Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Andrijašević: Sa učinkom generacije Žarkovića, poništeno nasljeđe 1918. godine

Izvor: Media Biro

Politika

Comments 0

Andrijašević: Sa učinkom generacije Žarkovića, poništeno nasljeđe 1918. godine

Autor: Antena M

  • Viber

Vidoje Žarković pripada političkoj generaciji koja je sistemski i instutucionalno unaprijedila posebnost Crne Gore u socijalističkoj Jugoslaviji i koja je formulisala program njenog identitetskog i nacionalnog utemeljenja. Ova generacija je nadgradila posebnost koju je Crna Gora dobila federalnim i republičkim ustavom iz 1946. godine, i stvorila je institucije koje su toj posebnosti dale ime i sadržaj, kazao je prof. dr Živko Andrijašević na međunarodnom simpozijumu „Vidoje Žarković, život i djelo“, koji su organizovali Udruženje Pivljana u Podgorici i Savez udruženja boraca NOR-a i antifašista Crne Gore.

Andrijašević je ocijenio da sa svim što je urađeno 1946. godine, “i sa učinkom političke generacije kojoj je pripadao Vidoje Žarković, a koja je stupila na političku scenu poslije 1965. godine, konačno je poništeno cjelokupno nasljeđe crnogorske 1918. godine”.

“U simboličkom značenju, tačka na 1918. godinu stavljena je završetkom Njegoševog mauzoleja na Lovćenu, 1974. godine”, kazao je Andrijašević.

Vrijeme u kojem je politički djelovao Vidoje Žarković, i u kojem je imao visoke državne i partijske funkcije u Crnoj Gori, Andrijašević je označio “epohom crnogorske emancipacije i modernizacije”.

“Te epohe, nažalost, nijesu u našoj istoriji bili periodi dugog trajanja, i nijesu bile tako česte. I što je još važnije reći: one nijesu posljedica spontanog opredjeljenja i napora crnogorskog društva, koje samo prepoznaje tu potrebu već su rezultat političke sile, odnosno, političkog zadatka koji je postavlja pred društvo. I kada je riječ o socijalističkoj Crnoj Gori, ne treba zaboraviti da je emancipacija i modernizacija bila projekat jugoslovenskog državnog vrha, odnosno, jugoslovenske države, koja je imala dovoljnu institucionalnu moć da Crnoj Gori ove procese nametne kao zadatak koji mora izvršiti”, kazao je Andrijašević.

Prema njegovim riječima, tradicionalni crnogorski otpor prema emancipaciji države i društva, “koji je nastao još u Njegoševo doba, i koji je uvijek od države htio da napravi nahiju, bio je, na sreću, nemoćan pred silom kakva je bila Titova Jugoslavija”.

“U tome je i objašnjenje uspjeha koji je u preobražaju Crne Gore ostvaren u vrijeme socijalizma. Dobra vizija i dobra namjera, u našim uslovima nije dovoljna. Potrebna je, nažalost, sila kojom treba primorati građane da učine nešto za svoje dobro i dobro svojih potomaka”, rekao je Andrijašević.

Nesporan crnogorski identitet

U vrijeme, kako kaže, kada Vidoje Žarković 1965. godine dolazi na najvažniju funkciju u Crnoj Gori, funkciju sekretara CK SKCG, Crna Gora je napravila ogroman razvojni iskorak, a imala je i potpuno ravnopravan položaj u jugoslovenskoj federaciji.

“Ona je tada imala mnoge elemente državnosti i potpunu unutrašnju autonomiju u upravljanju mnogim oblastima društvenog i političkog života. Upravo poslije 1965. godine, jugoslovenska država je krenula ka ustavnim promjenama koje će osnažiti samostalnost republika u federaciji i faktički ih učiniti federalnim državama. U skladu sa stanovištem da su republike države većinskog naroda koji u njima živi, trebalo je tada koncepcijski definisati nacionalnu i istorijsku osnovu republičkih državnosti”, objasnio je Andrijašević.

Konkretizovao je primjerom kada je Žarković bio na čelu crnogorske partije, i kada je nastao dokument koji problematizuje pitanja od značaja za status Crne Gore: Da li su Crnogorci nacija i etnička posebnost ili su dio drugog naroda, koji je u jednom trenutku stekao nacionalnu posebnost? Da li je crnogorska država i kultura istorijska tekovina crnogorskog naroda ili je svojina i onog naroda iz čijeg je stabla iznikla crnogorska grana?

“Učestvujući u partijskoj raspravi povodom ovih tema, Žarković kaže da je apsurdno i iracionalno dokazivati crnogorski identitet, budući da je on nesporan i utemeljen. Crnogorski narod je još u toku revolucije, zajedno sa ostalim narodima Jugoslavije, riješio svoje nacionalno pitanje, tako da se danas, kada se priznaju nacionani identiteti ostalih naroda Jugoslavije, mora priznati i postojanje crnogorskog nacionalnog identiteta”, kazao je Andrijašević.

Prema njegovim riječima, izborivši ovo pravo, crnogorski narod je stvorio Socijalističku Republiku Crnu Goru, kao ravnopravnu republiku u sastavu jugoslovenske zajednice.

“Prisvajanje ili preimenovanje istorijske i državne tradicije Crne Gore, kao i njenog kulturnog nasljeđa, Žarković je ocijenio kao “nacionalizam u najčistijem vidu”, i to kao oblik velikosrpskog nacionalizma. Prigovorio je što u dokumentu koji je poslužio kao povod za raspravu, ovaj nacionalizam nije tako označen. Velikosrpski nacionalizam, kaže on, nastavlja da ugrožava Crnu Goru, na isti način kao što je to radio u Kraljevini Jugoslaviji, a uz njegovu pomoć nastavlja se srpska politika koja je tada sprovođena prema Crnoj Gori”, istakao je Andrijašević.

Objasnio je da je ta pojava za Žarkovića bila iznenađujuća, imajući u vidu promijenjene političke okolnosti.

“Njegovo iznenađenje, nažalost pokazuje da nije dovoljno pažnje posvetio ovim pojavama već se bavio drugim političkim temama. On priznaje: “Ja sam o ovima stvarima saznao, istina, nedavno na jednom sastanku konspirativnog karaktera, i tada sam to iznenađenje doživio jer nijesam pratio sve to, bavio sam se više sa nekim drugim problemima, znao sam da ima tih pojava, ali da su one ovu formu zadobile, vjerujte nijesam znao.” “, citirao ga je Andrijašević.

Dodao je da je za Žarkovića bilo iznenađenje i nepostojanje partijske reakcije na ove pojave, posebno od strane onih partijskih tijela koje se striktno bave ovom problematikom.

“Kao partijski lider, ali i kao visoki državni rukovodilac, Žarković je nastavio da kritikuje sve pojave nacionalizma u crnogorskom i jugoslovenskom društvu. Kao prvi čovjek jugoslovenskih komunista priznao da SKJ nema dovoljno snage da brže i efikasnije mijenja nepovoljno stanje u ekonomiji i političkom sistemu, pa time ni da savlada nacionalizam, koji smatra najopasnijim idejnim protivnikom. Kao borac protiv svih nacionalizama, Vidoje Žarković je i završio svoju političku karijeru. Da nije bio protivnik nacionalizma, ne bi je ni završio”, ocijenio je Andrijašević.

AB revolucija

Žarković nakon duge političke karijere, koja je trajala četvrt vijeka, januara 1989. podnio ostavku na dužnost člana Predsjedništva CK SKJ.

“Završavajući sa političkim djelovanjem u sistemu koji je odumirao, Žarković je priznao da vladajuća partija snosi veliki dio odgovornosti za teško stanje u zemlji, ne poričući i sopstvenu odgovornost. On smatra da podmlađivanje patijskog rukovodstva predstavlja jedan novi trend i pretpostavku za nalaženje odgovarajućeg rješenja za narastajuću krizu”, rekao je Andrijašević.

Objasnio je da uprkos prihvatanju odgovornosti za stanje u kojem se zemlja nalazi, Žarković odbija, kao zlonamjerne i neosnovane, optužbe o sopstvenoj moralnoj i političkoj nesolidnosti, “ustvrdivši da se u moralnom, idejnom i političkom smislu ni u čemu nije ogriješio o normu, politiku i ideologiju SKJ”.

“Prema njegovom mišljenju, za urušavanje političkog jedinstva SKJ krivci su ljudi koji su uzeli nacionalizam kao svoju novu ideju, kojom se udaljavaju od tradicija i ideja antifašizma i približavaju četničkoj ideologiji”, kazao je Andrijašević.

Prema njegovim riječima, a kao što to u politici često biva, “otpori političkom pravcu koji dolazi, rezultiraju diskreditacijom onih koji taj otpor personifikuju, bez obzira da li za tu diskreditaciju ima ili nema osnova. Tako se desilo i sa Vidojem Žarkovićem”.

“Obračun sa njim nije bio obračun sa njegovim idejama već obračun sa njegovom ličnošću. Njegovim idejama nije se tada imalo što prigovoriti. Shodno crnogorskoj političkoj tradiciji, na idejama se ne zavidi već na onome što jeste u politici ili onome što ste u politici postigli. A Vidoju Žarkoviću su 1988. godine mogli zavidjeti na onome što je kao čovjek i političar postigao, i što je značio, ne samo u Crnoj Gori”, decidan je bio Andrijašević.

Ocijenio je da je Žarković imao nesumnjiv građanski i politički ugled, uvažavanje koje pripada dječaku-ratniku i visokom državnom rukovodiocu.

“Nesporna je bila njegova moralna uzoritost, nesklonosti materijalnim vrijednostima i privilegijama, odsustvo bahatosti i arognacije koju vlast stalno izaziva, odmjerenost i dobronamjernost u odnosu sa ljudima, pa i poseban senzibilitet za Crnu Goru... Takvog čovjeka nijeste mogli diskreditovati istinom o njemu već jedino izmišljotinama o njegovim sklonostima ka privilegijama i oportunizmu”, kazao je Andrijašević.

Objasnio je i da “bez obzira na osporavanja i optužbe, koji uvijek prate političke završnice naših značajnih ličnosti, istorijski sud o Vidoju Žarkoviću danas počiva na činjenicama koje su dokazive i mjerljive, i koje donose istinu o njemu”.

“A jedna od tih činjenica jeste, da je obavljanje najviših državnih i partijskih funkcija u Crnoj Gori i Jugoslaviji, učinilo Vidoja Žarkovića uticajnom i uvaženom političkom ličnošću, pa i ličnošću po kojoj se, pored Blaža Jovanovića, Veljka Milatovića i Veselina Đuranovića, prepoznaje socijalistička epoha u istoriji Crne Gore”, kazao je Andrijašević.

Vrijeme i okolnosti, zaključio je Andrijašević, učinile su da Blažo Jovanović personifikuje poslijeratnu Crnu Goru, u kojoj je krupnim industrijskim i infrastrukturnim poduhvatima postavljena osnova njenog ubrzanog društvenog razvoja, dok Milatović, Žarković i Đuranović personifikuju razdoblje u kome nastaju institucije obrazovanja, nauke i kulture, bez kojih nema svijesti o crnogorskom identitetu – društvenom, kulturnom, državnom, nacionalnom. Takvu Žarkovićevu ulogu, kao i njegov značaj u jednoj velikoj epohi crnogorske istorije XX vijeka, potvrđuju i nova istoriografska istraživanja.

Komentari (0)

POŠALJI KOMENTAR