Za Antenu M piše: Edin Smailović
Blato kao metafora duhovnog i fizičkog svijeta. Blato kao naš svevremeni usud ovdje, u Kiseljaku, Brčkom, Zagrebu ili ovdje u Podgorici na Lenjinovom bulevaru.
Mali roman o blatu je priča o jednom vremenu o kojem kada pišemo ili govorimo, i ma koliko se trudili i ma koliko zvučalo kao kliše, ne možemo zaobići onu zemlju što se Jugoslavijom zvala.
Ne možemo, jer to očigledno nije bila samo država, nego i način života i jedno vrijeme koje kako se udaljavamo od njega a kako umiru polako svjedoci tog doba, polako prerasta u mit, prijeteći nam, a tako stvari stoje sa sjećanjima, da jednog dana zapravo i nećemo znati kako je sve to bilo.
Zato je "Mali roman o blatu", pored svih drugih dobrih strana ove knjige važan. On nam kroz priču jedne porodice, i kroz priču velikana hrvatske i jugoslovenske književnosti Miroslava Krleže, donosi priču o 45 godina života u jednom sistemu koji nas je kakav god bio, zaštitio od burnih istorijskih događaja koji su u drugim dijelovima planeta značili polja grobova i rijeke krvi.
Ali taj sistem nije bio bez mana. Naprotiv. I to Nataša Nelević na najljepši način prikazuje. Sistem se, iako socijalistički, uvijek sastoji od povlaštenih i onih koji trpe. A uvijek trpe oni koji kroz istoriju izvlače deblji kraj (žene, manjine, politički protivnici).
Iako se predstavlja kao zemlja jednakih, ona to naravno nije. Junaci ovog romana, majka, tada mlada žena, učesnica radne akcije na pruzi Brčko-Banovići, i velikan književnosti Krleža, oboje će zaglaviti u blatu kod Kiseljaka. To blato, u kojem žive ljudi u dalekoj provinciji će otvoriti oči Krleži.
Ali naravno, Krleža jeste velikan, ali isto tako i neko ko je veoma svjestan gdje živi i da se stvarnost ne smije javno kazati. Zato će, a nije mu to bilo prvi put, napraviti kompromis.
Za razliku od njega, mlada žena, razočarana uslovima rada i ogorčena muškim šovinizmom, preduzima revolucionaran korak za to vrijeme - napušta radnu akciju.
Autorka ovdje suptilno ističe mane sistema. Jednoumlje, kukavičluk patrijarhata, sklonost žrtvovanja svih principa radi golog biološkog opstanka (što nam je nasljeđe iz nekih još starijih vremena).
Nataša Nelević nam donosi i lijep prikaz nekog drugog, ljepšeg socijalizma. Onog iz sedamdesetih godina prošlog vijeka kada se činilo da je politika izašla iz većine stanova i kuća. Sa druge strane, zaboravljene su udarničke značke i ideali revolucije. Proleteri su se uljuljkali u komunizam. U stanove, automobile, ljetovanja, sjedeljke vikendom. Bio je to možda rajski trenutak jugoslovenskog socijalizma. Ne znam ko je bila Eva i šta su to bile jabuke grijeha, ali raj je brzo pretvoren u košmar devedesetih. Taj ulet stvarnosti bio je bolan po djecu socijalizma i tu atmosferu propasti i nesnalaženja autorka odlično donosi.
Ono što mi se posebno dopada jeste to što autorka, čini mi se da to radi potpuno svjesno, samo sa po kojim detaljem, ogoljava naš civilizacijski udes devedesetih. Nema tu moralisanja, niti otkrivanja velikih istorijskih istina, ni patetike i kuknjave nad našom "kalvarijom".
Dovoljno je samo da se u jednom pasusu pomenu "Čepikuće i 17 mrtvih", o ocu koji se pretvara u vojnog stratega u stanu, da shvatimo kako se junacima socijalizma sistem raspao naprasno i pred njihovim očima i kako je to za većinu njih bio efekat atomske bombe koji je njihove živote raznio u paramparčad.
Ne može se u ovo malo riječi kazati sve o ovom romanu. Na kraju, važno je reći, da je ovo i roman ljubavi, topline, čežnje, solidarnosti i ono što je čitaocu važno: čita se lako i brzo i pravi je čitalački užitak.
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR