KRSTO POPOVIĆ - Sedamdeset godina od pogibije (2)

Piše: Vladimir Jovanović

U drugoj polovini novembra 1941. crnogorski partizanski štabovi, te komiteti i ćelije Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) vrše presiju na Krsta Popovića da im se: ili prikloni — ili... !

On boravi na okupiranome Cetinju, đe preko ilegalne mreže dobija poruke od komunista, koji ga nagovaraju da izađe iz grada i održi sastanak s njihovim rukovodiocima.

Lovćenski partizanski odred 20. novemba 1941. svoj Glavni štab, pismom preko kurira, izvještava:

„Pokušano je da se uspostavi kontakt i da razgovara jedan predstavnik našeg Štaba sa Krstom Popovićem, [ali] ovaj je prosto slagao, nije došao na zakazano mjesto; i više se, sa naše strane, to neće ni pokušavati.

On će biti išćeran na čistinu putem političkog rada, zborova, konferencija u Cucama, kao i svi ostali njemu slični pojedinci”.

Iz partizanskoga Glavnoga štaba ne odustaju; procjene o navodnome topljenju autoriteta Krsta Popovića kod Katunjana za njih su nerealne.

Naime, prema preciznoj obavještajnoj evidenciji, od oko 4.000 za oružje sposobnih ljudi u Katunskoj nahiji, „zbog uticaja i aktivnosti separatista“, u partizanima se tokom novembra 1941. nalazilo svega 100 boraca.

Glavni štab za Crnu Goru, zbog toga, obnavlja instrukciju Lovćenskome odredu da se sa Krstom Popovićem, ipak, kontaktira, barem još jednom:

„Smatramo za potrebno da taj Štab (Lovćenskoga odreda – prim.a) i pored navedenih razloga, treba da stupi u kontakt sa Krstom Popovićem; jer će to omogućiti, ako se isti ne bi odazvao pozivu na narodnooslobodilačku borbu, lakše odvajanje istoga od masa i njegovo političko razgolićavanje pred njima”.

Postupajući po ovoj naredbi, Lovćenski odred će 27. novembra 1941. referisati Glavnome štabu:

„Što se tiče Krsta Popovića, koji je drug i saradnik S[ava] Čelebića, evo nekoliko desetina godina pa sve do nedavno, jer je Krsto još uvijek u Cetinju, a Savo se stavio na raspoloženje partizanima, ovaj Štab će uputiti jedno pismo K. Popoviću, kojim će ga posljednji put pozvati da ide u selo s narodom, koji se sprema za ustanak.

Narod u Cucama je već uradio slično sa svoje strane pozivajući Krsta na plemenski skup, đe bi se izjasnio da li će s Italijanima, da li s Crnogorcima.

Smatramo da nećemo imati muke koliko je ranije izgledalo sa ovim čovjekom, koji je nekada zaista bio masovan u Katunskoj nahiji, jer se tamo, nezavisno od njega, a i protiv njega, stanje brzo mijenja”.

I Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru nalazi da je nadležan da se i on opet o svemu izjasni. U pismu Okružnome komitetu KPJ za Cetinje, 1. decembra 1941 upozorava na „odugovlačenja” oko Krsta Popovića.

Upravo u tome pismu, koliko se u arhivskim izvorima može utvrditi, prvi put komunisti pominju ono što će UDB-a 14. marta 1947. i realizovati – LIKVIDACIJU KRSTA POPOVIĆA!

„Nemate dovoljno političke hrabrosti”, piše komunistima okruga cetinjskoga Pokrajinski komitet KPJ za Crnu Goru, „da oštro udarite protiv dvoličnjaštva Krsta Popvića i društva i da ga vašim pravilnim političkim radom išćerate na čistinu. 

Idete po liniji najmanjega otpora, pa tražite da Cuce Krsta istjeruju na čistinu?!

Ako je Krsto Popović razbijač borbenog narodnog jedinstva i petokolonaš, što bi se dalo zaključiti iz vašeg proglasa Katunjanima, to je trebalo otvoreno reći narodu i povesti protiv njega odlučnu borbu, pa ako je moguće I LIKVIDIRATI GA”.

Nakon svih ovih instrukcija, i po vojnoj i po parijskoj liniji, Štab Lovćenskoga partizanskoga odreda, tj. politički komesar Veljko Mićunović — nakon rata crnogorski ministar unutrašnjih poslova, zamjenik saveznoga ministra za vanjske poslove, jugoslovenski ambasador u Moskvi i Vašingtonu, autor bestselera „Moskovske godine”, narodni heroj — 3. decembra 1941. šalje „posljednje pismo” Krstu Popoviću.

Ono u cjelini glasi:

„ŠTAB LOVĆENSKOG NARODNOOSLOBODILAČKOG PARTIZANSKOG ODREDA

GOSPODINU KRSTU POPOVIĆU — CETINJE

U danima kada crnogorski narod vrši posljednje pripreme da opštenarodnim oružanim ustankom zbači sa svoga vrata jaram mrskog italijanskog fašističkog okupatora, kada se sva crnogorska sela i plemena organizuju i stvaraju svoju narodnu crnogorsku vojsku, koja će silom svoga oružja, oslanjajući se na pobjedonosnu Crvenu armiju Sovjetskog Saveza i na borbu svlh porobljenih naroda, izvojevati slobodu Crnoj Gori, obraća Vam se Štab Lovćenskog narodnooslobodilačkog partizanskog odreda pozivajući Vas na zajedničku oslobodilačku borbu.

Nastupio je čas da svi oni koji su vjerni Crnoj Gori i njenoj slobodi daju sve od sebe ne štedeći ni svoj život za njeno oslobođenje.

Crnogorski narod i njegovi vjerni sinovi, hrabri partizani, mjesecima vode borbu protiv okupatora, uništavaju sve one izdajničke elemente koji su se prodali i služe tuđinu, pokazujući i okupatoru i cijelom svijetu da Crnogorci mirovati neće dok ne izvojuju svoju slobodu.

U TOJ BORBI VI DO SADA NIJESTE DALI ONAJ DIO KOJI SU OD VAS MOGLI OČEKIVATI I CUCE, I KATUNJANI I SVI CRNOGORCI.

Vi ste se sve do sada kolebali, nalazili se između naroda i okupatora, što je imalo štetnih posljedica po borbu Katunjana, jer ste svojim držanjem kod naroda stvarali nekakve varljive nade prema okupatoru, čime ste ćerali Katunjane ne na oslobodilačku borbu, već na pasivnost i mrtvilo, a to je pomagalo okupatoru, pošto je iz borbe izbačivalo nekoliko hiljada ubojitih katunskih pušaka.

Za takvo svoje držanje do sada Vi nemate opravdanja, a pogotovu ga nećete imati sjutra, kada su i Katunjani pošli putem svoje braće, ostalih crnogorskih plemena, kada se i oni nalaze na pragu velikih bojeva za slobodu Crne Gore.

U ime Katunjana koji hoće da se bore protiv okupatora, u ime partizana Lovćenskog odreda, ovaj Štab pred Vas danas otvoreno postavlja pitanje: ili s Crnogorcima ili s Talijanima, drugoga izbora nema.

U interesu naroda, u interesu pobjede naše pravedne stvari, ako ste ostali vjerni svojoj poštenoj prošlosti, Vi ćete poći putem svih poštenih Crnogoraca, putem Vaših drugova poštenih federalista, koji su uviđeli da se danas rame uz rame bore svi pošteni ljudi, bez obzira na partije i političko uvjerenje, bez obzira i na 1918. godinu; i nalaze se danas u redovima partizana i na čelu pojedinih partizanskih jedinica.

Posljednji je čas da prekinete svoje kolebljivo držanje, da okrenete leđa izdajicama crnogorskog naroda, koji su zamijenili Sekulu [Drljevića] u izdajničkom poslu, da priskočite i pomognete narodnu borbu, koja će se danas-sjutra razgorjeti do opštenarodnog oružanog ustanka, koji će zbrisati sa crnogorskog tla i okupatore i one koji njima služe.

KRSTO POPOVIĆU!

IMAJTE U VIDU DA VAM OVAJ ŠTAB PRUŽA POSLJEDNJU PRILIKU DA OSTANETE KOD CRNOGORACA ONAKVI KAKVIM ONI ŽELE DA VAS VIDE, DA VAM PRUŽA POSLJEDNJU PRILIKU DA PRIHVATITE BARJAK OSLOBODILAČKE BORBE ZA SLOBODU CRNE GORE I DA IMATE SUDBINU U SVOJIM RUKAMA.

Ovaj Štab je preko pojedinih svojih članova pokušao da razgovara s Vama, nijeste na zakazani sastanak došli.

Cuce su Vas zvali, nijeste ni tamo došli!

Čuli smo da ste se izgovrali da nijeste od Italijana mogli maći ni koraka s Cetinja, ali ako ste riješeni da zauzmete ono mjesto među Crnogorcima i danas i sjutra, da se borite u krilu svoga junačkog plemena nema smetnje da izađete iz grada.

Obratite se na donosioca ovoga pisma, on će Vas izvesti iz Cetinja kad hoćete i kuda hoćete, a da Vam je potpuno zajemčena lična sigurnost za to Vam garantuje ovaj Štab, koji Vas zove na razgovor i preko svoga predstavnika očekivaće vas u selu Štitarima 10. decembra 1941. godine.

Sa Štabom ćete stupiti u vezu preko Milovana S. Čelebića.

Pismenu potvrdu prijema ovoga pisma ostavite na koverti od istoga, koju ćete, po donosiocu, vratiti natrag u ovaj Štab”.

Politički komesar VELJKO MIĆUNOVIĆ”.

Mjesto zakazanoga sastavka — Štitari, na području Lješanske nahije, zona je djejstva Zetskoga partizanskoga odreda; komandant mu je u to vrijeme Blažo Jovanović.

Ispred Glavnoga štaba, Ivan Milutinović 28. novembra 1941. za komandanta partizanskoga Lješanskoga bataljona Zetskoga odreda imenuje Vasa Vukčevića, bivšega jugoslovenskoga majora — po prilici od februara 1942. do kraja rata jedanoga od najpoznatijih četničkih komandanata.

„Što se tiče Lješanskog bataljona”, pisao je Milutinović, „on treba da obuhvati cijelu Lješansku nahiju, a mi smo u sporazumu sa predstavnicima iz Lješanske nahije imenovali komandanta toga bataljona Vasa Vukčevića”.

Vukčevićem zamjenik je Milovan Čelebić — od Veljka Mićunovića u pismu Krstu imenovana kontakt osoba u Štitarima za vezu sa Štabom Lovćenskoga odreda.

Čelebić će poginuti 1943. tokom Bitke na Neretvi (proglašen narodnim herojem).

„Donosioc pisma” Veljka Mićunovića na ruke Krstu na Cetinje je tada već partizan Savo Čelebić, komandir, Krstov vjerni saborac iz oružane „zelenaške” borbe protiv srpske okupacije, član Crnogorske federalističke stranke (CFS), učesnik Petrovdanskoga sabora — podigao je na jarbol 12. jula zastavu Kraljevine Crne Gore.

Savo je otac pomenutoga Milovana Čelebića.

Uslijediće događaj kakav može udesiti samo igra sudbine.

Tomo Kršikapa, advokat iz Šavnika, ugledni član CFS, bio je, između ostaloga, 12. jula 1941. u Predśedništvu Petrovdanskoga sabora.

Automobil u kojem se Kršikapa, sa Osmanom Mandićem, vozio na drumu blizu Podgorice, 5. decembra 1941. nalijeće na zaśedu partizana iz Lješanskoga bataljona.

Zarobljavaju Kršikapu i privode ga, prije strijeljanja, na saslušanje kod majora Vasu Vukčevića.

Na bazi izvještaja o saslušanju Kršikape, uz konsultacije sa Blažom Jovanovićem — neposredno nadređenim majoru Vukčeviću — svega dan uoči zakazanoga sastanka sa Krstom u Štitarima, Ivan Milutinović izvještava Štab Lovćenskoga odreda:

„Krsto Popović, biv. komandir iz Cuca, prema izjavi Toma Kršikape, bivšeg ’ministra građevina i privrede’, u ’vladi’ Sekule Drljevića, jeste potkomandant i organizator krilaša za Crnu Goru (komandant je šef karabinjera) i ima svoju stalnu kancelariju u Komandi karabinjera na Cetinju.

Po svemu izgleda da su vaše veze sa drugovima na Cetinju, kao i njihova obavještenja nedovoljna.

Čudna stvar da drugovi na Cetinju ne mogu da dođu do takvog materijala i obavještenja o Krstu, koji tu svoju službu vrši već oko dva mjeseca dana.

Potrebito je da vrlo ozbiljno skrenete pažnju drugovima na Cetinju zbog ovog nehatnog prikupljanja materijala o ljudima u službi okupatora.

Da slučajno nije uhvaćen ovaj izdajnik, desilo bi nam se ono o čemu ste prije dva dana govorili, a što bi bilo vrlo opasno i štetno za nas.

NASTOJTE DA GA [KRSTA POPOVIĆA] NA ZGODAN NAČIN IZVUČETE SA CETINJA, UHAPSITE I SPROVEDETE NAM RADI ISTRAGE.

Za vas nemamo ništa interesantno u vezi sa saslušanjem izdajnika Kršikape.

Dostavite imena dezertera pod oružjem i bez oružja. HITNO.

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU!

ZA GLAVNI ŠTAB NARODNO-OSL. PARTIZ. ODREDA ZA CRNU GORU I BOKU

Milutin”.

Ništa od toga nije bilo tačno. Do 9. decembra 1941. Krsto Popović nije organizovao, niti komandovao bilo kakvim formacijama, pa ni fantomskim „krilašima”. Ne samo da o tome ništa nije znala komunistička obavještajna služba na Cetinju, već ni u arhivima o tome nema nikakva traga.

U svojem dnevniku — koji je u djelovima objavljen prije izvjesnoga vremena — Krsto Popović navodi strijeljanje Toma Kršikape kao primjer komunističkoga zločina...

Tih dana se Crnom Gorom doznalo i o strahovitome neuspjehu partizanskoga napada 1. decembra 1941. na Pljevlja i velikome broju poginulih i ranjenih.

Širom Katunske, ali i Riječke i Crmnilčke nahije pripremaju se narodni zborovi protiv partizana.

Formiraju se odbori koje predvode članovi CFS, pristalice Krsta Popovića: dr Božidar Krivokapić (Cuce), kapetan Andrija Dragutinović (Ćeklići), kapetan Dušan Vuković (Bjelice), protojerej Miloš Turčinović (Čevo).
Katunska nahija kao da je pod grotlom nadolazećega vulkana.

Partizani 4. januara 1942. na Resni opkoljavaju Katunjane, delegate na zboru Krstovih pristalica.

U izvještaju Okružnoga komiteta KPJ za Cetinje od 16. januara 1942. dostavljenome Pokrajinskome komitetu o tome se veli:

„Štab je puštio petoricu stavljajući ih u kućni pritvor, a Dušana Vukovića, kao glavnoga pomagača Krsta Popovića, uputio u Glavni štab”.

Iz Malocucke partizanske čete 22. februara 1942. pretpostavljenoj komandi javljaju da su partizani iz bratstva Bigovića na Kobiljem dolu „davali petokolonaške izjave; na lice mjesta se nije moglo sa njima raspraviti”.

Nije se na tome završilo: 3. marta 1941. dvojica partizanskih starješina ubijanju Mata Bigovića, kada je on sa ručnom bombom, tvrdi se, „počeo da prijeti političkome komesaru”.

Na zboru Čevljana 2. marta odlučeno — bez naredbe brigadira Krsta Popovića — „da partizanima po cijenu života oružje ne predaju”.

Lovćenski partizanski odred se 4. marta 1942. bavi propagandom, pa u proglasu izražava uvjerenje da je „za sve poštene crnogorske federaliste (zelenaše) ovo [partizanska borba – prim.a] pravi nastavak njihove borbe“ i da „treba da se nađu u prvim redovima današnjih boraca, te u toj borbi ustanu protivu svih onih, koji se bore protivu radnog naroda i slovenske majke Rusije“.

Međutim, već 9. marta 1942. Štab Lovćenskoga odreda hitno informišu da se u partizanskome Čevsko-bjeličkome bataljonu „ukazala peta kolona, odnosno odricanje poslušnosti za polazak u Vasojeviće od strane partizana: i to, odrekli su Blažo Mrvaljević i Vidak Katnić, da im je u nemogućnosti ići u bratoubilački rat, što je dokaz da peta kolona sprovodi svoj rad podzemnim putem u sva sela”.

Śutradan, zbog veza „sa petom kolonom”, komunistička organizacije Cucko-ćeklićkoga bataljona predlaže „pozivanje u Štab” Andrije B. Kaluđerovića, Novaka Kaluđerovića, Petra M. Vukadinovića, Stanka P. Pavlićevića... a da „peta kolona u Malim Cucama istupa sa ovim parolama: NEĆEMO DA SE BIJEMO SA CRNOGORCIMA — NEKA SE SVAKO PLEME SAMO UREĐUJE — NEĆEMO NIKO DA DOLAZI MEĐU NAMA DA NAS MUTI I LAŽE”.

Političkoga komesara Čevsko-bjeličkoga bataljona sklanjaju s toga terena „jer ga bratstvo Bigovića zadužuje za krv poginuloga Mata Bigovića”.

Partizanski štabovi su pod alarmom; s drugih područja pripremanju forsirani marš „udarnih bataljona” u Katunsku nahiju.

A, onda, 10. marta 1942, pripasavši brigadirsku sablju, pod alaj-barjakom crnogorske kraljevine, sa 50 do zuba naoružanih crnogorskih nacionalista, Krsto Popović izlazi na Njeguše...

(Nastavlja se)

Na OVOM linku pročitajte PRVI DIO.