Nedavno održani skup 10 crkava na ostrvu Krit nosio je službeni naziv Sveti i Veliki Sabor. No, da li je taj skup bio svepravoslavni, tj. da li će tamo usvojeni dokumenti biti obavezujući za sve pravoslavne, ili će možda predstavljati casus belli unutar vaseljenskoga pravoslavlja, grupisanog u „carigradski“ i „moskovski“ blok?
Neočekivani obrt, podśetimo, desio se nakon višedecenijskih priprema. Uoči početka Sabora, učešće su redom opozvale na Sabor pozvane: Bugarska (1. jun), Antiohijska (6. jun), Gruzijska (10. jun) i Ruska crkva (13. jun). Opoziv su najavljivali i Srbi, no oni su se 16. juna – na zaprepašćenje Rusa – pojavili na Kritu i ostali do kraja zasijedanja.
STARI I NOVI FRONTOVI: Na Saboru su, dakle, bili prisutni prvojerarsi i delegacije: Carigradske, Aleksandrijske, Jerusalimske, Srpske, Rumunske, Kiparske, Grčke, Albanske, Poljske i Crkve čeških zemalja i Slovačke. Usljed razmimoilaženja u pripremi Sabora, na njemu uopšte nije ni bilo predviđeno da se raspravlja o tri pitanja koja suštinski, već decenijama, raźedaju crkveno jedinstvo. To su: 1) diptisi ili kanonski redoslijed i ukupan broj pravoslavnih crkava; 2) različiti kalendari; 3) načini proglašavanja i priznanja autokefalija.
Diptisi su, dakle, neujednačeni. Na primjer, diptih Carigradske patrijaršije zna za 14 crkava i u njemu je sljedeći raspored: Carigradska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jerusalimska, Ruska, Srpska, Rumunska, Bugarska, Gruzijska, Kiparska, Grčka, Poljska, Albanska i Crkva čeških zemalja i Slovačke.U diptihu Ruske crkve, postoji ne 14, već 15 crkava, a ponešto je drukčiji i redoslijed: Carigradska, Aleksandrijska, Antiohijska, Jerusalimska, Ruska, Gruzijska, Srpska, Rumunska, Bugarska, Kiparska, Grčka, Albanska, Poljska, Crkva čeških zemalja i Slovačke, Američka crkva.
Slično je i sa autonomnim crkvama: Carigrad i Moskva priznaju autonomije Sinajske i Finske crkve; ali, Moskva ne priznaje od Carigrada ustanovljenu Estonsku apostolsku crkvu, a Carigrad ne priznaje, od Moskve potvrđene, autonomne crkve Japansku i Kinesku; etc.
I kalendari su različiti. Ukupno 10 crkava, sa Carigradskom na čelu, uglavnom primjenjuju revidirani Julijanski kalendar, dok se preostale, uključujući i Rusku, pridržavaju nerevidiranoga. Poljska crkva se 2014. povratila na izvorni Julijanski kalendar...
Ko i na koji način proglašava i potvrđuje autokefaliju neke crkve? To je pitanje potpuno otvoreno! Aautokefalije su, često, izazivale razdore u pravoslavlju – zbog autokefalije su svojevremeno pod prokletstvom Carigrada bili Srbi, Rusi, Bugari, čak i Grci u Grčkoj, etc – jer svešteni kanoni ne propisuju jasnu proceduru...
LIDERSTVO PREČE OD DOGMI: Ako, dakle, skup na Kritu nije raspravljao o tri najbitnija pitanja, što je, uopšte, tamo usvojeno i zbog čega se digla velika medijska buka? Na kritskome saborovanju ratifikovano je šest dokumenata: „Misija Pravoslavne crkve u savremenome svijetu“; „Pravoslavna dijaspora“; „Autonomija u Pravoslavnoj crkvi I način njenoga proglašavanja“; „Sveta Tajna braka i bračne smetnje“; „Važnost posta i njegovo držanje danas“; „Odnosi pravoslavne crkve sa ostalim hrišćanskim svijetom“. Uz njih, usvojena je i „Encikla“ („Poslanica“).
Na prvi pogled, ti dokumenti ne predstavljaju razlog za burnija razmimoilaženja među sestrama crkvama koje tvrde da su kanonske, osobito jer se, po mnogim ocjenama, ne radi o dogmatskim dokumentima. Puklo je, međutim, oko prvjenstva Carigrada i Moskve! Frontovi između „Drugoga Rima“ i „Trećega Rima“ istina nijesu od juče, no da li će nakon Krita situacija na njima eskalirati?
To će se ponajprije ogledati u stavu Ruske crkve prema (ne)priznavanju skupa na Kritu u statusu Svetoga i Velikoga Sabora, tj. posljedično, prema na njemu usvojenim dokumentima, za koje su iz Carigradske patrijaršije požurili da službeno saopšte kako će biti obavezujući za sve – što uključuje i Rusku crkvu!
TANAK LEGITIMITET: Dok se, tim povodom, ne oglasi Svjatjejši Sinod u Moskvi – a najavljeno je da će to učinjeti tokom jula – razmotrimo važnije činjenice, dileme i kontroverze povodom svepravoslavnosti, ili „svepravoslavnosti“, Sabora na Kritu...
Taj su skup, barem neki njegovi sazivači i protagonisti, kandidovali da u budućnosti zadobije status Vaseljenskoga sabora. Podśetimo, posljednji, od svih pravoslavnih priznat, Vaseljenski sabor održan je još 787. godine u Nikeji i njegove su odluke postale sastavni dio kanonskoga prava!
Nota bene, Hristova Crkva je tada bila jedinstvena; šizma, tj. raskol na crkve Zapada i Istoka, uslijediće tek 1054. godine. Bilo je od tada sabora i sabora, no sve njihove odluke nijesu nikad imale opštecrkveno, vaseljensko priznanje.
Dakle, na ukupno sedam, od svih pravoslavnih opštepriznatih vaseljenskih sabora, pozivani su svi episkopi/biskupi, bez obzira na političke i granice jurisdikcija pomjesnih crkava, kako bi zajednički diskutovali i odlučivali o pitanjima Crkve.
Naravno, svi ondašnji arhijereji, iz raznih razloga, nijesu mogli biti prisutni vaseljenskim saborima, niti su, preko svojih vikara, egzarha ili posebnim poslanicama, mogli uvijek doprinijeti radu saborâ. Ali, bitno je da nikome od episkopa/biskupa nije bilo uskraćeno pravo da, prema njihovim mogućnostima, aktivno učestvuju u saborovanjima, niti najvažnije – da glasaju o saborskim odlukama.
Primjenimo li taj kriterijum na skup na Kritu – sada, razumljivo, sužen samo na Pravoslavnu crkvu – on ne može imati svepravoslavnu, vaseljensku punoću. Crkve koje su pozvane na Krit, mogle su, uz svoje poglavare/predstojatelje, da pošalju najviše do 24 arhijereja, a one pravoslavne crkve, koje ih nemaju toliko, kompletan svoj episkopat.
Od ukupno pozvanih 290 arhijereja, na saborovanju je učestvovalo njih svega 156. To je čak ubjedljivo manje jerarhâ, nego što ih je bilo 787. na Sedmome vaseljenskome saboru – tada ih je u Nikeji bilo između 350 i 368 (odluke su potpisali njih 308). A, danas se toliko lakše i brže putuje...
Na drugoj strani, pravoslavnih arhijereja (patrijarha, arhiepiskopa, mitropolita, episkopa) sa eparhijama, odnosno, ako se njima pribroje vikarni, titularni i penzionisani nosioci episkopskih mitri – prema najsvježijim procjenama – ima trenutno u svijetu preko 1.000! S tim u vezi, nemoguće je osporiti zaključak protojereja Petra Hirsa iz Soluna: „Na Sabor nijesu pozvani svi pravoslavni episkopi, već samo po 24 iz svake pomjesne crkve; ako svi ti episkopi, većina crkvenih arhijereja, što će reći oko tri četvrtine svih arhijereja koji nijesu pozvani na Krit, takođe ne prihvate odluke Sabora, onda se odluke Sabora ne mogu smatrati važećim“!
CRKVENA ARITMETIKA: Još jedna važna činjenica, sa aspekta reprezentativnosti, negira svepravoslavnu punoću Sabor na Kritu. Poznati ruski crkveni istoričar, protojerej dr Vladislav A. Cipin, piše nedavno da „brojnost pastvi pomjesnih crkava, koje nijesu učestvovale na Saboru, iznosi tri četvrtine pravoslavaca na cijelome svijetu“.
Prema mojem istraživanju, crkve koje su se sabrale na Kritu predstavljaju u najboljem slučaju oko 50 miliona vjernika. To je izrazita manjina. Naime, broj pravoslavaca u svijetu se procjenjuje, od oko 220 miliona („CIA: The World Factbook“), do oko 250 miliona (prema sajtu Carigradske patrijaršije).
Aritmetička nadmoć 10 crkva sabranih na Kritu je iluzija i ukoliko se uzme u obzir da su prvojerarsi čak šest od tih crkava – Grci. To su poglavari Carigradske (Vartolomej I Arhondonis), Aleksandrijske (patrijarh i papa Teodor II Horeftakis), Jerusalimske (patrijarh Teofil III Janopulos), Kiparske (arhiepiskop Hrizostom II Dimitriu-Englistriotis), Grčke (arhiepiskop Jeronim II Liapis) i Albanske crkve (arhiepiskop Anastasije I Janulatos). Na drugoj strani, ilustrativno je da na Kritu nije bio niti jedan autentični predstavnik dvije najveće pravoslavne nacije – ruske i ukrajinske!
U „Encikli“, 10 crkava su, na kraju kritskoga saborovanja, poručile: „Pravoslavna Saborna Crkva se sastoji od 14 pomjesnih autokefalnih crkava svepravoslavno priznatih“. Moskovska patrijaršija, međutim, u svojem diptihu, viđeli smo, priznaje ukupno 15 autokefalnih crkava. Upravo je ona 1970. dala autokefaliju Američkoj pravoslavnoj crkvi, koju, sa oko 600.000 vjernika, predvodi dominantno ruska jerarhija. Klirik te crkve bio je i mitronosni arhimandrit, blaženoupokojeni Antonije Abramović (†1996), obnovitelj Crnogorske pravoslavne crkve.
U vezi Američke crkve, protojerej V. A. Cipin piše: „Očigledno da Sabor na Kritu nije bio svepravoslavni. Na njemu nije bilo predstavnika, ne četiri, kao što obično pišu novinari, a i ne samo oni, nego pet autokefalnih crkava: Američka crkva se ne pominje, zato što njeno učestvovanje nije bilo predviđeno. Ali, to ne znači da ta Crkva ne postoji i da je prestao da važi tomos kojim joj je darovana autokefalnost“.
No, ni to nije konačan popis pomjesnih, de facto autokefalnih crkava koje nijesu pozvane na Krit. Njima, svakako, treba pribrojati Crnogorsku crkvu – koja ima svoju viševjekovnu autokefalnost, potvrđenu po redoslijedu kao devetu, najkasnije za arhipastirstva mitropolita Petra II Petrovića Njegoša, u sveštenim diptisima i od Ruske crkve („Списокъ всехъ иараршескихъ катедръ въ Святой Восточной Церкви, за 1848 годъ, с именами ихъ предстоятелей“, Petrograd 1851. god) i od Carigradske patrijaršije („Σύνταγμα των θείων και ιερών Κανόνων“, knj. 5, Atina 1855. god). Na Krit, takođe, nijesu pozvane Kijevska patrijaršija i Makedonska crkva koje su svoje autokefalije proglasile posljednjih decenija.
PRISUSTVO INOSLAVNIH: Ako, makar u statusu posmatrača nijesu pozvane pravoslavne autokefalne jerarhije crnogorska, ukrajinska i makedonska – na Kritu su, u tome statusu, bili „nepravoslavni hrišćani“, dakle, inoslavni: predstavnici Rimokatoličke crkve, protestanti i monofiziti.
Među protestantima važnu ulogu ima Evangelistička crkva Njemačke (EKD – Evangelische Kirche in Deutschland), vjerska zajednica koja okuplja oko 25 miliona članova. Već godinama unazad, EKD zvanično obavlja vjenčanja homoseksualaca i lezbejki!
Objavio sam nedavno i za dio crnogorske javnosti šokantan podatak da je EKD bila na Saboru na Kritu. To je izazvalo javno reagovanje iz Eparhije crnogorsko-primorske SPC, koja, podśetimo, demonizuje gej populaciju, mada je SPC, po pitanju grijeha „muželožništva“, ili čak pedofilstva, u svojim redovima beskrajno trpeljiva. Kada to kažem, mislim na Vasilija Kačavendu, koji je, iako bez eparhije, i sada episkop: nije razvladičen, vraćen u red laika, određena mu je 2013. samo epitimija – dakle, ne kazna, već „duhovni lijek“. Na Kritu je, kao 11. po časti član zvanične delegacije SPC, bio notorni episkop vranjski Pahomije Gačić!
Elem, prelati EKD, ali i drugih inoslavnih vjerskih zajednica, te Rimokatoličke crkve, na Svetome i Velikome Saboru nijesu bili tek nijemi posmatrači, „prisutni isključivo na otvaranju i zatvaranju sabora“, već su prisustvovali i zajednički se sa pravoslavnim arhijerejima, klirom i đakonima molili i na Večernjoj i Božanskoj Liturgiji u hramu Sv. Mine u Iraklionu.
Što, uostalom, s tim u vezi kažu autentični revnitelji vjere pravoslavne? „Žalosno saznanje, prisustvo i zajednička molitva jeretika papista, protestanata i monofizita, predstavlja nešto što je, kako je poznato svima, zabranjeno sveštenim kanonima; pravoslavni predstojatelji i drugi episkopi, koji su u tome učestvovali, pogazili su sveštene kanone, apostolske i saborne, želeći tako od početka da pošalju poruku čitavome svijetu, koliko poštuju odluke Vaseljenskih sabora i ustanovu saborovanja“ – ocjenjuje Mitropolija pirejska Grčke crkve u saopštenju od 27. juna.
Udruženje pravoslavnih monaha i klirika iz Grčke, koje ruski sajt „Pravoslavije“ opisuje kao „uglednu društvenu organizaciju pastira, monaha i bogoslova“, ističe da Sabor na Kritu nije bio „ni sabor, ni veliki, ni sveti“. Zbog čega? „Sabor nije svet zbog toga što neka dokumenta na njemu odobrena protivurječe odlukama koje su u Svetome Duhu donijeli Sveti Apostoli i Sveti Oci, a posebno onima koji se odnose na jeretike; Sveti Duh ne može sam sebi da protivurječi: da na stvarno svetim saborima osuđuje jeresi i anatemiše jeretike, a da ih na kritskome ‘saboru’ priznaje kao crkve“!
Nešto slično, ako ne i baš to, možda se na Kritu baš i desilo? Kako primjećuje uticajani ruski sveštenik, Vsjevolod A. Čaplin, „Enciklom“ Sabora na Kritu, priznaju se i pomjesni sabori održani 1438-1439, 1638, 1642, 1672, 1691. godine, a upravo na tim saborima su, između ostalih, bili proglašeni za jeresi, kako „latinstvo“ tako i protestantizam!
PIŠE: Vladimir Jovanović
САША
Ћ И Р И Л Ц А ? ? ?
Crnogorka
Sve pohvale,srećno!
krigla nikšićkog
Odličan start , pravi ljudi na pravom mjestu, nek je srećno!!!!!!!