O CRKVI PRAVOSLAVNIH CRNOGORACA – neki primjeri iz starijih enciklopedija (1)

Piše: Vladimir Jovanović „Otova naučna enciklopedija: Ilustrovana enciklopedija opštega znanja“ jedna je od najvažnijih univerzalnih enciklopedija.

Njena bazična izdanja su publikovana od 1888. do 1909. godine u Pragu.

Enciklopedija je nazvana po Janu Otu (češki: Jan Otto; 1841–1916), njenome inicijatoru, meceni i izdavaču.
On nije samo poznati kulturni djelatnik, već je, kao patriota, tijesno sarađivao sa Tomašem G. Masarikom i Edvardom Benešom, budućim prvim predśednicima češke nezavisne države.

Enkciklopedija J. Ota štampana je u 27 osnovnih i u jednome dopunskome tomu.

Ukupan broj članaka u njoj je oko 186.000.

Formatirana je na 28.912 strana, sa 4.888 ilustracija i 479 bonus strana materijala.

U njenome VI tomu iz 1893.  god. objavljene su i natuknice (lemmas) o crnogorskim temama.

Jasno, one nijesu bez izvjesnih netačnosti ili nepreciznosti – u tome smislu nema bezgrešnih enciklopedija!

Autorski tim „Otove naučne enciklopedije“ uključivao je 55 glavnih redaktora, te približno 1.100 drugih autora – stručnih saradnika; među njima, naravno, bili su i najznamenitiji ondašnji češki naučnici.
Kako ova enciklopedija, prema naučnim kriterijumima, ni stoljeće poslije objavljivanja nije, značajnim dijelom, gubila referentnost – a svakako i zbog njene prvoklasne bibliofilske vrijednosti – ona je, sredinom 1990-ih, doživjela drugo štampano izdanje; a zatim se pojavio i njen digitalizovani reprint (CD-ROM)...

U ovome članku, te u par sljedećih, pozabaviću se navodima o statusu Crkve pravoslavnih Crnogoraca, odnosno, o religijama u crnogorskome knjaževstvu i kraljevstvu, te nekim drugim zanimljivim činjenicama objavljenim u starijim enciklopedijama na raznim jezicima.

Faksimili iz tih enciklopedija većinom nikada nijesu objavljeni na našem govornom području...

Što, dakle, na tu temu 1893. god. piše češka „Otova naučna enciklopedija“?

„VJERSKE PRILIKE. Crkva Crne Gore je samostalni (autokefalni) ogranak Crkve pravoslavne.

Na njenome čelu je mitropolit cetinjski (sada Mitrofan); episkop zahumsko-raški ima śedište u Manastiru Ostrog.

Manastira ima 11, glavniji su: Ostrog, Morača i Ždrebaonik.

Država je razdijeljena na 15 protoprezviterstava [arhijerejskih namjesništava] i 138 parohija.

Sveštenici, kao što su nekada u srednjem vijeku, učestvuju i sada u ratu.

Prema čl. 27 Berlinskoga ugovora u Crnoj Gori dominira ravnopravnost vjerospovijesti.

Shodno zaključenoj konvenciji [konkordatu] sa Vatikanom, obnovljena je katedra Arhiepiskopije [Nadbiskupije] u Baru (sada je na njenome čelu dalmatinski franjevac Šimun Milinović) za katolike, najviše Albance, koji žive u Baru i Kučima.
Prema ovoj konvenciji, katolici mogu u misama da upotrebljavaju staroslovenski jezik.

Glavni muftija muhamedanaca [muslimana] – koji žive u ravnici podgoričkoj, na Primorju i u Nikšiću – ima śedište u Podgorici“ (str. 607).

O autokefalnoj Crkvi crnogorske države identično piše „Vojna enciklopedija“ Carske Rusije – u originalu „ВОЕННАЯ ЭНЦИКЛОПЕДИЯ“ – ali nešto drukčije o tome što su u to vrijeme po narodnosti katolici u Crnoj Gori.
„Vojna enciklopedija“ bila je namijenjena za usavršavanje oficira i edukaciju pitomaca ruskih vojnih učilišta.
Njen rasprostranjeni, neslužbeni naziv je „Vojna enciklopedija Sitina“.

Naime, ime je dobila po čuvenome ruskome izdavaču Ivanu Dmitrijeviču Sitinu (Иван Дмитриевич Сытин; 1851–1934), a njen glavni redaktor, ispred Generalnoga štaba, bio je pukovnik Vasilij F. Novicki; važniji saradnici: generali A. N. Apuhtin, M. M. Borodkin, I. I. Zaščuk, A. P. Mihnjevič, etc.

Dakle, enciklopedija je izlazila pod egidom vrhovne komande carske oružane sile.

Ukupno je, od 1911. do 1915. god, pečatano 18 tomova; projekat je ostao nezavršen uslijed izbijanja Velikoga rata.

„Vojna enciklopedija“ predstavlja skup naučnoga tumačenja vojnih koncepata i termina, vojne teorije i vojne istorije; u njoj se nalaze segmenti vojno-tehnički i vojno-geografski, ali i biografski, unutar kojih je – u XVI tomu iz 1914. godine – objavljen i opširan članak o Nikoli I Petroviću pod naslovom: „Николай I, король Черногорскiй“.
U njemu se, između ostalog (na strani 637), navodi:

„Vaseljenski [carigradski] patrijarh priznao je crnogorsku državnu Mitropoliju autokefalnom, a 1885. god. knjaz Nikola je zaključio konkordat sa Vatikanom, čiji je rezultat ustanovljavanje rimokatoličkoga arhiepiskopa [nadbiskupa], sa katedrom u Baru, te uvođenje među Srbe-katolike bogosluženja na slovenskome jeziku“.

(Nastavlja se)