Šuković: Predizborni rodeo na maloj mršavoj kravi

Piše Darko Šuković Ova predizborna kampanja strašno me asocira na rodeo!

I to ne na onaj sjevernoamerički, u kojem kauboji krote divlje pastuve, nego na neku meku latino verziju, pošto se, umjesto bijesnog, tonu teškog, rogatog bika, jaše mala, mršava krava. Kad je više povoda da se oglasi kakva dokona, grantopreška NVO za zaštitu životinja, nego brige za kičmu jahača. Klaudiju Petričeviću, šampionu Južne Amerike, bilo bi ispod časti da to gleda, a kamoli da učestvuje.

Razumijete da je kravica u ovoj metafori Crna Gora i da nema radosti što naša domovina asocira na to korisno, ali dozlaboga neharizmatično stvorenje. Po čijem patnom rbatu puca sa svih položaja: partijskih, crkvenih, opštinskih… Dok se javne službe, koje bi, da zaokružim poređenje, trebalo da budu njen pastir, uglavnom ponašaju kao mutav kibicer svezanijeh ruku.

Kako da me moja domovina ne asocira na omot “Milka” čokolade na kiši, kad ni neki parkić u Herceg Novom ne može da dobije ime u znak njene nezavisnosti? Ili, kad Javni servis izabere za prenos gem loptu Đokovića, a ne meč poen naših odbojkaša! Je li, onda, moguće pobjeći od slike velikih, tužnih očiju stvorenja koje svi muzu, a gotovo niko ne čuva.

Aktivna i miroljubiva koegzistencija neba i zemlje

Zacijelo ste primijetili visok stepen saglasnosti mitropolita Amfilohija i gradonačelnice Matijević da se igranje za Srbiju računa i nagrađuje kao “čuvanje kulture i tradicije našega naroda”. Sad ćemo znatiželjno da čekamo hoće li to istoglasje duhovnog pastira i civilne upraviteljke opstati i ako (kad) Dušan Mandić ispuni novi viteški zadatak – vrati kapelicu na Lovćen i vladiku Rada smjesti u nju?!

Njegovo visokopreosveštenstvo decenijama maestralno manipuliše Crnogorcima, koristeći njihovo neznanje i identitetsku nedovršenost. Zato će budući jurišnici na Mauzolej i obnovitelji kapelice vjerovati da ispravljaju istorijsku nepravdu. Do potonjega će, oni, na poligrafu proći da su u misiji vraćanja zadužbine vladike Rada, a ne kralja Aleksandra ujedinitelja. I da je mitropolitov žal za Crnom Gorom kralja Nikole drugo ime za njenu dugovječnost i prosperitet.

Kad budalaština postane standard

Dok gospodin Amfilohije savršeno zna šta radi, i to radi sa svojstvenim mu fanatizmom (“To ti je zadatak” – kaže on Dušanu Mandiću!), čelni ljudi Bara i Tivta, valjda, vjeruju da je iskazivanje poštovanja brutalnom anticrnogorstvu mudra politika! Uz džuboks objašnjenje – “ja sam predsjednik svih građana”! Pa, onda si (čovječe ili ženo božija) i predsjednik građana koji ne smatraju da je viteški čin izabrati tuđu zemlju umjesto svoje! A, prijemom si i sam odabrao stranu! Zar je tako teško shvatiti?

Ono što je nekad izgledalo kao zamjena teza koju samo budale mogu da progutaju, sada je standard: zucneš o anticrnogorstvu i sa hiljadu adresa te optuže da si antisrbin. Očito, stotinu puta ponovljena glupost postane politička škola. Najgore je što joj se rezultati ne mogu poreći – ogledaju se u predominaciji inferiornih ćutologa i trulih kompromisera (kamo sreće da su samo na lokalnom nivou), prestrašenih da bi im etiketa “srbomrsca” mogla ugroziti karijeru. Istovremeno, računaju da im se neće zamjeriti u biračkom tijelu ako “ne prime metak” namijenjen majci im i poslodavcu – Crnoj Gori!

E, gospodin mitropolit&comp. igraju na tu kartu i samo podižu ulog. Uzgred, kao naručena im je došla još jedna “genijalna” novost na predizbornoj pijaci – teza da je državu moguće spasiti od onih koji su je “stvorili samo za sebe”, u saradnji sa onima koji bi najradije da je nema!

Obrati pažnju na posljednju stvar

Ko se malo bolje zamotri u razne “ventile”, kroz koje crnogorsko pučanstvo daje oduška svojim emocijama, mogao bi doći do korisnih zapažanja. Ne baš ohrabrujućih. Strašno je koliko se zlobe na društvenim mrežama i portalima izlilo povodom hapšenja Milana Dabovića. Ali i indikativno čime je takva reakcija provocirana! Insistiranje srpskih glasila da je uhapšeni “crnogorski državljanin” bilo je okidač za podsjećanje na izjavu njegovih sestara: “nijesmo rođene u Crnoj Gori, nego u Herceg Novom”! (Ništa slično, treba pošteno reći, Mandić i Prlainović nikad nijesu izustili)

Nije gospodski, a ni crnogorski likovati zbog tuđe nevolje. Ali, kad dio javnosti, rekao bih – jako potcijenjenih gabarita, predugo trpi frustraciju zbog, s jedne strane agresivnog potiranja njegovog identiteta, a s druge strane kalkulantskog držanja većine crnogorskih institucija, rodi se revolt, zajedljivost, zluradost, uvreda… Ok, ako su kad donose medalje Srbi, a kad valjaju droge Crnogorci, sad ćemo da vam se “iskačemo po lobanji” povodom “ pada M. D.!

Istina, takva bezobrazna matrica u susjedovim medijima dominira. Ali, barem prema Crnoj Gori, srpski mediji su resavska škola SANU i SPC. Akademici i popovi, nadasve gospodin Amfilohije, nikako, međutim, da ukalkulišu i “žrtve” svog pohoda na nacionalnu svijest Crnogoraca i spoljnopolitičke prioritete Crne Gore. Pod “žrtvama”, da ne bude zabune, podrazumijevam upravo produkciju agresije, srećom samo na internetu, unutar žive sile koja drži do Crne Gore…bez obzira na to ko, pa čak i kako njome vlada.

Baš tako - i uprkos nezadovoljstvu načinom vladanja, jer znaju da razlikuju vlast i državu.

Naravoučenije bi moglo da glasi ovako: mitropolit nikad neće shvatiti da je odabrao taktiku kojom može privući dosta Crnogoraca, ali nikad većinu; svaki pretendent na svetovni prijesto može pridobiti dosta Crnogoraca kurvanjem sa anticrnogorskom politikom (zvuči ludo, ali znate da je tako), ali nikad neće većinu.

Oštrim, dugim rogovima ovđe, ipak, cijena ne pada.

Radio veza 19. septembar