Homo destructor

Piše Milenko A. Perović

Amfilohije Radović ponaša se kao da je Crna Gora njegov privatni pośed.

Prisvojio je sebi pravo da s prošlošću Crne Gore čini što ga je volja, da je prekraja kad mu dođe zgoda i da je falsifikuje do mile volje. Sadašnjost Crne Gore okupirao je kao da je njegova vladičanska bašta od koje hoće da načini beogradsku botaničku baštu. Bliža ni daljnja budućnost Crne Gore neće se bez velikog jada rastrsiti od njegovog minulog rada. U kom god smjeru da se bude kretala, ta će nevesela budućnost na svojim nejakim plećima morati nositi teško breme koje joj je on natovario.

Šta je sve taj čovjek počinio od kada su ga po zadatku poslali u Crnu Goru?

Mješina grijeha

Ponižavao je Crnu Goru kad god mu se prohtjelo i pokazivao iskrenu i nesputanu mržnju prema njoj. Sve što je ikada izgovorio o crnogorskoj povijesti, kulturi, vjeri i jeziku bilo je neistinito. Vrijeđao je Crnogorce teže i ružnije no što ih je ikad ijedan crnogorski dušmanin vrijeđao. Nikad se nije ustezao da pokaže koliko mu je mrsko ono valjano što su Crnogorci načinili u svojoj duhovnoj, političkoj, kulturnoj, moralnoj, jezičkoj i vjerskoj povijesti.

Na javnoj sceni Crne Gore bez stida, skrupula i građanske uljudnosti vrijeđao je koga je god htio i koliko god mu je puta naspjelo. Sprdao se s zakonima države Crne Gore i s crnogorskim vlastima.

Nebrojeno puta je pokazivao netrpeljivost i mržnju prema Muslimanima, Bošnjacima, Albancima i katolicima. Nepodnošljiva mu je bila tradicija etničke, nacionalne i vjerske tolerancije koju su narodi Crne Gore umjeli vijekovima graditi i čuvati.

Čerečio je sakralno pravoslavno nasljeđe Crne Gore grđe no da se na njega sručila mongolska najezda. Bez zazora i obzira vizantinizirao je i posrbljivao svaki sakralni objekat koji mu je pao šaka.

Proglašavao je svecima kolaboracioniste i ubice. Čak je i Njegoša htio kompromitovati uguravanjem u društvo „posvećenih“ ratnih zločinaca iz Drugog svjetskog rata.

U cilju širenja i razvijanja vjerske svijesti, Crnom Gorom je sijao śeme najprimitivnijeg praznovjerja i strahopoštovanja, gledajući da je vrati u okupaciono nemanjićko vrijeme.

Svoj skučeni pogled na svijet, problematično obrazovanje i stalnu spremnost da krivotvori fakta Radović je učinio jedinom mjerom istine, pravde i znanja.

Feudalne simfoničarske „političke“ ideje spremno je stavljao u funkciju uništavanja slobode i nezavisnosti Crne Gore. Nije se štedio da pokazuje koliko mu je nepodnošljivo crogorsko kretanje prema zapadnom svijetu.
Pročuo se kao najveći, najagresivniji i najneukrotiviji bespravni graditelj u povijesti Crne Gore od vremena Vuka Manitoga.

Pročuo se i kao najveći, najagresivniji i najbezobzirniji negator cjeline crnogorskog duhovnog, povijesnog, moralnog, jezičkog i kulturnog bića.

Od kada su Nemanjići satirali i brisali s lica zemlje duhovno, sakralno i materijalno nasljeđe države Vojislavljevića, nije u Crnu Goru dolazio takav barbarski rušitelj temelja na kojima ona počiva. Uvijek je tačno znao šta su i đe su temelji Crne Gore i kako u njih udarati ne bi li je oburdao!

Kako i zašto je Risto Radović moguć u Crnoj Gori?

Risto kao znak i sudbina

Radović kao najsignifikantniji i najbizarniji izraz duhovnog, intelektualnog i moralnog stanja crnogorskog društva od vremena tzv. AB revolucije do danas. On je pojava u kojoj se koncentriše moralni i civilizacijski slom crnogorskog društva.

On je glavna stranputica kojom je krenulo crnogorsko društvo od kraha tzv. socijalističkog sistema i Jugoslavije. Tada je ono u duhovnom, moralnom i svjetonazornom smislu opustošeno i dezorijentirano do te mjere da se u njemu zakonomjerno morala roditi neka antropološka idiosinkrazija poput kakvog crnogorskog Raspućina.

Ne bi toga rađanja bilo bez svjesnog i spontanog uništavanja moralnog i svjetonazornog imuniteta društva. To uništavanje je djelo političkih i intelektualnih crnogorskih „gornjih deset hiljada“, upravo onoga što je igrom povijesne sudbine zauzelo ulogu tzv. društvene elite.

Ona je otvorila magistralni put za Radovića svojom rezistentnošću na razlikovanje dobra i zla, istine i laži, znanja i neznanja, poštenja i nepoštenja, socijalnog zdravlja i socijalnog ludila.

Izgrađena na samoživom i kratkovidom političkom i lukrativnom interesu, ta je rezistentnost stvorila stanje teške društvene i vrijednosne pometenosti dobrog dijela crnogorskog društva.

Javnost Crne Gore dovedena je u stanje potpune nezaštićenosti od najrazličitijih oblika iracionalnosti, posebno one koja se širi iz vjerske sfere. Dobar dio tzv. crnogorske inteligencije prihvatio je – tobože kao „oslobođenje“ - taj veliki pohod iracionalnosti i gubitka vrijednosnih koordinata. U osnovu kao polu-inteligencija, ośetila je ona svoju priliku da može učestvovati u sveopštem resantimanskom obesmišljavanju svakoga zdravoga društvenog smisla.

Risto Radović je postao ne samo mogućom, nego i zakonomjernom pojavom od vremena kada je u Crnoj Gori slomljena elementarna duhovna, politička, moralna i života racionalnost.

U temelje iluzije da on i Srpska pravoslavna crkva donose Crnoj Gori nedostajući životni smisao ugrađivana je bizarna remitologizacija cjeline života, raspirivano je najprimitivnije sujevjerja pod formom pravoslavlja te provođen plan desekularizacije društva.

Na taj način – uz pomoć brojnih političkih pomoćnika, kalkulanata i kunktatora, zaslijepljeni prividima njene duhovne i društvene snage – Srpska pravoslava crkva instalirana je u samo središte duhovne, političke i materijalne moći u crnogorskom društvu.

Najteža posljedica povijesti postajanja Rista Radovića pokazuje se u činjenici da Crna Gora danas nema organizovanu društvenu, političku, intelelektualnu mi moralnu snagu koja bi bila spremna i sposobna da Radoviću i SPC odlučno kaže da je dosta njegove destrukcije!