Rusija je jedina zemlja na svijetu koja je nasilno povećavala svoju teritoriju u 21. vijeku na račun drugih država. Je li Rusija posljednje kolonijalno carstvo?

Piše: Vlado Vurušić

Nakon farse i lakrdije s referendumom na okupiranim dijelovima Ukrajine o pripajanju tih područja Rusiji, potvrdilo se da se sadašnja moskovska vlast još nije otarasila svojih imperijalnih i kolonijalističkih

težnji i frustracija. Ostaje li tako Rusija zadnja kolonijalna sila po mjerilima 18.-19. stoljeća? Jedina zemlja koja i dalje smatra da je teritorijalno širenje jedini način potvrde, očuvanja i opstanka njenog značaja, veličine i državnosti.

Vladimir Putin opsjednut poviješću ne vidi ni jedan drugi način kako bi Rusija ostvarila svoj utjecaj osim proširenjem svog, ionako enormnog teritorija, a upravo je to opsesija ruskih vladara još od kraja 15. stoljeća, kada započinju kolonijalni ratovi za osvajanjem novih područja i teritorija. Opterećeni su svojom teritorijalnom veličinom, pa i svojom važnošću na svjetskoj mapi, pa razni ideolozi nastoje Rusiju prikazati kao nasljednicu Bizanta, odnosno sebe nazivaju Trećim Rimom. Rusija je jedina zemlja na svijetu koja je nasilno povećavala svoj teritorij u 21. stoljeću na račun drugih država. Je li Rusija zadnja kolonijalna sila u povijesnom i arhaičnom smislu riječi!? Naime, Vladimir Putin nije puno odmakao od glavne imperijalno-kolonijalne agende svih ruskih vladara od 16. do sredine 20. stoljeća (bez obzira bili oni carevi, imperatori ili generalni sekretari) - strastvena, pa i patološka fiksacija na teritorij. Ne Rusija kao prostor, nego više kao državno-pravni "subjekt". Putin jednostavno razmišlja da se sve može riješiti "protekom vremena" i "svršenim činom" na koji će međunarodna zajednica pristati, jer je Rusija važan čimbenik u političkim odnosima, ali i svjetski energetski div. Aneksiju Krima nitko nije priznao, ali je to nekako prešutno prošlo bez većih "penala" za Rusiju, pa je mislio da će tako proći agresija na Ukrajinu, pa i ova sadašnja uzurpacija ukrajinskog područja. Nitko nije poništio podjelu Poljske, otete finski teritoriji su zafiksirani, sporadično izbijanju natezanja oko Kurila, ali ništa strašno, Krim nitko ne priznaje, ali on je sve čvršće ruski teritorij i polako se svijet na to navikava, nitko ne postavlja pitanje Kalinjingrada iako to područje nikad nije bilo rusko. Zašto mijenjati uhodanu praksu, razmišlja Putin u svom podzemnom antipandemijskom utočištu u podmoskovskoj rezidenciji Novo Ogarjovo.

Raspadom SSSR-a zapravo je završena i zaokružena dekolonizacija u svijetu, pogotovo Aziji, kada su se mnogi narodi, pogotovo u srednjoj Aziji i na Kavkazu, ali i sjevernoj Europi, konačno oslobodili ruske dominacije. SSSR je zapravo bila komunistička verzija ruskog imperija, a i SSSR je jedina država u 20. stoljeću koja se teritorijalno širila. Podsjetimo da su zapadni saveznici, iako je na summitu velike trojke Churchill - Roosevelt - Staljin u Teheranu dogovoreno da se neće prihvatiti promjene granica koje su se dogodila pod "utjecajem" nacističke Njemačke i njenih osvajanja, ali su, uime ratnog savezništva, pristali na sva teritorijalna "proširenja" SSSR-a, koji je tada gotovo svim svojim susjedima uzeo dijelove teritorije - Finskoj, Poljskoj, Slovačkoj, Mađarskoj, Rumunjskoj, Japanu, ali i Njemačkoj (područje grada Königsberga) kao i aneksiju triju baltičkih republika Litve, Latvije i Estonije. Aneksija Krima i sada područja na istoku i jugu Ukrajine te najave o pripajanju Rusiji triju paradržavnih tvorevina - dviju u Gruziji (Abhazija i Južna Osetije) te jedne u Moldaviji - Pridnjestrovlje, zapravo svjedoči da se "ruska politička misao" nije promijenila, praktički od 1462. godine kada se nakon višestoljetne tatarsko- mongolske vladavine obnavlja ruska državnost i moć te započinje neprestano teritorijalno proširenje, uz pokoravanje i rusificiranje koloniziranih naroda i područja. Rusija je tijekom cijele svoje povijesti nastojala kolonizirati i kolonizirala je zemlje i narode u okruženju - kaže povjesničar Aleksandar Etkind s Europskog sveučilišta u Firenci. Stvara se dojam da Rusija nikad nije bila kolonijalna država, samo zato

što se, zbog svoje slabe ekonomske moći, nije mogla upustiti u utrku za posjedima u Africi ili Latinskoj Americi, ali je zato širila svoj utjecaj u Aziji, te za razliku od drugih kolonijalno-imperijalnih sila Francuske, Španjolske i Velike Britanije u prvom redu - sva osvojena područja pripajala sebi. - Ona nije imala snage u borbi za prekomorske teritorije pa se okrenula prostorima u susjedstvu - kaže Etkind. To su ionako bila slabo naseljena, nerazvijena zemlja, gdje su uglavnom živjele plemenske domorodačke zajednice. I ruski povjesničar Vasilij Ključevski kaže kako Rusija bez sumnje jest zemlja kolonizator, ali je kolonije apsorbirala u svoj državno-pravni teritorij.

Čiste ruke

Putinova Rusija želi sebe pozicionirati kao zemlju koja je pomagala u dekolonizaciji, pa je nedavno na svojoj afričkoj turneji Putinov ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov govorio kako se Rusija "nikad u svojoj povijesti nije okrvavila ruke kolonijalizmom", što je tek jedna u nizu lažnih mitova koje Putinova Rusija nastoji stvoriti o sebi. Pa osvajanje te rusifikaciju Sibira, srednje Azije, Kavkaza i Dalekog istoka ne smatraju kolonizacijom jer su sva ta područja odmah po zauzimanju pripajala svojoj kruni bila ona carska, komunistička ili lažno demokratska. Osim toga, milijuni Rusa su bili naseljavani na kolonizirana područja, gdje su uglavnom zauzimali administrativne, obrazovne i vojne funkcije. Autohtono stanovništvo Sibira u najvećem broju ima rusificirana imena i prezimena. Krajem 19. stoljeća postojala je i uprava za naseljavanje i preseljavanje stanovništva u sklopu tadašnjeg ministarstva unutarnjih poslova. Naime, to je bilo i logično jer su se sva ta područja naslanjala na ishodište - Moskovsku Kneževinu, od koje je proširenje i počelo, krajem 15. stoljeća, a od 1547. počinje se nazivati carstvom.

Putinova Rusija nije uspjela nadići taj pristup, prema tzv. novom kolonijalizmu osnovanom na ekonomskoj snazi i prisutnosti, kako to radi SAD, Njemačka ili Kina, nego se ne može izdići sa starinskih davno prevladanih postavki - banalnog teritorijalnog uzurpiranja i osvajanja. No, i carska Rusija i komunistička Rusija (SSSR) bile su kolonijalističke i imperijalne sile, koje su širile svoj teritorij, pa tim putem želi ići i Vladimir Putin, ne razmišljajući ili zanemarujući da su oba njegova "povijesna" uzora, pod pritiskom ekonomskih nedaća i neriješenih nacionalnih pitanja (uglavnom zbog nasilne rusifikacije) otišli u ropotarnici povijesti. Zbog takvog svog stava, mnogi će reći da Rusija nije država već teritorij, samo prostor, odnosno da je se ne doživljava kao državno-pravni već više kao teritorijalni subjekt. On i počiva samo na želji za ovladavanjem što većeg teritorija. Ruski imperij pred Prvi svjetski rat bio je najveći svjetski izvoznik žitarica, ali su u nekim dijelovima imperija ljudi doslovce umirali od gladi, a i SSSR je, iako je poslao prvog čovjeka u svemir i imao pred raspad najveći nuklearni potencijal na svijetu te bio najveći izvoznik nafte, imao problema s velikim nestašicama osnovnih prehrambenih proizvoda. Rusija se jest uspijevala reanimirati i ponovno uzdići, ali iz tih svojih usuda nije ništa naučila, ponavljajući stalno iste greške. Konačno, Vladimir Putin se oslanja na simboliku carske Rusije, baštini vojne uspjehe, u prvom redu doprinos SSSR-a u pobjedi nad nacističkom Njemačkom u Drugom svjetskom ratu (no s druge strane ne želi imati ništa sa Staljinovim represijama i gulazima), a da želi nastaviti "tradiciju

širenja" pokazao je svojom izjavom da je raspad SSSR-a (poistovjećujući je zapravo s Rusijom) "najveća nacionalna tragedija", a Ukrajinu, ali i druga područja, a danas neovisne države nastale na ostacima SSSR-a, otvoreno naziva "područjem povijesne Rusije" te time zapravo izražava u prvom redu teritorijalne pretenzije prema postsovjetskim državama, odričući u prvom redu Ukrajincima pravo na zasebni nacionalni identitet, smatrajući ih, uz Bjeloruse, tek dijelom ruske nacije. Zbog toga su njegovivelikoruski ideolozi smislili i naziv da su svi stanovnici Rusije pripadnici - "ruske višenacionalne ili multietničke nacije". No, još od carskih vremena radi se distinkcija između imena ruske države i ruske nacije. Pa je država "Rosija", a njeni stanovnici bez obzira na nacionalnost - Rosijani, a Rusi su kao najbrojniji stožerna, "nosilačka" i prosvjetiteljska nacija, kako se to uvijek naglašavalo. Lavrov će čak reći kako je Zapad osvajao kolonije, a ruski imperij nije podčinjavao svojim estetskim i vrijednosnim potrebama narod na koji je širio svoj utjecaj!". I carska Rusija i SSSR unatoč federalizaciji bile su izrazito centralizirane države, a tek su negdje u 80-im godinama 20. stoljeća lokalni kadrovi postajali partijski i republički šefovi tih sovjetskih republika. Uglavnom su na tim pozicijama bivali Rusi ili Ukrajinci.

Naseljavanje Rusa

Rusija je provodila naseljavanje Rusa, ali i ostalog slavenskog stanovništva - Ukrajince i Bjeloruse, na novoosvojena područja, a često su se autohtoni narodi, pogotovo muslimanski narodi Kavkaza, raseljavali kako bi se razbila i razvodnila njihova nacionalna većina. Kada je kao ratni plijen SSSR dobio dio istočne Prusije na Baltiku, područje Königsberga, danas Kalinjingrad, iseljeno je sve njemačko stanovništvo. Naseljeni su uglavnom Rusi, a iako taj dio nije graničio s Rusijom, Staljin je dalekosežno taj prostor pripojio tadašnjoj Ruskoj Sovjetskoj Republici, a ne recimo Litvi na koju se oslanja. I u carevini i u SSSR-u - ruski jezik je bio državni jezik kojim su svi govorili i školovali se na njemu, a srednjoazijskim narodima, Azerbajdžancima i Moldavcima nametnuta je ćirilica kao pismo za njihove jezike. Nakon raspada SSSR-a, većina ih je prihvatila latinična slova. U današnjoj Rusiji, boljševičkom vođi Vladimiru Uljanovu Lenjinu zamjera se "federalizacija ruskog imperija" kod stvaranja SSSR-a jer su nakon njegova raspada te zemlje ostvarile neovisnost. Na toj se osnovi rehabilitira Staljin koji se tada zalagao da svi narodi dobiju tek autonomiju u okviru socijalističke Rusije. No, V. I. Lenjin je upravo na "pravu naroda na samoodređenje" nakon Oktobarske revolucije uspio pridobiti za svoje ideje i ciljeve narode koji su bili kolonizirani. Doduše, mnogi od njih su nakon raspada imperija proglašavali svoje neovisne države (Gruzija, Armenija, Ukrajina, baltičke republike koje su se uspjele održati do pred početak Drugog svjetskog rata, a u srednjoj Aziji osnivana su kratkotrajna plemenska hanstva), ali su samo Finska i Poljska opstale (boljševici su, doduše, tijekom građanskog rata pokušali zadržati i ta područja, ali nisu uspjeli) i ne završiti kao jedna od "sovjetskih republika", iako su te dvije države kasnije ostale bez znatnog dijela svojih teritorija - Finska u tzv. Zimskom ratu 1939. - 1940., a Poljska nakon pakta Molotov - Ribbentrop iz 1939. godine.

Prva ruska država zapravo je nastala uz jezero Ladogu, koju su osnovali skandinavski velikaši i vojnici - Varjazi - koji nisu bili slavenskog podrijetla) nedaleko od današnjeg Sankt Peterburga, kojom je vladao slavenizirani knez Rjurik, kasniji osnivač dinastije Rjurikoviča. Rusija svoju državnost temelji na istočnoslavenskoj državi Kijevskoj Rusi (tu se sada spori s Ukrajinom, jer tada ni Rusa ni Ukrajinaca u današnjem smisli riječi nije bilo) osnovanoj 882. godine, kada dolazi i do pokrštavanja istočnoslavenskih plemena na tom području. Kijevska Rus (ne Kijevska Rusija) prostirala se na milijun i 330 tisuća kvadratnih kilometara. I opstala je do 1240. godine kada veći dio današnje Rusije, srednje Azije i dijelova istočne Europe potpada pod vlast mongolsko-tatarskih zavojevača ili državu Zlatna Horda (Ulug Ulus) koja propada krajem 15. stoljeća, kada se obnavlja Velika Moskovska (Ruska) Kneževina koja se 1462. godine prostirala na dva milijuna i 482.832 kvadratna kilometara, a tadašnji vladar Ivan III. kreće u prva osvajanja na istoku pa zauzima područja koja Mongoli više ne mogu kontrolirati - Mordoviju, a uskoroKazanjski Kanat (današnja republika Tatarstan) postaje moskovski protektorat.

Njegov sin Ivan IV. Grozni, koji će se kruniti za cara, nastavlja sa širenjem države na istok - osvaja Kazanj, a Sibirski Kanat postaje ruskim vazalom 1555. godine, da bi 1582. završio osvajanjem i pripajanjem Sibirskog Kanata te tada njegovo carstvo već ima teritorij od 4,559.874 kvadratna kilometara. Rusija se tada širi još dalje na istok i jug, dok na zapadu gubi neka područja. Rusiju je tijekom 16. stoljeća zahvatilo tzv. smutno vrijeme, pobuna i čestih nasilnih smjena vladara. No, početkom 17. stoljeća za cara se postavlja Mihail Romanov, čija je država tada imala oko 6,500.000 kvadratnih kilometra i došla je do rijeke Jenisej. Njegov sin Aleksej nastavlja s daljnjim širenjem na istok, osvaja gotovo cijeli Sibir i dolazi do današnjeg ruskog Dalekog istoka i obala Tihog oceana. On svom sinu Fjodoru III. ostavlja već teritorij koji se prostire na 14,500.000 kvadratnih kilometara! Dolaskom na vlast Petra Velikog, Rusija u ratovima sa Švedskom i Turskom širi svoja područja na sjever i jug, a nastavlja se i osvajanje istoka, pa se osvajaju Čukotka, najsjeverniji dio Sibira te poluotok Kamčatka i izbija na obale Kaspijskog jezera. Svojojnasljednici Ekaterini Prvoj Petar Veliki ostavlja područje veliko više od 15, 300.000 kvadratnih kilometara. Sibir je Rusiji, osim širenja, imao i veliki ekonomski značaj, ono što su danas nafta i plin u to vrijeme je bilo krzno kao najvažniji izvozni i trgovinski adut. Tamošnji autohtoni narodi prolazili su uglavnom poput domorodaca u Australiji i Americi. Mnogi su nestali ili postali endemi jer su im ruski osvajači donijeli gripu i alkohol, koji ih je uništavao. Pa se govori i o genocidu nad Turkmenima prilikomosvajanja tih područja, nad kavkaskim muslimanskim narodima, a i Ukrajinci glad koju je izazvao Staljinov režim 30-ih godina u Ukrajini - gladomor - smatraju genocidom nad Ukrajincima.

Nepotrebna pustopoljina

Carica Ana, nećakinja Petra Velikog, koja ga je naslijedila na prijestolju, u prvoj polovici 18. stoljeća šalje prve kartografe i znanstvenike, poput danskog moreplovca Vitusa Jonassena Beringa da oplovio "njeno carstvo" i nacrta kolikim područjem ona vlada. Njegova ekspedicija nije završila za njena života. I za ostalih Petrovih nasljednika Rusija nastavlja s teritorijalnim širenjem, koje dostiže vrhunac za vladavine

Ekatarine II. Velike, koja je u ratovima s Turcima zauzela veće dijelove današnje Ukrajine koje tada naziva Novorusijom, te od Poljske dijelove današnje Bjelorusije, a dolazi i do Kurilskog otočja. Njezino carstvo krajem 18. stoljeća već se prostire na više od 18 milijuna kvadratnih kilometara. Na samom kraju 18. stoljeća - 1799. godine Rusija kolonizira Aljasku. Na tronu je jedan od najslabašnijih ruskih vladara, Pavel I. Početkom 19. stoljeća, u vrijeme cara Aleksandra I., nastavlja se širenje na Kavkaz te kolonizacija srednje Azije, a 1809. prema uvjetima Fredrikshamnskog mirovnog sporazuma sa Švedskom - Finska i Alandsko otočje ulaze u sastav ruskog imperija kao "autonomna kneževina". Dagestan i Gruzija postaju dijelovi Ruskog Carstva. Rusija tada već ima više od 20,500.000 kvadratnih kilometara, a 1815 ovladava Galicijom i dijelom Poljske. Rusija se tada prostire od Varšave na zapadu do Aljaske te Gruzije. Kontrolira Baltik, Crno more, Kaspij, obale Tihog oceana i dolazi do Kanade. Za vrijeme cara Nikolaja I.počinje i osvajanje srednje Azije i završava se s okupacijom Kavkaza, odnosno pripajanjem Azerbajdžana i Armenije. Što Rusiji donosi još gotovo 1,5 milijuna kvadratnih kilometara. U vrijeme Aleksandra II. osniva se Vladivostok, kao tihooceanska ratna utvrda, koja kasnije prerasta u najvažniju rusku luku na tom dijelu Carstva. Istodobno u drugoj polovici 19. stoljeća u borbi s dominacijom na srednjoj Aziji, preduhitrili su Britance te zauzeli veći dio tog područja koje ulazi u sastav imperija. No, tada zbog financijskih problema koje joj je donio Krimski rat protiv Turske, Britanije i Francuske, car Aleksandar II. prodaje SAD-u Aljasku, smatrajući to ionako nepotrebnom pustopoljinom. Kasnije je tamo nađena nafta te zlato. Ruski velikonacionalisti govore čak o vraćanju Aljaske. Pred raspad Ruskog Carstva 1917. - 1918. godine ona ima 22 milijuna i 450 tisuća kvadratnih kilometara. Kada se 1922. osniva SSSR na područjima ruskog imperija, on tada ima nešto manju površinu - 21,343.122 kvadratna kilometra. No, do 1946. godine ponovno prelazi 22 milijuna kvadratnih kilometara.

Raspadom SSSR-a 1991. Rusija dolazi na oko 17 milijuna kvadratnih kilometara. (Europa bez Rusije ima 10 milijuna kvadrata). Taj prostor nije komotan Putinu. On traži još. No, Vladimir Putin opterećen svojom povijesnom misijom i ulogom, prvo je 2014. godine anektirao Krim sa svojih 25.674 kvadratnih kilometara, da bi sada još nelegalno pripojili nešto manje od 100 tisuća kvadratnih kilometara ukrajinskog teritorija - Doneck, Luhansk, Herson i Zaporižje.

Unatoč takvom neprestanom širenju, Rusija je uvijek bila vrlo centralizirana država, i iz glavnoga grada su se postavljali šefovi administracija - gubernatori ili šefovi lokalnih partijskih organizacija. U kojoj se zapravo unatoč tolikoj veličini sve rješavalo i odlučivalo u središtu političke moći, a to su bili - Moskva, Sankt Peterburg, pa opet od 1918. Moskva. Osim toga, vast je uvijek bila u rukama pojedinca - cara, komunističkog šefa i sada "demokratskog predsjednika" koji je jači od svake druge institucije. A uz to uvijek ide i izgradnja kulta ličnosti vladara kao najmudrijeg među Rusima, po difoltu funkcije, a ne njegove ličnosti. Lider Rusije uvijek mora biti velikan, ma kakav on stvarno bio. Ruski vladari imaju modul "bezgrešnosti " poput rimskih papa. Konačno, Moskva mora biti sanjani i nedosegnuti Avalon - tamo se u sovjetsko vrijeme postojao ogromni aparat (Državno planiranje) koji je određivao ekonomski razvoj baš svakog i najmanjeg kutka, kolhoza, farme irvasa ili olinjale manufakture u Rusiji, bez prava na samoinicijativu, a sada su sve najveće ruske tvrtke registrirane u Moskvi i nešto u Sankt Peterburgu, što

te gradove čini najbogatijima ne samo u Rusiji, ali to je cijena te kontrole Moskve kao ključnoga grada za funkcioniranje vlasti. Nestašice mogu biti katastrofalne u provinciji, kao što je s prehrambenim proizvodima, ali police moskovskih dućana moraju biti pune. Stoga se njeguje ta vertikala vlasti i vertikala Moskve kao apsolutnog središta. I sve političke promjene, prevrati, dvorski udari koje su reflektirale na ostatak teritorija događale su se samo u središtu, koje je određivalo pravac razvoja.

Moskva je odlučivala o svemu i vladari su samo pazili da glavni grad, gdje je smještena sva politička, ekonomska, vojna, obavještajna moć vladajuće elite, bude pod kontrolom.

Građani drugog reda

Promjena u glavnom gradu značila je promjenu u cijeloj državi. Upravo, zato Putin izbjegava provesti opću mobilizaciju u Moskvi i to pogotovo među etničkim Rusima, jer zna da nezadovoljstvo u glavnom gradu može promijeniti situaciju. Vjerojatno je Moskva ostavljena za sam kraj ako stvari budu potpuno izgubljene. Stoga je on u prvo vrijeme i slao na bojište pripadnike manjinskih zajednica, Čečene, Dagestance, Burjate, Jakute, a sada Ruse iz debele provincije, bojeći se masovnog "gruza 200" (kako se službeno nazivaju lijesovi s bojišta) u Moskvi, koji bi mogli zatresti temelje vlasti.