Na Balkanu nije samo hrana bofl

Piše: Andrej Nikolaidis

Postoji li neko ko nije čuo tu priču: velike kompanije u naše krajeve šalju proizvode koji su znatno nekvalitetniji od onih koje prodaju u zemljama Zapada. Coca-Cola, pričalo se, pod istim imenom proizvodi jedno piće za Sjedinjene Države i zapadnu Evropu, drugo za evropski istok a treće za Afriku i Aziju. U svim tim pričama mi smo bili luzeri koje hrane smećem i liječe tabletama kojima je, prije nego su prepakovane, istekao rok trajanja.

Dobro smo prošli jedino sa Sarajevskim Marlborom. Koji je, tvrdili su Jugosloveni, bio najbolji na svijetu. Onda je došao rat i kolone izbjeglica pokrenule su se, između ostalog, ka Zapadu, gdje su naši ljudi mogli probati tamošnji, pravi Marlboro. Jok, govorili su naši ljudi, niti jedan Marlboro koji su u amerikama, evropama, kanadama i australijama probali, nije bio ni primaći onom sarajevskom. Je li to bilo zbog nostalgije, koja sve što je minulo pozlati, ili zbog onoga što je veliki crnogorski pjesnik Aleksandar Bečanović opjevao kao utjehu „onog koji zna da je ono što prethodi uvijek/veće od onog što dolazi, da je prošla ikonografija već/bila tu da razriješi sve što se obznanjuje u sutonu“?

Ili je bilo tačno ono što je u „Sarajevskom Marlboru“ pisao Miljenko Jergović: da je Philip Morris svoj najpopularniji proizvod prilagodio lokalnim kuhinjama kupaca širom svijeta, pa je naš Marlboro nama tako dobar bio baš zbog toga što je bio začinjen tako da lijepo legne na ćevap, burek i japrak?

Jeftiniji sastojci

Kako bilo, u te ste priče mogli povjerovati, ili odmahnuti rukom i odbaciti ih kao još jednu teoriju zavjere.

Sada, kako javlja Al Jazeera, znamo da „neki proizvođači hrane upotrebljavaju jeftinije sastojke za srednju i istočnu Evropu u odnosu na iste proizvode u Njemačkoj i Austriji“.

Zbog toga će se „čelnici četiriju srednjoeuropskih država sastati idućeg tjedna u Bratislavi i pozvati Europsku uniju da poduzme mjere protih prehrambenih tvrtki lošu hranu prodaju u siromašnijim državama članicama... Slovačko ministarstvo poljoprivrede prošli je tjedan predstavilo laboratorijske testove koji pokazuju da se polovica od 22 proizvoda kupljenih u Bratislavi, glavnom slovačkom gradu, razlikovala u okusu, izgledu i sastavu od istih takvih proizvoda kupljenih u dva austrijska grada preko granice“.

Proizvođači tvrde da nema zle namjere: po njima, proizvodi se razlikuju jer žele udovoljiti lokalnom ukusu. Ako se na tome još i zaradi: je li dobri Bog dao. Ako ljudi na istoku Evrope vole ukus jeftinih namirnica, šta tu kompanije mogu?

Današnji je čovjek opsjednut onim što jede. Svakoga dana čita o novim dijetama i „otkrićima timova naučnika“ koji saopštavaju šta je zdravo a šta štetno. Zato nam danas supermarketi liče na biblioteke: ljudi stoje kraj rafova i pažljivo iščitavaju sadržaj namirnica štampan na omotu. Ako sadrži palmino ulje – vraćaj na raf. Nisi lud da kupiš nešto sa gomilom vještačkih zaslađivača. Šećer je ubica: ako ga već ne možeš izbjeći, traži melasu ili kokosov.

Kad već moraš jesti žitarice, potrudi se da biraš one koje su iz organskog uzgoja, one koje nisu GMO i sadrže povećanu količinu proteina. Postoji čak i „zdraviji duvan“ – to je onaj prirodni, bez vještačkih pojačivača ukusa. I alkohol se reklamira kao zdrav. Crnogorski „Vranac Pro Corde“ opremljen je knjižicom koja otkriva sve benefite za zdravlje onoga ko pije baš to vino. Nisam ekspert, ali zaključio sam da dva deci tog pića poboljšava probavu i diže imunitet, dok onaj ko pije tri boce Pro Cordea dnevno, neće nikad umrijeti – toliko je to vino zdravo.

Ne velim: dobro je zdravo piti i jesti.

Naša i njihova demokratija

Samo mi se čini kako ne bi trebalo zaboraviti da hrana nije jedino što kod nas stiže kao bofl, kao buđava, katkada i kancerogena varijanta onoga što pod istim imenom koriste na Zapadu.

Liči li vama, recimo, naš kapitalizam na onaj njihov? Zapadna su kapitalistička društva sve bogatija, dok su naša sve siromašnija. Životni vijek ljudi koji konzumiraju njihov kapitalizam sve je duži, dok su naši životi pod kapitalizmom sve kraći. U kapitalističkoj Crnoj Gori, recimo, svaki drugi čovjek umire od bolesti srca. Ostali od raka. A sve buduće žrtve infarkta i kancera svakodnevno treniraju i uče zdravim lifestylovima, „edukuju“ i „ohrabruju“ da proučavaju sastav proizvoda i tragaju za organskim porijeklom njegovih sastojaka.

Je li naša demokratija ista ona koju troše na Zapadu? Ime je isto, ali su sastav i ukus posve drugačiji. Da ne govorim o posljedicama koju ostavlja na zdravlje. Demokratija tamo podrazumijeva smjenjivost, dok naša znači nesmjenjivost vlasti. Tamo znači snažne, kod nas slabe institucije. Konzumiranje demokratije tamo stvara građane i slobodu, kod nas podanike i ovisnost.

Kad smo kupili takozvano slobodno tržište, nije li to trebalo donijeti zdravlje našim ekonomijama? Zašto onda kod nas slobodno tržište ubija: i male proizvođače i male prodavce i naše male ekonomije? Zašto slobodno tržište kod nas doprinosi samo monopolima i kartelima – kanceru, ukratko?

Na koncu se sve, opet, svodi na pitanje: jesu li nam uvalili, ili je sve to prilagođeno našem ukusu?

I kako se zove onaj ko je voljan da kupi svako smeće u šarenoj ambalaži?

Izvor: Al Džazira