Srpski ministar kulture Selaković “krade” velikog crnogorskog umjetnika Miodraga Dada Đurića

Ministar kulture Nikola Selaković juče je “prisvojio” velikog crnogorskog i svjetskog umjetnika Miodraga Dada Đurića.

On je na zvaničnom Instagram nalogu, nakon otvaranja retrospektivne izložbe "Dado: Istorija prirode 1953-2000” objavio kako je u Galeriji SANU prisustvovao otvaranju “fantastične prve retrospektivne izložbe Dado: Istorija prirode 1953-2000, autorke Amarant Zidon, ćerke našeg proslavljenog slikara, koji je začetak svog stvaralaštva i studentske dane proveo u Beogradu”.

Ova izjava da je Amarant Zidon ćerka srpskog proslavljnog slikara nalazi se u objavi na instagram nalogu ministra Selakovića, dok se srpski mediji još nijesu usudili na prisvoje čovjeka koji je gotovo u svakoj prilici naglašavao da je Crnogorac.

Retrospektivnu izložbu u Beogradu, autorke Amarant Zidon, otvorena je u organizaciji Galerije SANU, Fondacije "Plavo" i Fondacije "Za srpski narod i državu", uz pomoć srpskog Ministarstva kulture.

Dado je naglašavao da je Crnogorac

Dado, Cetinjanin koji nije volio novinare i kamere, u jednom od rijetkih intervjua koje je 1971. godine dao novinarskoj ekipi zagrebačkog Starta, jasno se odredio.

Prenosimo dio tog intervjua:

“Stižemo u selo Eruval. Na kraju puca vidik na nekoliko kuća. Do kuća vodi izlokana cesta. Tada još nismo znali da Dado tu cestu zove Ulica Montenegro.

Tišina. Oko kuće mačke, psi. Farma domaćih životinja. Dvorište je uredno. Na vratima gospođa Hesi, Dadina supruga.

- Je li gospodin Dado kod kuće?

Nepovjerljiv pogled mlade Kubanke. Vitka je, ljepuškasta, u crvenom džemperu.

Iz kuće izlazi debeljuškasti bradonja. Naš zemljak. Crnogorac. Miodrag Đurić Dado.

- Zemljaci - viče supruzi na dobrom francuskom jeziku. - Odakle vi baš iz Zagreba?

- Došli smo da vas vidimo, da malo porazgovorimo i da vas slikamo!

- Eheee - veli on - to je divno. Samo, gospodo, od toga neće biti ništa. Ne podnosim reklamu. Sjednite, dođite, pojedite nešto, slikajte moja platna, ali mene pustite na miru. Nisam se slikao ni za svoj katalog. Fotografija je sranje!

Izručujemo pozdrave nekolicine Crnogoraca, da ga odobrovoljimo.

“Nijednog ne poznajem, druže Jankoviću, pozdravi su sranje”, kaže žustro Dado. Sad me svi znaju, a kad sam crkavao od gladi nitko nije pitao kako je Dadu.

Ne volim reklame, takvi smo mi Crnogorci!

Vodi nas u atelje. Teško hoda. Gega se kao Tartaren. Na Dadi haljetak od kože, plave traperice i platnene sandale.

- Slikaj, brate, ove moje slike, I samo neka to bude brzo, moram i raditi. Do nedjelje dva platna moraju biti gotova. Nezgodno ste mi došli, ali neka, zemljaci ste.

Nemojte slikati, samo napišite da ste bili u Eruvalu. To je dovoljno. Ne volim reklamu. Crnogorci su takvi!

Raspituje se kako je kod kuće. Nudimo ga "Kentom".

- Dobre cigarete pušite. Podigli ste standard. Kad sam bio kod kuće, bio sam više gladan nego sit. Sam sam kriv. Nisam želio slikati ono što su mi naređivali profesori. Rekao sam im: "Slikat ću što želim, sve ostalo je sranje!"

- Dado, vas je otkrio Dibife?

“Nijednog umjetnika nitko nije otkrio. Umjetnik se otkriva sam. Ako znaš slikati, potreban ti je samo dobar trgovac. Moje slike je prodavao Danijel Kordije. Sada je u Americi.

A Dibife je jednog dana došao u litografiju gdje sam radio kao radnik. Vidio je u kutu neke slike. "Čije su?", pitao je, a oni mu rekoše: "Nekog Crnogorca." Dibife mi je obećao pomoć. Poslao mi je jednog trgovca, ovaj drugog, a drugi trećeg. Uspio sam, sranje, nema tu što da se kaže.”

- Koliko zarađujete?

- Ne znam. O tome brine moj trgovac. Moje je da slikam. Bolje je da sam ne prodajem slike. Eto, ja bih vama dao po jednu svoju sliku. Ovako, nemam što da vam dam. Sve je to biznis. Hoćete li ostati na mojoj izložbi? Znam samo približnu cijenu svojih slika. Malkolma mi (Dadov sin), tačnu cijenu ne znam!

Da ne slikam, ubijao bih!

Ulazimo u lijep atelje. Dva platna. Jedno još nije dovršeno. Plavi tonovi, ljubičasti, zelenkasti. Čudesni likovi. Izobličena lica, trula zubala, fantomi, fantastične prikaze.

- Snovi iz djetinjstva. Rat?

- Bio sam dijete kad se klalo. Da danas nisam slikar, i sam bih ubijao. Ubili su sina moje tetke Julije. Crna Gora je moje djetinjstvo. U Crnoj Gori je kamen težak, sa stotinu boja. Pogledajte ove zidove, ove poruke smrti. Znate li vi, momci, gdje počinje, a gdje svršava život?

Gospođa Hesi prekriva lice. Ne želi da se slika. Foto-kamera škljoca.

- Mnogo si bezobrazan, Vlado - obraća se Dado foto-reporteru. - Malo se zapričamo, a ti, pif-paf, pa slikaš!

Dado iznosi veliko platno pred kuću. Bolje je svijetlo.

- Slikaj platno, mene ostavi na miru!

Nakon toga: Pa dobro, slikaj ga s Malkolmom. Neka vam bude, to je vaš posao.

Ne volim reklamu, ponavlja. Sad kad još vi udarite reportažu, svakog će časa naići neki novinar. Neću imati vremena da radim.

Vegetarijanac, krvavi radnik, domaćin

Taj bradati zemljak, sav uprljan bojama (boja mu je u bradi, crvena, žuta, plava), taj mekani čovjek koji neprestano prijeti, nastavlja:

Prije svega ja sam Crnogorac. Pozdravite moje zemljake. Ako me pozovu, izlagat ću na Cetinju. Neću sam da se nudim. Takvi smo mi Crnogorci.

Zanima li vas moje slikarstvo? Previše sam se namučio u životu da bih bio buržuj. Spavao sam na ugljenu. Radio sam kao pečalbar. Sad imam za boje, i još malo više. Nisam Francuz, iako sam u Montrealu predstavljao Francusku. Crnogorac sam. Vaš zemljak.

Oko naših nogu motaju se mačke i psi. Dado je zgrabio nekog žućka i slikao se s psom.

- Kad si toliko slikao - slikaj još i ovog kera!

I nastavlja: Volim, brate, životinje. Ne jedem meso. Vegetarijanac sam od glave do pete. Znaš onog Blajberga što mu je Barnard presadio srce? Kako je taj Blajberg poslije svega mogao jesti meso?

Skrećem temu na slikarstvo. Pitam Dadu tko ga je inspirirao, koju školu "ferma", pripada li "Medijali"...

Bradati majstor humanizma u modernom slikarstvu poručuje nam da preskočimo estetiku, različite "izme" i akademizam.

- Da bi se neka slika shvatila potrebno je prije svega imati srca! - kaže.

Bradati vizionar prati nas do kola. Šali se sve do trenutka kada smo krenuli.

- U Parizu ima 50.000 slikara i isto toliko prostitutki - reče. - Odakle vam je palo na pamet da posjetite baš mene?

Krenuli smo Ulicom Montenegro. Gospođa Hesi sada se već smiješila. Mahala je, otpozdravljala. Mahao je i mali Malkolm. Mahao je i Miodrag Đurić Dado.

- O meni se svašta priča. I da sam ovakav i da sam onakav. Sranje! Niti sam jedan od najvećih slikara današnjice, to su valjda moji Crnogorci izmislili, niti sam posljednji. Sve to što se o meni zucka to su anegdote. Takav sam kakvog si me vidio u Eruvalu. Što će ti više, zemljače.

I nemoj da lupetaš o meni koješta u novinama. Napiši pošteno: bio sam kod Dade, vidio sam Dadu, Dado ne ljenčari, radi čovjek, ostao je domaćin i Crnogorac. Djeca nose crnogorske opančiće, a Dado čuva crnogorsku kapu s Cetinja. E, pa u zdravlje!” (Boris Janković, Start, april 1971.)

Crnoj Gori na dar

Veliki broj svojih djela Dado je poklonio Narodnom muzeju Crne Gore na Cetinju, od kojih je dio u stalnoj postavci. Crnu Goru je 2009. godine predstavljao na 53. Bijenalu savremene umjetnosti u Veneciji.

Bio je član Dukljanske akademije nauka i umjetnosti i počasni član antiratnog Liberanog saveza Crne Gore. Za dopisnog člana Crnogorske akademije nauka i umjetnosti izabran je 23. oktobra 1981. godine.

Preminuo je je 27. novembra 2010. u Parizu, nakon teške bolesti u 77. godini života. Po sopstvenoj želji sahranjen je u mjestu Košćele iznad Rijeke Crnojevića kod Cetinja.