Piše: Vladimir Jovanović Elaborat „Черногория 1860-1900 гг.“ („Crna Gora 1860-1900. godine“), označen „STROGO POVJERLJIVO“, jedan je od najranijih zvaničnih najava diskontinuiteta politike vrha ruske države prema Crnogorcima.
Izradio ga je 1900. god. na Cetinju Konstantin A. Gubastov, od 1897. do 1900. god. ambasador, službeno ministar-rezident, Ruske carevine u Knjaževini Crnoj Gori.
Ovaj anticrnogorski spis je našoj javnosti ostao nepoznat.
Kako sam već istakao, kroz svojevrsni portret Nikole I Petrovića, tada knjaza, zasnovan na obavještajnim i psihološkim zapažanjima, ruski ambasador državnome vrhu u Petrogradu, tadašnjoj prijestonici Rusije, sugeriše neodrživost crnogorske države.
Na Portalu „Antena M“, sa minimalnim pojašnjenjima, bez ispravki brojnih prećerivanja i činjeničnih netačnosti, prezentujemo najvažnije djelove.
Slijedi cjelokupan nastavak tajnoga elaborata „Crna Gora 1860-1900. godine“...
KNJAZ JE BRBLJIV, OKRUŽENJE MU JE NEPAMETNO: „Vjerovatno od svoga oca (Velikoga vojvode Mirka Petrovića – prim.a) naslijedio je Knjaz neke mane: prepredenost, tajnovitost i umišjenu istinitost.
Odlikuju se ovim lošim svojstvima i većina Crnogoraca.
Budući da je brbljiv, Knjaz voli da dijeli sve vrste obećanja, koji isti momenant zaboravi; ali, zapamte ih njegovi lakovjerni slušaoci, da bi poslije sebe smatrali izigranim i uvrijeđenim.
Ne pridavajući često naoročit značaj svojim zahtjevima i brzopleto saopštenim željama, Knjaz ponekad dovodi u veoma neprijatan položaj inostrane predstavnike koji te zahtjeve stavljaju u proceduru; da bi ih, kad mu oni saopštavaju odgovore svojih vlada, Knjaz začuđeno slušao.
Potpuno neosnovano, Knjaz jadikuje da u njegovoj blizini nema ni jednoga pametnoga, talentovanoga i istinoljubivoga pomoćnika.
Okružen je jedino nepametnim osobama.
Krivac za to je jedino on.
Stremeći ka dugovječnosti svoga knjaževanja, razvijao je, sve više i sve više, jednoličnu poslušnost; i uspio je da dovede do toga da je stvarno okružen onima koji se staraju samo da mu ugode i slijepo ispunjavaju samovolju.
Njegovom krivicom ljudi, kao Božo Petrović i ministar prosvjete Simo Popović, ne preuzimaju nikakvu aktivnu ulogu u opštim poslovim državne uprave.
U ovome slučaju, nije mu pomogao ni pismeno podnešen savjet bivšeg mu doktora, Francuza Frileja (Gabriel Frilley – prim.a); uočivši kod Knjaza neograničenu ambiciju za svevladanjem (’desir immodere de dominer en lot et sur tout’), on je, upozoravajući ga na njegove savjetnike-laskavce, citirao Makijavelija (Niccolò Machiavelli – prim.a) i Fenelona (François de Salignac de La Mothe-Fénelon – prim.a) !
U odnosu na knjaza Nikolu, moguće je primjeniti riječi znamenitoga Vuka Karadžića o knezu Milošu (Obrenoviću – prm.a):
’Vladar želi da niko u Srbiji osim njega nema ni zasluga, ni časti, ni poštenja’.
U sadašnjosti, Cetinje je, samo po sebi, toplo gnijezdo sitnih intriga, ličnih zađevica i nedoličnih podbadanja jednih protiv drugih.
Koliko je Knjaz vlastohlepan i despotičan prema svojim podanicima, toliko je slab i nemoćan u svojoj familiji; osobito prema sinovima.
Ne riješivši da se s njima rastane i uputi ih u obrazovne ustanove Rusije ili Evrope, on je mislio da će ih vaspitavati kod sebe.
Nastavnik njegovog Nasljednika (princa Danila II Petrovića – prim.a) bio je pukovnik Ovsjanoj (Овсянов, kasnije general u ruskoj armiji – prim.a), a Švajcarac Pige (Charles E. Piguet – prim.a) i puk. Sumarkov nastavnici princa Mirka.
Ako dug istini obavezuje da je saopštavamo, onda, mora se reći, da puk. Ovsjanoj nije ovladao svim neophodnim prerogativima za pedagoga i kvalitetnoga predavača; međutim, za puk. Sumarkova i g-dina Pigea ne može biti sumnje da su oni bili potpuno na visini svojih dužnosti.
No, što u stvari može napraviti i prvoklasni predavač, kada 20-oljetni vaspitanik, na oči svojih roditelja, u toku sedam mjeseci svega 12-15 sati s njim provede u razredu?
Ili, kada je 20-oljetni junoša u tolikoj mjeri rasijan i lijenj, da se ne može priśetiti ni pravila dijeljenja prostih brojeva?!
Oba sina knjaza Nikole, ne samo da ni o čemu pojma nemaju, nego, takođe, ne žele bilo što naučiti.
Oni doslovno ne umiju pravilno da pišu ni na jednom poznatih im jezika; i apsolutno nemaju nikakvoga faktičkoga znanja.
Ni to nije najnevjerovatnije; po svjedočenju samih nastavnika, niko od mladih prinčeva, po svojoj volji, nije otvorio niti jednu jedinu knjigu – a ukoliko je slučajno i uzeo u ruke, nikad je nije do kraja pročitao.
Bez obzira na to što je nastava mnogih predmeta bila na ruskome, ni Danilo, ni Mirko, ne mogu pravilno, slobodno i tečno govoriti ruski jezik.
U odnosu na moralne principe, to se, sudeći po postupcima Nasljednika (Danila II – prim.a), može zaključiti da on o njima takođe ne zna ništa. I njegov brat (Mirko – prim.a) na klizavome je putu da ih preda zaboravu.
Eto kakve je zaista jadne rezultate dala bezumna ljubav roditelja prema svojoj đeci.
Pokoravajući se isključivo toj ljubavi, Knjaz i Knjaginja nijesu se odlučili da raskinu sa svojim sinovima, nego ih obrazuju kod sebe; a oni nemaju ni takvo obrazovanje, ni bilo koje drugo.
Junoše su odrastale u zbilja nezdravoj atmosferi neograničenoga maženja roditelja i ropskome ugađanju od osoba koje su ih okruživale.
Ne samo činovnici cetinjski, nego i obični Crnogorci, počinju da se groze nastupa princa Danila II, neobičnih i nesimpatičnih postupaka koji sve više postaju poznati narodu i čine ih sklonim sumnji i strahu.
Pojava mlade princeze (Jutta von Mecklenburg-Strelitz, udala se za Danila II – prim.a) nije, sve dosad, pokazala nikakvoga blagotvornoga uticaja na njenoga supruga.
Teško je decidno reći da li otac (Knjaz – prim.a) vidi nedostatke svoga sina; i bačaju li ga oni u očaj?
Kad bi se neko, bogzna kakvom prilikom, sa Knjazom zabeśedio o postupcima Nasljednika, Knjaz bi svaki put bio vatreniji i eksterno ubjeđeniji njegov zaštitnik“.
ŠTA RUSIMA DOJAVLJUJU SRBI: „Jedan srpski, veoma ozbiljni, učeni i nepristrasni patriota, kazao mi je u razgovoru sljedeće crte karaktera knjaza Nikole:
’Ni jednome od srpskih vladalaca nije zapalo toliko sreće u životu kao knjazu Nikoli.
Kada je, blagodarivši slučajnosti, postao Knjaz, on je, za kratko vrijeme, pridobio ljubav i povjerenje svoga naroda.
Nikada ne ovladavši posebnim ratničkim talentima, on se uspio proslaviti kao vojni zapovjednik, raširivši svoje Knjaževstvo i učinjevši ga poznatim u cijelome svijetu.
Imajući osam šćeri i računajući da će ih udati za proste smrtnike, on se i za sebe neočekivano orodio sa ruskim imperatorskim domom, sa kraljevskom italijanskom porodicom.
Status i lični njegov uticaj rasli su iz godine u godinu. Njegovo ime je postalo popularno po cijelome jugoslovenstvu.
Na kraju, Gospodar i Vladar najmoćnije države svijeta sa 130 miliona ljudi (Imperator Sveruski – prim.a) gromoglasno ga proglasi njegovim vjernim i jedinom prijateljem! Kome je od srpskih kraljeva ili kneževa zapalo da je mogao i usnuti takvu rijetku sreću?
Materijalni blagoslovi (iz Rusije – prim.a) nastavili su se u dogledno vrijeme.
Naoružali su ga, ustrojili njegovu regularnu vojsku, obrazovali njegovu mladost.
Kažu, istina, da je zadržati se na tim visinama, do kojih je on dosegao, bilo neuobičajeno teško.
Crna Gora, stupivši u novu situaciju, trebovala je od Knjaza i od cijele njegove uprave znanje, podsticaj, spremnost i na kraju glavno – moralni temelj, kojega u svima njima, poluobrazovanim i odraslim neznatno nakon vremena hajdukovanja, nije bilo.
Siromašna i osuđena na vječnu bijedu, Crna Gora je zaželjela da živi na visokoj nozi.
Počeli su trošiti pare i na korisno (škole, putevi) i na nekorisno (dvorac Nasljednika, putovanja po Evropi, prijemi, etc).
Para im ponestaje; a priučili su se uzimati i živjeti vječno na kredite.
A kad su presušili krediti, to su se latili nedozvoljenih sredstava...
To je sada obznanjeno (u srpskoj štampi – prim.a).
Prestiž njegov i polularnost su odmah opali.
Daj Bože, da mu ta lekcija posluži na korist!...’“
CRNOJ GORI, POLUDIVLJOJ ZEMLJI, IZREĆI PRESUDU: „Sva ova (citirana – prim.a) zapažanja su potpuno opravdana“, veli ambasador Konstantin A. Gubastov i nastavlja:
„No, ja ću sebi dozvoliti da u zaključku navedem mišljenje pokojnoga I. S. Aksakova (Ивана Сергеевича Аксакова, visokoga ruskoga državnoga službenika, jednoga od lidera slovenofilskoga pokreta koji je finansirala ruska vlada; 1860. god. boravio u Crnoj Gori – prim. a).
On je (Aksakov – prim.a), kratko i jasno, ukazao zbog čega Crna Gora ne može stremiti ka njoj nesvojstvenome državnome ambijentu.
Evo što je kazao poznati ruski publicista prije 30 godina (’Komplet sabranih djela’, tom 1, str. 56-57):
’Crna Gora nikakvu građansku misiju, koja pripada drugim zajednicama, nema i ne može imati.
Nikakva državna forma ne može postojati u toj zemlji.
Kao država, Crna Gora je beznadežna.
Ona je neodoljiva samo kao vojni logor, kao vojna zajednica.
Kao država ona je mala i suviše jadna i lišena sposobnosti za mirno građansko postojanje.
Kao država, Crna Gora sama ne može da odgovori za svoje potrebe, postojanje države pogubno je za tu zemlju, a njeno nepostojanje teško za narodno samoljublje.
Samo kao vojni logor ona može sačuvati prostotu života i običaja, lišena iskušenja da potražuje ono što je nerijetko bijedno i nedostojno...’
Ovih nekoliko jednostavnih i naizgled na brzinu pisanih presuda su pune dubokoga smisla.
Za divljenje je da niti jedan ruski i niti jedan inostrani pisac, proučavajući Crnu Goru, nije shvatio tako vjerodostojno kao pokojni Aksakov pravu vrijednost u istoriji jugoslovenstva te majušne, samodopadljive, poludivlje zemlje, pritom joj odredivši graničnu liniju, koju ne treba da pređe, bez rizika od gubitka svoje vrijednosti“.
„VOJNI LOGOR“: Toliko od ambasadora Konstantina A. Gubastova.
Kada je pretpostavljenima poslao svoj tajni elaborat „Crna Gora 1860-1900. godine“ , dakle 5. juna 1900. god, zavnični Petrograd još nije imao jasan stav o podrivanju nezavisne crnogorske države.
Međutim, presuda za Crnogorce je ispisivana nakon 28/29. maja 1903. god, kada su Srbi – u oficirskome prevratu za koji se ponegđe tvrdi da je od Rusa u najmanju ruku diskretno ohrabren – ubili svojega kralja Aleksandra Obrenovića.
Povratkom Karađorđevića na prijesto Srbije, Srbi postaju glavni ruski saveznik na Balkanu.
U godinama do Prvoga svjetskoga rata, iz oficijelnoga Petrograda Crnu Goru tretiraju još samo kao „vojni logor“ – upravo po preporučenim kalupima I. S. Aksakova i K. A. Gubastova; Crnogorci će poslužiti za jednokratnu upotrebu u masovnoj pogibelji kada dođe do rata sa glavnim konkurentima Rusa i Srba – Austrijom i Njemačkom.
Najprije su Rusi u prvoj polovini 1900-ih uputili stalnoga vojnoga agenta na Cetinje, te uvećali dotacije za oružane snage Crne Gore – CRNOGORSKU NARODNU VOJSKU (to je tačan, potpun naziv, utvrđen čl. 7 Zakona o ustrojstvu Vojske za Knjaževinu Crnu Goru).
Rusi su Nikolu I pozvali da 1910. doputuje u Petrograd i podastrli mu na potpis vojnu konvenciju, na osnovu koje je – u zamjenu za nastavak subvencija – Crnogorska narodna vojska mogla djejstvovati samo po planu koji izradi ili odobri Ruska imperatorska armija (Русская императорская армия).
Kada je, dvije godine kasnije, Gospodar opet bio u Petrogradu – to je njegova ukupno sedma i posljednja pośeta Rusiji – doslovno će ga uniformisati: dali su mu čin, šinjel i šapku ruskoga feldmaršala.
Ipak, nakon toga, slijedeći isključivo crnogorski nacionalni interes, konvenciju sa Rusima, po njihovom tumačenju, Nikola je prekršio – nastupajući samostalno.
Naime, uz protivljenje Rusa, Kralj je pripremio i naredio, ispostaviće se, jednu od najblistavijih ofanzivnih epopeja Crnogoraca – oslobođanje śeverne Crne Gore u jesen 1912. god.
Nakon toga, uz glavnu činjenicu da je, sa završetkom balkanskih ratova, uspostavljena crnogorsko-srpska međudržavna granica, Petrograd nije vidio više nikakav razlog da postoji nezavisna država Crna Gora.
Sve u svemu, uzalud je kralj Nikola u novembru 1913. god. uvjeravao Imperatora da će ubuduće, bez ikakvoga protivljenja, „ispunjavati volju ruskoga Gospodara“ (Arhiv Državnoga muzeja na Cetinju, f. Nikola I. 1913-1914. „Письмо государю-императору Pуси. Cetinje 23. novembar 1913. god“).
Srbi su – sa svojim pretenzijama i na Crnu Goru – bili već tipovani ruski favorit na Balkanu.
Na drugoj strani, Crnogorci, poslije 200 godina relativno uspješnih savezničkih odnosa, od strane državnoga vrha u Petrogradu – personifikovao ga je zlosrećni Imperator Sveruski, Car Poljske i Kralj Finske Nikolaj II Aleksandrovič (Romanov) – bačeni su na giljotinu rusko-srpske zavjere.
O tome svjedoči dokument koji je osvanuo na naslovnici beogradskoga režimskoga lista „Politika“ (br. 6696, str. 1-2) od 14. decembra 1926. god.
To je, dakle, publikovano samo dan poslije sahrane Nikole „Baje“ Pašića – a tekst je čitaocima predstavljen kao ogledni primjer njegovih zasluga za srpstvo!
CAR IZRIČE PRESUDU CRNOJ GORI – NA SMRT! Ekskluzivni tekst „Politike“ ima egidu: „Moja audijencija kod cara Nikole 20. januara 1914. godine. – ’Za Srbiju sve ćemo uraditi’ – kazao je Nikola II“.
„Autor teksta“ je N. Pašić, no to je, u stvari, povjerljivi izvještaj dostavljen Kralju Srbije Petru I Karađorđeviću i prijestolonasljednome princu Kraljevine Srbije, regentu Aleksandru Karađorđeviću.
Naime, početkom 1914. u Petrograd će doputovati, kako se ističe, „naročita srpska misija“.
Predvodili su je N. Pašić, jednovremeno i premijer i ministar vanjskih poslova, te regent A. Karađorđević.
„Zadatak srpske misije bio je da se zahvali Rusiji za njeno držanje u prošlim ratovima i zamoli za pomoć u slučaju da Austrija ugrozi mir na Balkanu“, piše „Politika“.
U Petrogradu se N. Pašić „u četiri oka“ 20. januara 1914. god. susrio sa Imperatorom Sveruskim.
O tome je, dakle, napravio povjerljiv izvještaj.
„Politika“ piše da se radi o „znamenitom dokumentu“, koji je „imao sudbinu da za vreme okupacije Srbije padne na nekakav način u ruke Austrijanaca, koji su ga preveli i dostavili svojim saveznicima Nemcima; po svršenome ratu, juna 1919. godine, nemačka delegacija je iznela taj dokument kao nekakav dokaz da je Rusija kriva za Svetski rat, pošto je ona gurala Srbiju protiv Austrije“.
Car Nikolaj i N. Pašić su pretresli „balkanska pitanja“.
Citiraću, uz uvod, onaj dio iz dokumenta koji se odnosi na Crnu Goru:
„Petrograd, 20. januara 1914.
Audijencija je trajala pun jedan čas.
Car me primio u svome kabinetu.
Kad sam ušao u kabinet, Car je već bio onde i pri mom ulasku pošao je meni k vratima u susret i pružio mi ruku, ne čekajući na moj pozdrav; i pozvao me da sednem, a i sam je seo kod jednoga stola...
Potom je razgovor prešao na Crnu Goru...
O Crnoj Gori rekao mi je da zna, da onde ceo narod stoji na našoj strani i da želi ujedinjenje s nama.
Ja sam mu pričao šta je urađeno za vreme rata i docnije i šta crnogorski poslanik u Beogradu, Mijušković (Lazar, kasnije premijer crnogorske vlade – prim.a) o tome govori; i kako će Mijušković o tome govoriti s Kraljem (Nikolom – prim.a); i da će mu savetovati, da on sam, dok je još vreme, pokrene pitanje o personalnoj uniji sa Srbijom, pošto bi po njegovoj smrti, naime kralja Nikole, ta stvar mogla postati mučna i po celu dinastiju opasna.
Car je veoma žestoko kritikovao držanje Crne Gore i rekao je da Crna Gora ne radi iskreno, kao što je i sad u dosluhu sa Austrijom; i kako je on, slučajno, tek juče, čuo od svoga ministra da Crna Gora pomišlja na svakojake intrige protiv Srbije i njene dinastije i da se stoga mora paziti da ne uradi šta rđavo.
I on nalazi da je pitanje ujedinjenja Srbije sa Crnom Gorom pitanje vremena i da se ono mora izvesti sa što manje potresa i galame.
Ja sam mu rekao da smo i mi za uniju, ali smo mi kazali Mijuškoviću, da mi ne bi smo mogli istaći to pitanje, jer smo mi jači, te bi nam se moglo reći da smo mi silom nagnali Mijuškovića; stoga, mi čekamo dok oni to predlože, tada ćemo mi primiti i rešiti tako da će se obezbediti opstanak crnogorske dinastije.
Potom se prešlo na Crnogorsku vojsku, na njenu oskudnu spremu, i na njene neuspehe; i da je ona pozitivno uticala da se dođe do unije, jer je videla ogromnu razliku između crnogorske i srpske vojske, i da smo im mi ustupili veću teritoriju, no što su oni zaslužili...“
EGZEKUCIJA: Već dan nakon susreta Cara i N. Pašića, dakle 21. januara 1914. god, održano je u Petrogradu još jedno tajno savjetovanje o Crnoj Gori.
Za cilj je ono imalo operacionalizaciju zaključaka razgovora Nikolaja II i N. Pašića – presudu na smrt nezavisnosti Crne Gore!
Da pogledamo: ko su učesnici?
Savjetovanje je sazvao načelnik Glavnoga štaba (GŠ) Ruske imperatorske armije.
Okupili su se sljedeći zvaničnici:
– JAKOV GRIGORIJEVIČ ŽILINSKI, general konjice (генерал от кавалерии) feldmaršal, načenik GŠ; nakon pobjede Oktobarske revolucije, pokušao 1918. god. da tajno pređe u emigraciju, uhapšen na Krimu, đe su mu boljševici presudili po kratkome postupku;
– ANATOLIJ ANATOLJEVIČ NERATOV, zamjenik ministra vanjskih poslova; kratko vrijeme 1917. god. bio v.d. ministra vanjskih poslova; umro kao emigrant, „bijeli Rus“, 1938. god. u Francuskoj;
– GRIGORIJ NIKOLAJEVIČ TRUBJECKOJ, knez, načelnik Bliskoistočnoga (ranije Azijskoga) departmana Ministarstva vanjskih poslova; nije slučajno da je odmah nakon Sarajevskoga atentata, kada se u Beogradu još vagalo da li da prihvate ultimatum Beča i barem na neko vrijeme izbjegnu rat, baš on imenovan za vanrednoga poslanika i opunomoćenoga ministra u Srbiji; nakon 1917. god. emigrant, „bijeli Rus“, umro 1938. god. u Francuskoj;
– JURIJ NIKIFOROVIČ DANILOV, general pješadije (генерал от инфантерии) – feldmaršal, načelnik Glavne uprave GŠ; „bijeli Rus“, umro 1937. god. takođe u Francuskoj;
– NIKOLAJ AVGUSTOVIČ MONKEVIC, general-major, pomoćnik načelnika GŠ i šef Kabineta načelnika Glavne uprave za obavještajne i kontraobaještajne poslove (Особое делопроизводство – разведка и контрразведка ГУГШ); nakon Oktobarske revolucije, „bijeli Rus“; nestao bez traga i glasa 1926. god. u Parizu.
– NIKOLAJ MIHAILOVIČ POTAPOV, general-major, za ruskoga vojnoga agenta u Kraljevini Crnoj Gori postavljen 10. juna 1903. god, dakle ubrzo nakon Majskoga prevrata u Srbiji, i na toj dužnosti bio do uništenja Crnogorske vojske u januaru 1916. god; pridružio se potom u Oktobarskoj revoluciji boljševicima; 1922-1925. god. u operaciji „Trst“ namamljivao emigrantske „bijele Ruse“, nekadašnje kolege carske oficire, na smrtonosne zaśede boljševičke tajne službe GPU; nagrađen u SSSR visokim položajima i ordenima.
Dakle, 21. januara 1914. A. A. Neratov, prenoseći abere iz Carevog kabineta, saopštava okupljenima, da je, imajući u vidu, „perspektivu državnoga objedinjavanja Crne Gore sa Srbijom“, potrebno, uz Ruse, poslati u Crnu Goru i Srbe, vojne instruktore; G. N. Trubjeckoj je saopštio da Crnogorsku vojsku treba učinjeti „nemoćnom za samostalnu akciju“, kako bi „u odsudnom momentu mogla ukazati bitnu pomoć Srbiji“; generali J. G. Žilinski, J. N. Danilov, N. A. Monkevic i N. M. Potapov nijesu imali nikakvih primjedbi (Российский государственный военно-исторический архив, f. 2000, op. 1, d. 3209, l. 76-80).
Sve što je tada, početkom 1914. dogovoreno u Petrogradu, sprovedeno je u (ne)djelo.
Načelnici Vrhovne komande Kraljevine Crne Gore – Crnogorske narodne vojske, od avgusta 1914. god. pa do praktično njene kapitulacije u januaru 1916. god, bili su Srbi – general Boža Janković, potom i puk. Petar Pešić.
Njihovi rezultati su poznati.
nk
nevjerovatno zaista ,,a čak sam žalio sudbinu tog cara, ali ima Boga ima pravde