Samit u buregdžinici Barut

piše Ahmed Burić Što južnije, to tužnije. Sva se medijska kamarila sturila oko današnjeg Vučićevog dolaska u Sarajevo: kako i ne bi, nakon blamaže s revizijom presude Međunarodnog suda pravde i prošlogodišnjeg kamenjanja u Srebrenici, srbijanski premijer, i njegovi bezbedonosni savetnici mogu biti mirni.

Bošnjaci su, na sreću Vulina i Dačića, dosad pokazali da su jaki samo kad treba maltretirati djecu druge rase i(li) vjere. Slučaj kćerke novinarke Ike Ferrer Gotić, samo je vrh ledenog brijega kad su takve stvari u pitanju. Doduše, ni Srbima ni Hrvatima nije mane, svako malo neko tamnoput, ili jednostavno, drukčiji na svojoj koži osjeti kako su ovi narodi senzitivni. Bagra, pa to ti je.

Elem, Vučić, barem tako kaže Zvizdić dolazi među prijatelje. Prijatelji su, dakle, premijer Kosova Isa Mustafa, njegov makedonski kolega Emil Dimitriev, Crnogorac Duško Marković, a ostavljena je mogućnost, kako se kaže da se pojavi i albanski premijer Edi Rama. Šaroliko društvo koje se treba dogovoriti oko nečega što je u suštini vrlo maglovito, a tiče se (ne)prekrajanja granica na Balkanu. U ime Italije, domaćina julskog samita lidera na Balkanu, dolazi i ministar za vanjske poslove Angelino Alfano: kad su takve stvari u pitanju, što ne mora biti povezano s ovim sastankom, meni uvijek padne na pamet ista scena. Ona iz Kuma, u kojoj nakon rata na ulicama NewYorka, mafijaški bossovi dolaze da dogovore primirje, a od njih se traži da pokažu vjernost Battistinoj vladi na Kubi. Između njih za stolom hoda telefon od čistog zlata – garant ozbiljnosti investicijskog partnera – a nastavak priče znate. Battistina vlada se, unatoč otvorenoj podršci Amerike, strovalila u džehenem na glavu, a Kubom je zavladao čovjek koji je narednih 50 godina držao tu poziciju. Riječ je, dakako, o Fidelu Castru.       

Fenomen historijske tromosti, dakle, nije isključivo balkanska navika. Nerazvijeni demokratski procesi u pojedinih naroda na vlasti predugo održavaju jedne te iste ljude i garniture: vladanje ovdašnjim gubernijama ne iziskuje neku strašnu državničku pamet – mi se, odavno, ništa bitno ne pitamo – ali valja pratiti tokove kapitala. Zasad je najzaguljenije u Makedoniji gdje Rusi, izgradnjom plinovoda preko Turske, Grčke, Makedonije, Srbije, sve do Mađarske žele ovladati tržištem plina za EU, i u tome kao ekskluzivnog partnera – podizvođača vide nacionalističku, korumpiranu vladu Nikole Gruevskog. Koji igra na prljavu igru "patriotizma", optužujući drugu stranu, SDSM Zorana Zaeva, da se dogovara s Albancima prema diktatu Tirane. Naime, prije dvije sedmice, albanske partije iz Makedonije su održale sastanak u Tirani, pod pokroviteljstvom Edija Rame, i dogovorile platformu za dogovor s Makedoncima, ukoliko vlast preuzme Zaev, favorit Bruxellesa, kojeg je, djelomično, podržao i dio Obamine administracije.

Radi se o klasičnoj trgovini, koja podrazumijeva promjenu makedonskog ustava, zastave i himne, i do koje će – slijedom narastanja albanskih interesa i apetita, a i globalne konjukture u kojoj su se našli, kao svojevrsni miljenici Sjedinjenih Država na Balkanu. Ukratko: pitanje je vremena kad će Makedonci dati izvjesne ustupke Albancima, a u tim stvarima timing zna biti presudan. Pogledajte samo slučaj Kosova. Srbi su dugo odlagali bilo kakvo rkješenje tog problema, da bi ga na kraju izgubili.

U tom smislu, Vučić na terenu ubrzano radi. Angela Merkel puna je hvale na njegov račun – te je napravio "značajne reforme", te "pravi prostor za nove investicije", te je "za razliku od drugih državnika (tu ga, vala, malo prećera) posvećen Zapadnom Balkanu". Vučićeva pozicija u tom je smislu vrlo zanimljiva: on negdje, intimno, mora da shvaća da je ostanak u ruskom zagrljaju - čelična kravata. Takva politika, zasad, nikome nije donijela ništa dobro. S druge strane, on vlada zemljom u kojoj većina više voli rusko g...., nego američku pitu, i gdje svega 20 posto ljudi smatra da je, recimo, Ratko Mladić – zločinac. Kako u tom kazanu napraviti zaokret i približiti Srbiju Evropi, to, vjerovatno, samo on zna, ali ne treba imati iluzija da bi bilo drugačije, da na predsjedničkim izborima pobijedi neki drugi kandidat. Socijalno bilo društvo, historijski tromo, kako smo rekli, kuca u onom ritmu u kojem "igra" Vučić.

Ako se "zapali" Makedonija, svi na Balkanu će osjetiti opekotine: Kosovo, Albanija, Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska, Bosna i Hercegovina. U ovom je, trenutku, teško prognozirati ishod sarajevskog samita, ali se čini da će njegov glavni fokus biti okrenut južno, jer jedno od glavnih "pravila" Balkana glasi – "što južnije to tužnije".
Što se nas i naše sudbine tiče, ništa ne brinite. Dobro biti neće. Ako se u našoj avliji zapali lula mira, postoji izvjesna mogućnost da MMF opet reprogramira aranžman, i da se opet pojave novci koje će administracija potrošiti kao gorivo za glasačku mašinu.

Sva sreća pa postoje limiti za mandate, pa neki ljudi ne mogu nominalno ostati na vlasti onoliko koliko bi htjeli. A postoji i vrijeme, u kojem se smjenjivost vlasti generira jedino smrtnim ishodima. Jer, trećeg iz iste Porodice, definitivno, ne bismo preživjeli.