.

TAJNI ELABORAT: „Черногория 1860-1900 гг.“ („Crna Gora 1860-1900. godine“).

To je naslov elaborata iz 1900. godine. On predstavlja jedan od najranijih zvaničnih najava diskontinuiteta politike vrha ruske države prema Crnogorcima.

Autor je Konstantin Arkadijevič Gubastov, ambasador, službeno ministar-rezident, Ruske carevine u Knjaževini Crnoj Gori.

K. A. Gubastov je rođen 1845. god. Radio je kao diplomata u Turskoj, Holandiji i Austriji. U periodu od 1896. do 1897. je zamjenik direktora Azijskoga departmana Ministarstva vanjskih poslova Rusije (izvorno: Азиатский департамент МИДа) – sektora zaduženoga za kreiranje politike i u odnosu na crnogorsku državu.

Bio je ambasador u Crnoj Gori od 1897. do 1900. god.

Potom je ambasador u Vatikanu (1900-1904) i Srbiji (1904-1906).

Od 1906. do 1908. je zamjenik ministra vanjskih poslova (товарищ министра иностранных дел).

Dao je ostavku 1908. i povukao se iz politike. Pisao je istoriografske i genealoške rasprave. Umro je 1919. god.

Elaborat „Crna Gora 1860-1900. godine“ sačinjen je na Cetinju.

Nosio je najveću oznaku tajnosti – „СОВЕРШЕННО СЕКРЕТНО“ („STROGO POVJERLJIVO“).

Dostavljen je Mihailu Nikolajeviču Muravjovu, ministru vanjskih poslova Rusije.

M. N. Muravjov, rođen 1845. god, bio je diplomata u Parizu i Berlinu. Za ministra vanjskih poslova imenovan je 1897. godine. U vrijeme grčko-turskoga rata 1897. god. vodio je turkofilsku politiku. Rusi su tada, skupa sa drugim evropskim silama, ratnim brodovima blokirali Krit i bombardovali Grke.

Umro je godine 1900, 8. juna po starome kalendaru. Ovo je potrebno istaći, jer mu je K. A. Gubastov svoj elaborat poslao svega tri dana ranije, 5. juna 1900. god.

Ministar M. N. Muravjov je sahranjen u crkvi Grigorija Bogoslova u blizini Petrograda. Ako on elaborat sa Cetinja i nije stigao da razmotri, to je svakako uradio novi ministar vanjskih poslova – Vladimir

Nikolajevič Lamsdorf; kasnije i njegovi nasljednici.

Naravno, elaborat „Crna Gora 1860-1900. godine“ nije bio nepoznat ni samome Imperatoru Sveruskome, Caru Poljske i Kralju Finske – kako je od 1894. do 1917. glasila službena titula Nikolaja II Aleksandroviča (Romanova).

Imperator će u Petrogradu 20. januara 1914. „u četiri oka“ dogovoriti sa Nikolom Pašićem, tada premijerom i ministrom vanjskih poslova Kraljevine Srbije, uništenje crnogorske države kroz njeno pripajanje Srbiji. O tome govori drugi dokument; i njega ću na kraju predočiti.

Sada još riječ-dvije o elaboratu „Crna Gora 1860-1900. godine“, koji je, rekoh, našoj javnosti potpuno nepoznat.

U zaključku toga dokumenta se izričito navodi saglasnost sa ocjenom da „Crna Gora, nikakvu građansku misiju, koja pripada drugim zajednicama, nema i ne može imati; nikakva samostalna državna forma ne može postojati u toj zemlji“, te da je „kao država Crna Gora slaba, mala, presiromašna, lišena sposobnosti za mirno građansko postojanje“.

Dokument je u malotiražnome časopisu Ruske akademije nauka „Славяноведение“ (br. 15, str. 40-51), tek 1997. god, objavila istoričarka dr Varvara Borisovna Hlebnikova.

Na Portalu „Antena M“, sa minimalnim objašnjenjima i podśećanjima , ali bez ispravki očitih netačnosti i nepotpunosti, njegove ću najvažnije djelove predočiti u prijevodu na crnogorski jezik.

VOJVODA MIRKO GRAMZIV, TEŽAK, OKRUTAN...: Ambasador K. A. Gubastov je, kao svojevrsni uvod za „Crna Gora 1860-1900. godine“, ministru vanjskih poslova Ruske carevine dostavio sljedeći akt:
„NJEGOVOM SVJATITELJSTVU GROFU MIHAILU NIKOLAJEVIČU MURAVJOVU.
STROGO POVJERLJIVO. № 14.
PRILOG.

Cetinje, 5-oga juna 1900. g.

Milostivi gospodine grofe Mihailo Nikolajeviču,

Imam čast da podnesem na korist diskretnoga uvida Vaše Ekselencije kratku bilješku o postojećoj situaciji u Crnoj Gori u odnosu na ono što je bilo prije 40 godine na početku vladavine knjaza Nikole.
Predstavljajući opšte i pojedinačne podatke i cifre o Crnoj Gori od 1860. do 1900. god. otkrio sam da ne bi bilo suvišno da se u drugome dijelu ove studije osvrnem na političke odnose Knjaževine (Crne Gore) sa drugim državama i na karakter knjaza Nikole.

Bez ulaženja u nepotrebne detalje, ja sam se u svome izlaganju jedino trudio da napravim po mogućnosti iskrenu sliku jedne zemlje, male, siromašne, materijalno beznačajne, ali kojoj je zapao udio sudbine da igra prilično značajnu ulogu u istoriji Južnoga Slovenstva.

Ja sam se uzdržavao od svih nalaza i zaključaka u odnosu na budućnost Crne Gore, koja, kao i sve drugo, zavisi od kombinacije različitih okolnosti.
Predviđati ih, to nije moguće. Ograničavao sam se na izlaganje sadašnjosti; a ona je, izvolite Vaša Ekselencijo pročitati u ovoj studiji, žalosna na mnogo načina.

Većina Crnogoraca je toga svjesna i miri se s tim samo iz razloga nužnosti koje postoje u Knjaževini, u nadi da će Carska vlada, ukoliko ima volju da materijalno podrži Crnu Goru, prisiliti da se (Knjaževina Crna Gora – prim.a) odrekne od nesvojstvenoga joj puta na kojem je posljednjih nekoliko godina: da živi u dugovima iznad svojih mogućnost i rasipa pare na nekorisne rashode svuda i đe stigne.

S dubokim poštovanjem i iskrenom posvećenošću imam čast biti, Milostivi gospodine, Vaše Ekscelencije pokorni sluga, K. Gubastov“.

Potom, ruski ambasador s Cetinja u ekspoziciji svoga elaborta – to je ođeljak naslovljen „Crna Gora 1860. godine“ – piše:

„Nastupajućega 2. avgusta navršiće se 40 godina od vremena proglašenja Nikole Patrovića knjazom crnogorskim.

Njemu je tada bilo 19. godina. On je bio u 4. razredu Kolegija u Parizu i slučajno je, zbog svoje bolesti, doputovao u aprilu 1860. u Crnu Goru.

Prvih sedam godina mladi vladar nalazi se pod isključivim uticajem svoga oca, vojvode Mirka, inteligentnoga, ali neobrazovanoga čovjeka, gramzivoga, teške naravi, okrutnoga i osvetoljubivoga. Vojvoda Mirko je umro u julu 1867. god“.

K. A. Gubastov potom navodi statističke podatke da je, kako piše, Crna Gora 1860. imala oko 4.000 km2 i 120.000 stanovnika.

Postojalo je sedam nahija sa kapetanima. Viša sudska vlast pripadala je Crnogorskome senatu. Državni prihodi su bili 128.000 guldena (holandska valuta, raniji naziv florin; simbol ƒ), od čega ruske subvencije 40.000 ƒ, a rashodi 80.000 ƒ. Stočni fond je bio: 49.000 goveda; 350.000 ovaca i koza; 15.000 svinja.

KNJAZ FLERTOVAO SA FRANCUZIMA: Zatim, podśeća ruski ambasador da je embrion modernoga ustrojstva oružanih snaga utemeljio knjaz Danilo I Petrović Njegoš.

Godine 1862. crnogorska vojska je brojila 13.400 ljudi, te raspolagala sa dvije baterije (modernih topova sa spiralnim unutrašnjih navojem cijevi) i sa 20 artiljerijskih oruđa za djejstva po tvrđavama.

Bilo je osam škola. Crnogorska pravoslavna crkva je imala 11 manastira i oko 160 sveštenika.

Slijedi natuknica o knjazu Danilu:

„Knjaz Danilo, nakon Krimskoga rata (1853-1856, Rusiju porazili V. Britanija, Francuska, Otomanska carevina i Karaljevina Sardinija – prim.a), nije samo tražio savez sa Francuskom, nego je računao na pokroviteljstvo i podršku Napoleona III u svim vanjskim poslovima.

On je na to bio ohrabren od svoje žene Darinke (Kvekić, Srpkinje rođene u Trstu – prim.a), pofrancužene trgovačkim mentalitetom Trsta, ali i od francuskoga konzula u Skadru Gekarta (Hyacinthe Louis Hecquard – prim.a), veoma lukavim i energičnim agentom, koji je, koristoljubljem, uspio kupiti znčajan uticaj na Danila.

Francuska vlada je flertovala sa novim klijentom, odobrivši mu neveliku subvenciju i prihvativši da nekoliko crnogorskih mladića obrazuje u školskim ustanovama Pariza.

Odnosi Crne Gore prema Rusiji su 1857-1858. bili veoma zategnuti.

Nedugo prije svoje tragične smrti, knjaz Danio je izrazio lojalnost prema Caru (Rusije – prim.a), i prethodno nemudro ponašanje njegovo je bilo predano zaboravu“.

ADMINISTRACIJA POLUPISMENA: U ođeljku „Crna Gora u 1900. godini“ K. A. Gubastov kreće u dokazivanje da je u crnogorskoj državi sve loše i da je ona na duže staze neodrživa.

Međutim, nezavisno od te generalne i opake namjere njegove, te podataka sumnjive vjerodostojnosti i na prećerane ocjene, ruskome diplomati se tu-i-tamo ne može prigovoriti na tačnost ili pretežnu tačnost nekih zapažanja koje Iznosi.

Najprije, piše kako se poslije Berlinskoga kongresa Crna Gora teritorijalno uvećala, da je njena površina 9.400 km2, te da je „pukovnik, sada general lejtenant, baron Kauljbare, bivši naš komesar u pograničnoj komisiji, ocijenio granice Crne Gore kao povoljne za odbranu“.

Brojnost stanovništva Knjaževine 1900. god. procjenjuje „na oko 200.000 oba pola; još približno 20.000-30.000 Crnogoraca rasuto je širom svijeta“.

Za razliku od 1860, kad nije bilo kolskih puteva, te godine je „u Crnoj Gori 205 km cesta, napravljenih uz pomoć Austrije i njenih inženjera“.

Godišnje prihode Knjaževine procjenjuje na 1.000.000-1.200.000 ƒ. Stočni fond je učetvorostručen: 140.000 goveda; 1.300.000 ovaca i koza; 30.000 svinja; 50.000 konja, magaraca i mazgi.
K. A. Gubastov navodi kako je upravo tada u Crnoj Gori boravio ruski „državni savjetnik Miler“, koji je „prikupljao detaljne podatke o finansijskome i ekonomskome stanju“, a njih će, najavljuje, „veoma brzo predočiti carskome ministarstvu“ (istoričarka V. B. Hlebnikova piše da je Milerov izvještaj predočen Caru).

Za Crnogorsku pravoslavnu crkvu ruski ambasador piše da je 1900. god. imala dvije eparhije, Cetinjsku i „Zahumsku“ (tačan naziv: Eparija zahumsko-raška); da su u Cetinjskoj tri manastira i 245 crkava, a u Zahumsko-raškoj 11 manastira i 102 crkve.

Ukupno je bilo 197 parohijskih sveštenika. Država finansira sveštenstvo, uz njihove samostalne prihode od parohijana, sa 1.200 ƒ, dok za održavanje manstire i 17 monaha godišnje izdvaja 6.120 ƒ.

U Crnoj Gori je 1900. god. postojalo 100 muških i ženskih osnovnih škola, sa 6.725 učenika i 138 učitelja. Rashodi za osnovno školstvo iznosili su 38.000 ƒ. U gimnaziji je bilo 143 vaspitanika, a 37 u Bogosloviji – tu ustanovu je sa 10.000 ƒ finansirala Rusija.

Osim toga, Knjaževina je, „bez obzira na oskudnost svojih prihoda, izdržavala 11 škola u Albaniji i Staroj Srbiji, trošeći na njih godišnje 3.500 ƒ“.

Za Đevojački institut na Cetinju, koji je finansirala Rusija, kaže da je dao „nemjerljiv doprinos“. U njemu su 1900. god. bile 72 vaspitanice.

Za „savremenu vojnu silu Crne Gore“, K. A. Gubastov navodi da je organizovana u 7 brigada, od po 3.500 ljudi; „naoružani su našim puškama“.

Citira, kako tvrdi, knjaza Nikolu, „koji postojano izjavljuje da je Crna Gora neveliki ruski vojni okrug, ali i da je, u slučaju rata Rusije sa Austrijom, on u stanju odvući od glavnoga ratnoga teatra 100.000 vojnika austrougarske armije“.

Potom ruski ambasador piše da se 1900. god. Crna Gora dijeli na 10 nahija, kojima „upravljaju okružni načelnici; kompletni administrativni personal sastoji se od ljudi jedva pismenih, za upravljanje potpuno nepripremljenih“.

„Crnogorci, iako svjesni da ne žive u plemenu, nego u državi pod vrhovnom vlašću Knjaza, svejedno, rukovode se svojim starim plemenskim pojmovima i instiktima“, tvrdi K. A. Gubastov i dodaje da su „stara i sadašnja surova iskustva, međutim, napravila narod poslušnim, pokornim i trpeljivim“.

„BOGIŠIĆEV ZAKONIK“ – JADAN, NEDOREČEN, BESKORISAN:

„Pravosuđe predstavlja jednu od najtužnijih, mračnih strana državnoga života Crne Gore“, piše dalje ruski ambasador.

Navodi da postoji šest sudskih instanci: kmet, kapetanski sud, okružni sud, Veliki sud, Knjaz:

„Ali, tim sudovima nije data pravilna organizacija i nije ustanovljena njihova kompetencija, pa svako djelo može se razmatrati na svakome od ovih sudova bilo kada i po nekoliko puta; i budući da je tako Knjaz utvrdio – svaka sudska odluka uvijek može biti razmotrena pred ’ličnom’ komisijom, koju određuje Knjaz! Rezultati takvoga juridičkoga haosa su žalosni“.

K. A. Gubastov veli da je „Bogišićev zakonik“ (Opšti imovinski zakonik za Knjaževinu Crnu Goru) svečano stupio na snagu 25. marta 1888. god, ali da je ostao mrtvo slovo na papiru. I da „u njemu nema ni porodičnoga, ni nasljednoga prava, niti odredbi o pritvoru i sudskome postupku“.

Navodeći da je Baltazar Bogišić bio svojevremeno predavač u Ruskoj carevini (Odesi), a pozivajući se na nekoliko anonimnih „službenih lica“, tvrdi da je Zakonik – ispostaviće se remek-djelo pravne misli koje se i sada izučava na brojnim svjetskim katedrama – „jadan, nedorečen, gotovo potpuno beskoristan“!

„Rijetko primjenjen u praksi od strane Knjaza, koji obično u sudskim stvarima odlučuje po svome nahođenju i inspiraciji, Zakonik je neshvatljiv i za nepismene sudije; postao je tzv. ’Zakonik’, paravan zakonitosti da u nekim predmetima prikrije vapaje nepravednosti“, nastavlja ruski ambasador i dodaje:

„Gospodin Bogišić, dobivši za svoj trud na šest godina portfelj crnogorskoga ministra pravosuđa, ne više od pet-šest mjeseci za to vrijeme je proveo na Cetinju; i upravljao je ministarstvom iz Pariza! Među članovima Velikoga suda nema niti jednoga juriste; personal te vrhovne sudske instance je sakupljen od rođaka Knjaginje (Milene I Petrović – prim.a) i sa dokazano je nesposobnim administratorima koji se ne odlikuju, ne samo talentom, nego ni poštenjem. Veliki sud nema nikakvo uvažavanje u narodu; rijetko koji predmet tamo riješen ne podliježe ponovnome razmatranju Knjaza“.

Tu su i zatvori: „U Crnoj Gori postoje dva zatvora: na Cetinju i u Podgorici. Oba se nalaze u takvome užasnome stanju, da izazivaju samo jedno pitanje: kako u njima uopšte mogu preživijeti ljudska stvorenja“.

CRNOGORCI PODMEĆU RUSKOME CARU

 U ođeljku „Odnosi Crne Gore prema drugim državama“, K. A. Gubastov izvještava da je Austrija, „prisajedinivši 1815. Dalmaciju došla u neposredni dodir sa Crnom Gorom“, jer je tom prilikom prigrabila i Bokokotorski zaliv.

„Austrija je samo jednom nastupila u korist Crne Gore i spasila je od turskoga bijesa. U zimu 1853. god, bečki kabinet, namjeravajući da preduprijedi naše zastupništvo, poslao je u Istanbul grofa Lejningena (Karl zu Leiningen – prim.a) s ultimatumom Porti, da smjesta opozove pohod Omer-pašine vojske na Crnu Goru.

Jednovremeno kada je austrijski vanredni poslanik doputovao u Istanbul, tamo je upućen i knez Menšikov (Александр С. Меншиков – prim.a), koji je bio dužan, između ostaloga, predati Porti isti zahtjev. Porta je, kao što je poznato, požurila da zaustavi crnogorski konflikt prije nego što će naš knez doputovati“.

Međutim, „Crnogorci se ni sada ne mogu pomiriti sa austrijskim prisajedinjenjem Boke kotorske, koju je Bečki kongres dodijelio Austriji; u tome smislu, Crnogorci podmeću i caru Rusije Aleksandru Prvome krivicu da ih je napuštio u Boki kotorskoj“.

„Kada je riječ o odnosima Crne Gore i Austrije“, nastavlja ruski ambasador, „nije moguće a da se ne primjetiti uloga koju tom prilikom igra štampa; ni po jednome pitanju, ni vanjskome ni unutrašnjome, austro-mađarska štampa nije toliko jednodušna kao na primjeru Crne Gore. Sva sredstva javnoga informisanja, ne samo iz Beča i Budimpešte, nego i beznačajna provincijska štampa, koriste najmanji povod da raspale kanonade protiv Crne Gore“.

„Austrija raspolaže svim ekonomskim instrumentima da pomogne ili da pritisne Crnu Goru“, izvještava K. A. Gubastov, napominjući da „svi cetinjski, podgorički i nikšićki, krupni i mali trgovci, tovare robe uvoze preko Trsta i Fijume (Rijeke – prim.a)“.

Crna Gora je odbila ponudu Beča da potpiše državni ugovor o povlašćenoj trgovini, piše dalje ruski ambasador, naglašavajući da je to urađeno iz dva razloga: tim ugovorom bi se granica prema Bosni i Hercegovini priznala za austrijsku, ali i „kontrabanda (šverc) za Crnogorce u svakome slučaju donosi više profita“.

GOSPODAR PREUVELIČAVA SVOJU POPULARNOST KOD SRBA: Tako dolazimo do ključnih ocjena iz elaborata „Crna Gora 1860-1900. godine“, koji će iz temelja promijeniti tadiciju gotovo dva stoljeća rusko-crnogorskih relacija.

Dakle – najprije, odnosi Crne Gore i Srbije.

Ovaj ođeljak citiram cjelokupan:

„Crna Gora je bila u sastavu kratkovječnoga Dušanova srpskoga carstva, koje se raspalo nakon šesnaestogodišnjega postojanja već sa prvim njegovim nasljednikom.
Od vremena pokoravanja srpskih zemalja od Turaka, od 1389. god, veze između Crnogoraca i Srba su gotovo prekinute i nastavljene su tek nedavno.

Knjaz Nikola smatra da njegova dinastija ima više prava da smatra sebe nasljednikom Nemanje, nego Obrenovići; i da, zbog toga, gradovi Prizren, Peć i Đakovica, koji su nekada igrali značajnu ulogu u srpskoj istoriji, treba da pripadnu Petrovićima. 

On te pretenzije iskazuje u svojim poetskim djelima. Saopštio ih je, takođe, kralju Aleksandru (Obrenoviću – prim.a) u jednoj iz intimnih beśedi s njim na Cetinju 1897. god. – u kojoj je namjeravao da nametne buduću podjelu Stare Srbije.

Zapaljivi spor za buduće ovladavanje Prizrenom je prekratio dalje pregovore.

Prilično druželjubivi odnosi postojali su između knjaza Nikole i kneza Mihaila (Obrenovića – prim.a). Mihailu je pošlo za rukom da 1866. god. tada mladoga gospodara crnogorskoga uvuče u nestvaran projekat oslobođenja Kroacije (Hrvatske; ruski ambasador koristi taj naziv, iako u ruskome jeziku postoji Хорватия – prim.a) i Dalmacije i Bosne sa Hercegovinom od Turske.

Sa znanjem Mihaila, po tajnome ugovoru, koji su zaključili Ristić (Jovan, premijer Srbije – prim.a), knjaz Nikola i episkop Štrosmajer (Josip Juraj, biskup – prim.a), Kroacija je trebala da sa Dalmacijom čini posebnu, samostalnu državu; Srbija bi dobila Bosnu, a Crna Gora Hercegovinu.

Knez Mihailo je krstio tri starije šćeri knjaza Nikole; i na kraju je bilo pristupljeno pisanju tajnoga državnoga akta, po kojem je knez Mihailo, radi toga što nije imao đece i želeći odstraniti od prijestola svoga daljnjeg rođaka Milana (Obrenovića, kasnije knez i kralj Srbije – prim.a), naznačio svojim nasljednikom knjaza Nikolu.

Pregovori o tome su bili dodijeljeni arhimandritu Dučiću (Nićiforu, tada nastojatelju Cetinjskoga manastira – prim.a).

Kada je on, kao opunomoćenik stigao u Beograd, njemu su, umjesto projektovanoga akta, predložili drugu kombinaciju: knez Mihailo je trebalo da se razvede od besplodne supruge, grofice Julije Hunjadi, a da se oženi udovom knjaza Danila – knjaginjom Darinkom.

Pristalice knjaza Nikole su požurile da mu saopšte o novome projektu; i Dučić, neopravdavši se kao povjerljiv glasnik, za vazda je bio izgnan iz Crne Gore.
Godine 1883. starija knjeginja crnogorska Zorka udala se za srpskoga pretedenta Petra Karađorđevića.

U političkome smislu, taj brak je bio velika greška, a još veća je bila dozvola, data knezu Petru, da živi na Cetinju. Srećom, on je 1894. napuštio Crnu Goru i preselio se u Ženevu.

Ova oklonost je dala mogućnost Novakoviću (Stojanu, premijeru Srbije – prim.a), a zatim i Simiću (Đorđu, premijeru Srbije – prim.a), zbližiti kralja Aleksandra s knjazom Nikolom; otvorila su se vrata da jedan drugog pośete.

Osobe koje su sa Knjazom bile u Beogradu, uvjeravaju da je entuzijazam, s kojim je srpski narod susrio Njegovo Visočanstvo (knjaza Nikolu – prim.a), bio potpuno iskren i vatren.
Srbi, lako povodljivi u svojem senzibilitetu ka lažnim nadama, spremni su tada bili viđeti u svemu tome za njih nekakve srećne događaje.

Međutim, pośeta Kralja (Aleksandra Obrenovića – prim.a) Cetinju 1897. god. nije imala obilježja takvoga karaktera.
Krajem 1897. god. u establišmentu Milana (Obrenovića, Aleksandrovom ocu, tada vrhovnome komandantu srpske vojske – prim.a) u Beogradu su bratski odnosi ustupili mjesto potpunome neprijateljstvu.

Knjaz Nikola je pridobio, nesumnjivo, značajnu popularnost u Dalmaciji, u Kroaciji i Kraljevini Srbiji. Sasvim je moguće postojanje neke partije koja bi njega šćela viđeti za kralja (Srbije – prim.a).

S druge strane, ne podliježe sumnji da Knjaz preuveličava i svoju popularnost i broj svojih pristalica.

Malo je vjerovatno da bi se Srbi, priviknuti na ustavni poredak, odlučili da k sebi pozovu patrijarhalnoga vladara crnogorskoga.

U posljednje vrijeme, međutim, od novinskih raskrinkavanja ovdašnjih finansijskih zlouptreba, njegov prestiž u srpstvu opada, pa, tvrdi se, i sam Knjaz više ne mašta o mogućnosti da će biti prizvan u Beograd.

A kada se Srbi upoznaju sa njegovim sinovima, neće biti više ni jedne riječi o Petrovićima u Kraljevini (Srbiji – prim.a).
Crna Gora i Srbija u fatalnome maniru same za sebe predstavljaju politički dualizam.

Teško je sada predstavti u budućnosti takve uslove, pri kojima bi se srpske zemlje sjedinile u jednu državu. Srpski narod, pokazuje njegova istorija, mnogo bolje je sposoban za život u fragmentarnoj zajednici, nego u ujedinjenoj državi. Razjedinjavajuće sile očigledno prevladavaju u političkome instinktu Srba.

Sadašnji odnosi Crne Gore prema Srbiji svode se na obostrano skrivanje političkih emigranata i raznim povodima nezadovoljnih lica, kojima se na Cetinju i u Beogradu ukazuje ne samo gostoprimstvo, nego i materijalna podrška; krivicu u tome moraju priznati obje vlade.

U politička neprijateljstva dodaju se u posljednje vrijeme i literarna.

Spski naučnik, monah Ruvarac (Ilarion, arhimandrit – prim.a), izdao je istoriografsko istraživanje naslovljeno „Montenegrina“, u kojem se trudio da dokaže da Crna Gora nije do 19. vijeka bila nezavisna džava i da dinastija Petrović vlada zemljom svega 50 godina, od knjaza Danila, a ne od mitropolita Danila, tj. od prije 200 godina.
Tim povodom je u toku žestoka rasprava“.

KNJAZ LJUBOMORAN NA NJEGOŠA: Nakon što je razmotrio odnose Crne Gore i Otomanskoga carstva – sa činjenicama koje su nam manje-više poznate – K. A. Gubastov je u ođeljku „Knjaz Nikola“ stigao do merituma stvari.

Ruski ambasador je, kroz svojevrsni portret Nikolin, zasnovan na obavještajnim i psihološkim zapažanjima, sugerisao dugoročnost i održivost crnogorske države za učinak, perspektivu i sudbinu njenoga Gospodara.

I ovaj ođeljak citiram u potpunosti:

„Knjaz Nikola ima 59 godina.

On je otjelotvorenje, do izvjesnoga stepena, svih vrlina i nedostataka savremenoga Crnogorca.

Provevši, nakon djetinjstva među poljima Njeguša, nekoliko godina mladosti u školama Trsta i Pariza, on je sačuvao ljubav prema narodu; zna odlično njegove nagone i potrebitosti.

Umije da razgovara sa prostim ljudima, ohrabruje ih, iako su primorani da trpe nevolje i lišeni su očekivanja bolje budućnosti.

Bez prećerivanja se može reći da Gospodar zna sve svoje podanike lično i po imenu, da zna ko je od njih napredan, ko je slab, ko je dobronamjeran a ko je pokvarenjak.

Nema sumnje da ga cijela Crna Gora voli, da ga sluša i da ga se boji. Sve svoje nade podanici polažu u njega i njegovu srećnu zvijezdu.

U posljednje vrijeme, međutim, to sujevjerno obožavanje, koje je on zadobio u narodu, ponešto je smanjeno.

Familijarne svečanosti već se odvijaju bez uobičajenih zdravica za Gospodara.

Opšte osiromašenje pripisuju rasipnosti njegove (Nikoline – prim.a) porodice i njegovoj slabosti i popustljivosti.

Nedostatak solidnoga obrazovanja i pravilnoga vaspitavanja manifestuje se, podjednako, u njegovome životu i društvenome angažmanu.

Budući da je za sve i svakoga veoma dostupan, on s voljom prima sve molioce i provodi puste sate slušajući priče brbljivih Crnogoraca.

Ali, on je malo sposoban za istrajan rad; ne može usmjeriti svoju pažnju pri dužem razmatranju novih zakona, uredbi i slično.

Malo je vjerovatno da će on ikada ovladati čitanjem kakvog ozbiljnog multi-diciplinarnog spisa.

Samo u jednome Knjaz manifestuje strpljenje i marljivost – kada se bavi poezijom.

Sve njegove drame, poeme, od kojih neke imaju nesumnjivu vrijednost, grijeh su izuzetne ambicije.

Fama, koju dobija svojom literarnom djelatnošću, daleko od toga da ga zadovoljava. On bi veoma volio da zauzme prvo mjesto na srpskome Parnasu. Slava njegovog strica, vladike Petra II, njemu je neprijatna“...

(NASTAVLJA SE)