Vlahović: Tačka sa koje nema povratka

Američki Senat bi trebalo da što prije okonča iščekivanje u Crnoj Gori u vezi ratifikacije NATO Pristupnog protokola, koje služi samo interesima političkih saveznika Kremlja, istakao je nekadašnji ministar vanjskih poslova i naš prvi ambasador u Vašingtonu Miodrag Vlahović, u autorskom tekstu za portal "Balkan Insight".

Vlahović napominje da je proces ratifikacije odmakao, i da je, uz najnovije potvrde iz Portugalije i Francuske, broj članica Alijanse koje su podržale crnogorsko članstvo popeo na 22, s tim da se očekuje i odluka Grčke, u kojoj je odgovarajući parlamentarni odbor podržao ratifikaciju, uz glasove protiv poslanika iz redova krajnje desnice i komunističke stranke.

"Perspektiva crnogorskog članstva se čini izvjesnom, uprkos tome što je izbor Donalda Trampa za predsjednika SAD i njegovi komentari o Alijansi kao o 'prevazidjenoj' odnosno 'zapuštenoj' organizaciji, izazvali efekat sličan zemljotresu, ne samo u malenoj Crnoj Gori", piše Vlahović, i dodaje:

"Jedna od posljedica Trampovih izjava i tvitova je u tome što je stvoren utisak nesigurnosti, povezujući stav američkog Senata povodom ratifikacije Pristupnog protokola sa Crnom Gorom sa promjenom u Bijeloj kući - bez obzira na jasnu podjelu zakonodavne i izvršne vlasti u Vašimgtonu."

Očekivala se jednoglasna odluka Senata po skraćenoj proceduri, bez rasprave, još prije mjesec dana, ali je "kao grom iz vedra neba" došlo do izdvojenih mišljenja republikanskih senatora Majkla Lija i Randa Pola, podsjetio je Vlahović.

On objašnjava da je sada ratifikacija Pristupnog protokola za našu zemlju uvrštena u dnevni red senatskog zasijedanja i da se čeka "pauza" u procesu potvrda visokih službenika nove administracije, kako bi se utvrdilo da postoji većina od 98 prema 2, što je, po svemu sudeći, odnos snaga u Senatu po ovom pitanju.

"Čekanje novosti sa Kapitol hila je donekle zabrinulo sve zagovornike članstva u Crnoj Gori, dok se protivnici NATO-a (koji su, bez ikakvog iznenadjenja vrlo bliski Kremlju) nadaju da bi blokada za ovaj istorijski iskorak za najmanju balkansku zemlju mogla doći sa najmanje očekivane adrese - iz samih Sjedinjenih Država."

Vlahović napominje da je crnogorska težnja da postane članica Alijanse došla do tačke "sa koje nema povratka" i da je vrlo teško zamisliti da se može odustati od ovog procesa "u posljednjim metrima" jedne duge trke.

"Ali, kako napominju neki zabrinuti posmatrači, sa obije strane Atlantika, nije završeno - dok ne bude završeno".

Vlahović napominje: "Brojni prijatelji naše zemlje, na obije strane u Kongresu, kao i sve demokratske i republikanske administracije u posljednjih dvadeset godina, odlučujuće su pomogle Crnoj Gori u najkritičnijim trenucima od 1997. naovamo, počevši od crnogorskog otklona od režima Slobodana Miloševića.

Bila bi velika istorijska greška da se sva uložena energija i napor pokažu uzaludnim i da se propusti prilika da se podrži prijateljska zemlja u tako važnom trenutku - i za Crnu Goru i za Alijansu kao cjelinu."

Podsjećajući na pozitivnu ulogu koju ima Crna Gora na prostoru Zapadnog Balkana, kao i na činjenicu da je referendum o nezavisnosti bio demokratski i mirni proces, koji je potvrdio političku zrelost crnogorskog društva, prvi ministar vanjskih poslova poslije obnove nezavisnosti zaključuje:

"Svjedočenja Reksa Tilersona i generala Matisa u Kongresu, na veliko olakšanje i zadovoljstvo zapadno orijentisanih Crnogoraca, su povrstila povjerenje da nova Bijela kuća neće mijenjati ovu politiku.

Doprinos koji su, u približavanju Crne Gore Alijansi, dale Sjedinjene Države je bio od najvećeg značaja. Zaokret u toj politici bi bio lišen svake logike.

Zato, iako i dalje postoji izvjesna napetost, preostaje samo pitanje kada će Senat odlučivati o Crnoj Gori, a ne kakav će biti rezultat tog glasanja."