Mirotočivost, po Bogumilu monahu (I)

Piše: Dragan B. Perović

- śedočenje iz prve ruke, biografa i pratioca Svetog Save, o lažnom mirotočenju i drugim „čudesima“ korišćenjim za pravljenje kulta Nemanjića 

- kako „otvoriše Nemanju te ga napuniše mirom za trojicu“

- „narod ište sveca kao lebca“

- zavjera Rusa i Grka protiv Nemanjića

- ne mare sveti oci za Božije zapovijesti

Dođu tako neka vremena... Na koncu, ipak vidite da nemate pravo ćutati, bez obzira koliko ste zgađeni i zgroženi onim što se dešava oko vas. Opominju vas na to i riječi stvaralaca iz davnih vremena. Veliki pjesnik Dante kaže: „Najmračnija mjesta u paklu namijenjena su onima koji se drže po strani u vremenima moralne krize.“ Pakao je danas u glavama i izjavama mnogih savremenika, tako da od toga nemamo straha. Ni od upravnika toga odjeljenja, Sotone i njegovih pratilaca. Kad smo već kod Dantea, samo da napomenemo za one koji nemaju strpljenja da mnogo čitaju ili su zauzeti bavljenjem politikom – izdajnike domovine smjestio je u deveti krug pakla! No, to je tema za drugu priliku.

Sada da se vratimo na povod za ovaj tekst. Formalno, to je tumačenje jedne riječi i njenog značenja, sa njenom upotrebom u recikliranju prošlosti. Prije neki dan povraćena je u javnost stara riječ mirotočivost, mirotočivi. Upotrijebljena je kao atribut uz ime prepodobnog svetog Simeona, sa mirskim imenom Nemanja. Dobar razlog da je razmotrimo i analiziramo i postavimo izvještaje sa „lica mjesta“, iz kojih će se viđeti kako je na prijevaran način, mitom, krađama i ubistvima, pravljena raška država i sa njom kult vladajuće porodice, kojima je skoro svima lijepljena i titula „sveti“.

Poznata je stara izreka „da riječ gađa dalje od puške“. Tako se i stara duma mirotočiv našla u arsenalu oružja koje razni specijalci i specijalisti upotrebljavaju da bi potirali crnogorsku duhovnost, njenu milenijumsku istoriju i ime crnogorsko. Koristi se svaki povod da Crnogorci ostanu zarobljeni u tuđim i izmišljenim mitovima. Uz obilatu zloupotrebu vjerskih ośećanja, posebno su agilni u tome crkveni žreci, sa kojima se diriguje iz Beogradske patrijaršije. Nema dana da oni, imajući u vidu našu kulturnu i nacionalnu baštinu, ne ruše osmu i devetu Božju zapovijest. Mitomanija može biti i bolest, a jedini lijek, mada vrlo bolan i težak, za tamo njih, jeste istina. Zato se ona mora otkrivati i ne možete ostati po strani i nijemi na sva svojatanja i prekrajanja našeg nasljeđa, pogotovu kada dolaze od zlotočivih i zloustih popova.

Sada malo faktografije o pomenutim pojmovima:

Da se mnogo ne pametuje, uz ono odavno poznato, možemo se poslužiti tumačenjem riječi miro i mirotočiv kod onih koji su to fino opisali, kao na primjer Milan Vujaklija, Nives Opačić i drugi. Saznajemo da je miro (gr. μύρον - mirisavo ulje) u pravosl. crkvi: osvećeno mirisavo ulje („sveto miro“), koje se kuva od mirisavih tvari i koje poglavar crkve osvećuje na Veliki četvrtak; služi za „sv. Tajnu miropomazanja!, radi darova sv. Duha. Da se ne bi miješalo sa značenjem riječi mir – latinski pax, odnosno izvedenice miriti, što bi značilo pacere, iz upotrebe je nestao glagol miriti, sa izvedenim pridjevom miran, koje je zamijenio izraz mirisan. „U narječjima koja su ostala izvan baze za standardni jezik za nešto što miriše kaže se da diši (*dyhĕti, dahnuti, disati). Od duše do mirisa, barem kao metafore, nije dalek put. Složenice kao mirodikanje, mirotočac, mirotočan, mirotočiv više ne rabimo, ali neka ostane barem zapisano da se te riječi vezuju uz mir, miris, a ne uz pax (poput mirotvorca).” Danas se u široj upotrebi nalazi izvedenica mirođija, najviše u smislu začinskih biljaka, a u prenosnom značenju za one koji se u sve miješaju. I da ne zaboravimo, „da je za širenje riječi mir u značenju mirisa zaslužna Crkva, gdje je mira u starih crkvenih pisaca bila mirisava mast. Mironosnica ili muronosnica (mir = mur) bila je žena koja je nosila muru (smirnu). To su kao dar nosili djetetu Isusu i kraljevi / mudraci s istoka (mir, zlato, tamjan)”.

Drugi termin o kojem dajemo malo informacija je sv. Simeon, tj. Nemanja:

Riječ je o Stefanu Nemanji, raškom županu, rodonačelniku dinastije Nemanjića. Nemanja je rođen u Zeti, u mjestu Ribnica, blizu Spuža (pretvaranje turske utvrde Depedeken iz XV vijeka u „Nemanjin grad“, nema vezi ni sa istorijskim faktima ni sa ovim tekstom, pa ga nećemo razrađivati). Po rođenju, Nemanja je kršten kao katolik. Njegovi biografi nastojali su svim silama da njegovo porijeklo povežu sa Rimom i papama i napravljena je legenda da vodi „poreklo“ od Likinija mučenika. U stvari, taj na koga se pozivaju, istorijski je postojao kao Likinije mučitelj, tj. rimski car Licinije, 312-324. g.n.e, koji se u ime Rima proslavio progonom i mučenjem hrišćana.

Vrativši se u Rašku Nemanja je prevratom, uz pomoć vizantijskog cara Manojla, preuzeo prijesto velikih župana Raške. Kad je ojačao, počeo je da napada okolne zemlje i širi svoju upravu. Bio je nemilosrdan u progonu bogumila (babuna ili patarena) i u rušenju gradova. Posebno se na njegovom udaru našla Zeta, u kojoj se rodio i prvi put krstio. Većina objektivnih srpskih istoričara piše da je „Nemanja okupirao Zetu“ i razvalio sve gradove po njoj, razurio i uništio sve tragove prethodnih dinastija i ostavio samo Kotor da u njemu stoluje.

Nemanja je prvi primjer kako Crna Gora nema sreće sa dobjeglicama koje primi i da im utočište, jer bi je i neki savremeni „popili u čašu vode“, da im može biti. Sa rušenjem je išlo lakše nego sa uvođenjem njihove varijante pravoslavlja u Zetu. Tako su njegovi namjesnici, odnosno sin Vukan, koji je dobio Zetu na upravu, njom vladao kao katolik. Uostalom, drugi Nemanjin sin, Stefan Prvovenčani (titula „prvovenčani“ dodijeljena mu je kao prvom srpskom krunisanom-ovjenčanom kralju), krunu je dobio od pape. Da su, počem, Zećani/Crnogorci i u to doba bili Srbi, onda Stefan ne bio bio „prvo“ već deseto ili jedanaesto vjenčani (okrunjeni), jer je u Duklji, tj. Zeti, tj. Crnoj Gori, prije njega bilo desetak kraljeva. Uostalom, predanje o Nemanji podgrijavali su njegovi sinov, koji su o njemu pisali kao da prije njega ničega nije bilo, dok u srpskim rodoslovima Nemanja stoji uvijek prvi u nizu vladara.

I treći termin za koji ćemo dati osnovne napomene, radi lakšeg praćenja teksta koji donosimo u nastavku je naziv bogumili.

Bogumilstvo je vjerska gnosistička sekta, koja je svoje djelovanje počela na teritoriji današnje Makedonije i Bugarske, odatle se šireći na okolne države, sve do Rusije i Engleske. Osnov bogumilske etike je poštovanje života i povratak izvornom hrišćanstvu. Borili su se protiv crkvene hijerarhije. Bili su protiv ubijanja, a bogumilska etika odbacivala je svaku laž. Pošto su dosta bili ojačali u Raškoj/Srbiji, Stefan Nemanja je 1186. godine sazvao crkveno-državni sabor protiv bogumila u Raškoj. Njihovo učenje osuđeno je kao jeres čije je pominjanje zabranjeno. Njihovom poglavaru je „urezan jezik u grlu njegovu” i mnoge vjerske starješine su spaljene na lomači. Utočište su našli u Bosni, kod Bana Kulina, đe su osnovali i „Crkvu bosansku“. Poznati su još pod nazivom babuni (pretežno u Srbiji), patareni i katari (Francuska). Svi njihovi spisi su nemilice uništavani, tako da direktnih tragova ima vrlo malo sačuvanih. Jedan od rijetkih, autentičnih izvora, o bogumilskom učenju i o vremenu kada su bogumili proganjani, čije izvode ođe donosimo, jeste i „Žitije Savino od Bogumila Monaha“.

Bogumil monah, o Žitiju Savinom sa citatima

Prijevod knjige „Žitije Savino od Bogumila Monaha“ napravio je, daleke 1935-1936. godine svještenik srpske pravoslavne crkve, Vojislav P. Popović, arhijerejski namjesnik belopalanački. Knjigu je objavio u Nišu, 1939. Naslov knjige izgleda ovako:

ЖИТИЈЕ САВИНО                       ЗАБРАЊЕНО

ОД                                         ЗА

БОГУМИЛА МОНАХА                     ШТАМПУ!

приредио и превео
са старословенског:
В. П. Поповић
арх. намесник белопаланачки
Штампарија „Св. Цар Константин“
Ниш, 1939. година

U gornjem desnom uglu bio je okrugli znak sa tekstom unutra da je „Zabranjeno za štampu“. Smatralo se Žitije izgubljenim, ali je nakon mnogo godina tri primjerka te knjige našao i ponovo štampao Dragan Jovanović, poznati ekolog i publicista, inače unuk belopalanačkog arhijerejskog namjesnika koji je preveo original. Knjiga je objavljena u Beogradu, 1995. godine. Recenziju i preporuku za štampu napisao je Ivan Đurić, jedan od vrsnih srpskih intelektualaca. Priređivač, D. Jovanović, u uvodu je napisao: „Jer dok se ne otvori priča o nemanjićkim progonima bogumila u Srbiji u 12. veku ništa se ne može objasniti, ni shvatiti što nam se to, do dan danas, dešava na Balkanu. Od Nemanje pa do ovog tekućeg rata. To su znali Andrić, Krleža, pa i Broz i, u jednom trenutku, ranih pedesetih godina, hteli da otvore tu bogumilski temu. Ali, nešto ih je omelo... Vatikan, masoni ili neko sasvim treći? To će ostati jedna od najvećih balkanskih tajni.“

(Nastavak u srijedu)