Da l' je vječna Crna Gora?

Onako, Kilibardinim jezikom rečeno - buložina i temerut, Milorad Dodik nimalo ne liči na probni balon. U političkoj metafori on to, međutim, jeste. Lider bosanskih Srba, posljednjih sedmica, kao da je prešao u višu fazu testiranja uslova za održivi razvoj neumrle ideje Velike Srbije!? Predsjednik RS, doduše, crta malo manju Veliku Srbiju od originalne, ali, što bi rekao vojvoda Vojislav Šešelj, klasik iste škole mišljenja – vremena se u politici mijenjaju, a ciljevi sukladno redefinišu. Zrelo je za popravni, smatraju zagovornici prirodnog prava Srba na susjede. Devedesetih je Rusija bila na koljenima, a Zapad na vrhuncu; danas su SAD i EU, liše Merkelice, u mlitavim rukama njihovih jeljcina, a Rusijom drma generalisimus Putin. Zato bi ono što nije prošlo moćnom Miloševiću, sada moglo da upali autentičnim provincijalcima iz Laktaša i Bajčetine. Toma Nikolić, naime, pokazuje se kao Dodikov savršen prateći vokal, u novoj obradi (veliko)srpskog hita iz devedesetih. U epicentru pansrpstva i panslovenstva projekat Velike Srbije, sam po sebi, dakle, nije sporan, samo mu ambijent prije dvije i po decenije nije dao da se primi. Od prošle sedmice tu je i Donald Tramp, karika koja je nedostajala u Vašingtonu! Čeka se njegov “valera” zamah glavom (jer je klimnuti s onakom frizurom teško), kao signal Kremlju da pospremi stvari na periferiji. U očekivanju Trampovog miga, Rusija nije bila dokona, nego je obavila dobar dio posla u pripremi terena. Na svom «nosaču aviona» za ovaj region, u Srbiji, instalirala je cijelu galeriju manje ili više poznati likova (Dačić, Nenad Popović, Miša Vacić, Aleksandar Antić, Branko Radun, Miroslav Lazanski, Vladimir Dobrosavljević…svi pod budnim okom Aleksandra Babakova, Putinovog povjerenika u Beogradu) koji sada otežavaju, a brzo bi trebalo i da zaklone Vučićev pogled na Zapad. Bildovanje Dodika moskovskim testosteronom traje godinama, a ni sa crnogorskim marionetama ne radi se od juče. Reklo bi se da je u Moskvi savršeno urađen «profajlerski» dio posla za junake sa crnogorske političke, medijske i NVO estrade. A i uloge su, potom, podijeljene bez greške: bivši unionisti jurišaju frontalno, posrnuli suverenisti posao odrađuju ćuteći, pera za sve šešire spinuju, straše, zbunjuju… Npr. prošle se sedmice iz zatvorske ćelije u Urugvaju oglasio mafijaš od, očigledno, punog medijskog povjerenja, tvrdnjom da je nezavisnost Crne Gore kupljena kokainom. (Zamislite srećnika – «ubo» je vezu tačno kad je u redakciji imao ko da ga sasluša, snimi i ljudski razumije njegov motiv za otvaranje grešne mu duše!) Ista teza, drugo pakovanje, kao ona što je, onomad, u intervjuu istom koncernu, lansirao narkodiler Naser Keljmendi, hvaleći se da je pomogao pobjedu suverenista na referendumu. Treba biti kompletan politički idiot pa ne razumjeti da se takvim «svjedočenjima» kompromituje legitimitet države i priprema teren za njeno preispitivanje. Odnosno, da se njima («svjedočenjima») zaokružuje slika o «Kolumbiji na Balkanu», državi koja nema sadržaja mimo kriminala, korupcije, gaženja ljudskih sloboda i ugnjetavanja manjina. I za čiji opstanak – to je poenta, ne vrijedi prstom mrdnuti! Za nijansu je kompleksniji, pa i zahtjevniji za dešifrovanje drugi fenomen, u kojem su akteri oni koji bi, po definiciji, državu morali da brane. U istim glasilima koja Crnoj Gori spočitavaju hohštaplersko porijeklo (“što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi” – Valtazar Bogišić), iako sama sve više liče na bilten udruge lica sa Interpolovih potjernica, množe se afirmativni tekstovi sa visokim državnim čimbenicima u glavnoj ulozi!? Istina, pojava tog svojevrsnog protivdržavnog bluda, paktiranja javnih funkcionera i medija u otvorenoj službi “elementa inostranosti”, nije sasvim nova. Nešto slično imali smo priliku da vidimo prije sedam-osam godina. Sa analogijama i zaključcima, ipak, ne treba žuriti. Objašnjenje bi, što da ne, mogao biti stokholmski sindrom u dijelu establišmenta…ili, realnije, pojedinačno skretanje sa staze, pod teretom putera na glavi? Možda taj fenomen, zapravo, ne zaslužuje više od pasusa digresije? Ali, šta ako je on manifestacija odsustva svijesti o karakteru problema koji dave Crnu Goru? Ili nagovještaj spremnosti da se primarno vodi računa o sopstvenoj koži! Kako se primiče finale ratifikacije Protokola, tako Rusija pojačava poruke da neće prihvatiti odluku Podgorice o ulasku u Alijansu, bez referenduma. EU nakon breksita ne zna šta joj se dešava, a SAD se dešava Tramp. Istovremeno, opozicija istrajava na bojkotu parlamenta; pobjednička koalicija još dijeli kolač vlasti, sa, uprkos okolnostima, viškom apetita; manjinski narodi, Bošnjaci pogotovo, sve su izloženiji pritiscima izvana; nasilje na ulicama eskalira; mafijaši postaju medijske zvijezde, njihove iskaze nekritički objavljuju, a institucije po njima djeluju! Iskreno, drugačije zamišljam situaciju pod kontrolom. Sav taj galimatijas, izrežiran i(li) spontan, lako se miješa sa socijalnim buntom u zapaljivu smjesu. Ovdje požar neće spriječiti optimizam po službenoj dužnosti, dodolski obredi koji prizivaju kišu ili inferioran odnos prema ceremonijal majstorima projekta «srbizacije» Crne Gore, kao uvertiru u spajanje sa Srbijom, RS i sjeverom Kosova. Za kompromisom treba tragati. Ali, ako se izlaz bude tražio isključivo u popuštanju, možda bismo se mogli slikati sa posljednjim stihom naše himne… i to prije stote godišnjice od spoznaje da ništa nije vječno, pa ni Crna Gora.