Na granici Evrope: Krvavi ples demokratije i vojnih udara

Vinston Čerčil. Taj je bio veliki britanski,evropski i svjetski lider.

Rekao je, kažu, kako Balkan proizvodi više istorije nego što može podnijeti.

Čerčil bi, kažu još, ponekad popio više viskija nego što je mogao podnijeti. Ako ćemo pravo, sve što je bilo ko od nas bilo kad podnio, manje je od onoga što možemo podnijeti. Ono što nas nije ubilo, možda nas nije učinilo jačim, ali nas, kako bih vam rekao – nije ubilo. Toliko smo, dakle, mogli podnijeti.

ENORMNE KOLIČINE ISTORIJE

Čak ni Evropa nije proizvela više istorije nego što može podnijeti. Ako je iko proizvodio istoriju, bila je to ona. Dva svjetska rata, otkriće Amerike, put u Indiju, kolonije... Mnogi koji su se našli na putu evropske istorije, nestali su. Enormne količine istorije koje je proizvodila, izvozila, izlivala širom svijeta, Evropa je nekako preživjela.

Mnogo prije današnje djece Trećeg svijeta koja u neljudskim uslovima proizvode najk patike i epl računare, preci te djece su, u još gorim uslovima, za još manju naknadu, proizvodili evropsku istoriju.

Čak je i Amerika evropski outsourcing. Da: Amerika je danas najveći proizvođač istorije. Ali to je zato što je tu proizvodnju Evropa u jednom trenutku autsorsovala (da upotrijebim tu lijepu novu bosansku riječ; uzgred, primjećujete li kako će u bosanskom jeziku uskoro anglizama biti koliko i turcizama? nije da se žalim, samo pominjem) na drugi kontinent.

Kao i u svakom poslu, tako i u proizvodnji (i prodaji) istorije – ima uspona i padova.

Posljednja tura izvoza demokratije u arapske zemlje, recimo, stvarno je pošla po zlu. Ljudi smo, pa još savremeni: brzo, dakle, zaboravljamo. Hajde, zato, da se prisjetimo. Prvo je, je li, bilo Arapsko proljeće. Čitali mi ushićene medijske izvještaje o arapskim nacijama kojima je dosta mraka tiranije, o ljudima koji su zaspali kao podanici a probudili se kao građani, izašli na ulice da traže slobodu i demokratiju, pa još koristili savremene tehnologije i društvene mreže,

Facebook postao razorno revolucionarno oružje, mnogo lijevi mislilac objasnio veličinu cvjetanja mase i događanja naroda, najponeseniji od njih išli tako daleko pa tvrdili kako Evropljani danas od Arapa trebaju učiti o evropskim vrijednostima. I šta onda bi: u Egiptu sranje, u Libiji sranje, u Siriji megasranje, onda nikao i najveći cvijet Arapskog proljeća – ISIL.

Kad je u Egiptu ono pobijedila demokratija, na vlast došla Muslimanska braća. Žena mog brata, ne brata muslimana, nego od matere mi, jednog kojeg imam, koji živi u Torontu, tada radila za neku koptsku porodicu, prodavala avio-karte. Ti Kopti su neprekidno bili u crnini. Od kuće, iz Egipta, stizale su im samo vijesti o pokoljima. Nije bilo dana da se narod nije „spontano okupio“ pa zapucao u kakvo koptsko naselje i tamo pobio malo hrišćana i spalio poneku crkvicu. Lijevi mislioci o tome nisu imali da kažu ništa, kao ni vlasnici Facebooka. Onda je el-Sisi izveo vojni udar i uveo diktaturu. To je nedopustivo, nedemokratski i nije način da se riješe takozvane društvene proturječnosti – ali objasni ti to Koptima. Oni presretni. Iz nekog razloga, zatucanost, neosviješćenost, šta li, njima je to da ih ne ubijaju kao pse važnije od demokratskih procedura.

... a onda latice cvijeća arapskog proljeća vjetar stao nanositi na obale Evrope. Danas u Evropi terorističkih napada ima više od muzičkih festivala. A biće ih, po svemu sudeći i nažalost, još . I još.

KRVAVI PLES DEMOKRATIJE

Pa se krvavi ples demokratije i vojnih udara dovukao na same granice Evrope: u Tursku. Članicu NATO. Pretendenta za članstvo u Evropskoj uniji. U ovom trenutku ne znamo ko je stajao iza šlampavog pokušaja vojnog udara. Teorije zavjere se množe: ma to su Amerikanci, nije nego su Rusi, slušaj ti mene to je Erdogan sam sebi napravio... Ali znamo da se te stvari ne dešavaju u savremenoj Evropi. Ne bi se trebale dešavati.

Kad je el-Sisi izveo vojni udar, ni Rusi ni Amerikanci ni zapadni liberalni intelektualci nisu sagorjeli u osudi nedemokratskih, nelegalnih procedura kojima je preuzeo vlast. Na izborima u Egiptu narod je pogrešno glasao, kako već narod ima običaj činiti. Umjesto političkih predstavnika mladih prozapadnih revolucionara sa Facebooka, pobijedila Muslimanska braća za koju je glasala vazda gladna i nepismena masa. Kad se već tako desilo, velike zapadne demokratije prozborile su pokoju ritualnu osudu nasilja, pa prihvatile rezultate vojnog udara.

Kao što bi prihvatili novu vojnu vlast i u Turskoj, da je tamo puč uspio. Kao što će, uz manje gunđanje, kakvo je pratilo i Sisijeve akcije, prihvatiti dalje diktatorske Erdoganove poteze, sve dok ovaj ne poništi i posljednju od Ataturkovih tekovina.

Jednom mi je Boris Gunjević, divni čovjek, vanredan mislilac, protestantski sveštenik, sad predavač na Kembridžu, rekao kako čim se čvrsto zauzmeš za jednu od strana na Bliskom istoku – pogriješio si. To je tako tačno. I to nije odbrana nekakvog moralnog relativizma – upravo suprotno. To znači da ono što je očigledno često nije istina. Ujedno znači i da je očit, takoreći samorazumljiv izbor često i – etički pogrešan.

Naročito danas, kada Evropa postaje Bliski zapad, kada Evropa, umjesto da uživa u Kraju istorije, ulazi u još jedan mračni istorijski period.

U ovom trenutku, istorija Evrope i Bliskog istoka, hrišćana i muslimana, kulturoloških post-hrišćana i muslimana, sitih Evropljana i polugladnih ljudi sa periferije, tako je sve-povezana, da nikakav orbanovski zid i bodljikava žica tu istoriju više ne mogu razdvojiti.

Preuzeto sa: zurnal.info