Kolumnista Washington Monthly-ja Paul Glastris i reporter iz Bosne i Hercegovine u vrijeme rata u novom tekstu upoređuje novog američkog predsjednika sa bivšim jugoslovenskim.
Tekst prenosimo integralno:
Donalda Trampa često su nazivali "američki Silvio Berluskoni", a sličnosti između njih dvojice zaista su mnogobrojne.
Čudna kosa, manipulacija medijima, sklonost ka lijepim ženama, demagogija...
Ipak, Berluskoni se nikad nije oslanjao na religiozne i etničke strahove. Zato je bolje poređenje sa - Slobodanom Miloševićem.
Poput Trampa, bivši predsjednik Srbije na vlast je došao raspirivanjem nacionalističkih emocija čija je strast i snaga iznenadila čak i njega. Milošević, tada poslušni činovnik Komunističke partije, je otišao na Kosovo 1987. godine kako bi posredovao u protestu manjinskih Srba protiv pokrajinske Vlade koju su većinom činili većinski Albanci.
Partija u to vrijeme nije dozvoljavala nacionalističke govore. No, kada su se Srbi žalili Miloševiću na kosovsku miliciju, on im je tada poručio: "Niko ne sme da vas bije!"
Snimak te njegove poruke postao je, kako danas kažemo, viralan.
Preko noći Milošević je postao popularan kod Srba širom bivše Jugoslavije jer se usprotivio onome što danas nazivamo "političkom korektnošću".
Iskoristio je tu popularnost da preuzme predsjedništvo Republike Srbije, potakao proteste Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a potom ih snabdio naoružanjem i municijom.
Tokom godina pokolja koje su uslijedile - etničko čišćenje, logori za silovanja, 100.000 mrtvih - novinari i strani lideri koji su se susreli s Miloševićem o njemu su imali dojmove koji su u mnogo čemu slični s dojmovima o novom američkom predsjedniku Donaldu Trampu.
Bio je drzak i samouvjeren u javnim nastupima, ali ljubazan i pomirljiv kada nasamo. Bio je opsjednut kontrolom i manipulacijom medija. Izgledalo je kao da ni sam ne vjeruje u nacionalističku retoriku kojom je baratao, ali ju je koristio kako bi stekao i zadržao vlast. Nije vjerovao nikome osim svojoj porodici.
Postoje i druge paralele. Sjećamo se raspada Jugoslavije zbog nacionalnih i religijskih razlika, ali i ekonomija je odigrala svoju ulogu. Tokom Hladnog rata, Jugoslavija je, većinom, bila prosperitetna zemlja, ali tokom osamdesetih došlo je do pada životnog standarda zbog mjera štednje nametnutih zbog velikog stranog duga. Tenzije su počele da rastu između industrijalizovanih zemalja s relativno visokim platama, poput Slovenije i Hrvatske, i siromašnijih republika čija je privreda počivala na poljoprivredi i rudnicima, poput Srbije i Crne Gore.
Kao novinar zadužen za područje Jugoslavije 1995. godine, proveo sam mnogo vremena među Srbima u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Mnogi obrazovani Beograđani užasavali su se Miloševića, ali mnogi drugi, većinom radnici i seljaci, podsjetili su me na Trampove glasače.
Vjerovali su da su oni patriote i srce i duša Jugoslavije, ali da ih se potcjenjuje i na njih gleda s visoka. Podsjetili bi vas da su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv Hitlera, dok su Hrvati bili na njegovoj strani. Žalili bi se na vlast koja je dala neproporcionalno veliku moć manjinama u Jugoslaviji, poput Hrvata i Albanaca, dok su Srbi, kao najbrojniji narod, bili zapostavljeni.
Te manjine bi potom pokazale svoju nezahvalnost tako što su tražili veću autonomiju ili čak nezavisnost, čime bi Srbi postali manjina u sopstvenoj zemlji. Stoga su podržavali Miloševića u podršci oružanoj pobuni Srba.
Kada bi im se istaklo da su na početku rata Srbi imali većinu teškog naoružanja i da su oni počinili najviše zločina, branili bi se da je to samo zapadna propaganda. Ako biste sjedili s njima i gledali na CNN-u kako vade tijela ubijenih Bošnjaka iz masovnih grobnica, kao što sam ja uradio u jednom gradiću u južnoj Srbiji, onda bi tvrdili da je CNN lažirao slike te da se pokolj nije desio, ili, ako se i desio, da Srbi nisu bili odgovorni.
Činjenica da im je ekonomski bilo sve lošije, dok je uzak krug Miloševićevih ljudi bivao sve bogatiji, nije poljulala njihovu odanost režimu.
Milošević je bio oportunista. Sumnjam da je želio uništiti svoju zemlju i umrijeti u haškoj ćeliji. Jednostavno je pratio nacionalističku logiku koju je sam otpočeo. Slično je i sa Trampom. Njegovi planovi su nejasni, čak i njemu samom. No, u sljedeće četiri godine, stvari će se dogoditi - možda teroristički napad radikalnih islamista, protest ljevičara u kojem će stradati policajac - koje će ga testirati. Ostaje da se vidi kako će on na njih reagirati.
Sjedinjene Američke Države u 2017. godini nisu Jugoslavija iz 1995. godine. Imamo duže i dublje iskustvo s demokratijom i robusniji sistem demokratskih sistema i poluga vlasti. Ipak, sljedeće četiri godine ozbiljno će testirati taj sistem. Svi moramo dati doprinost tome da se taj sistem ne raspadne.
Izvor: Radio Sarajevo
Komentari (0)
POŠALJI KOMENTAR