Desnici je dovoljan strah, ljevica mora pokazati vrlinu!

Piše Andrej Nikolaidis

Prošli sam petak bio u Mostaru. Ljudi iz tačno.net pozvali Viktora Ivančića, Nerzuka Ćurka, Dina Mustafića i mene da govorimo o ljevici i kulturi zaborava.

Sutradan se u Mostaru sastala bosanskohercegovačka ljevica, da vide mogu li se udružiti. Prije nego što su počeli politički sastanak, organizatori pozvali Viktora i mene da se okupljenim drugovima i drugaricama obratimo, da im kažemo gdje je ljevica zajebala u Hrvatskoj i Crnoj Gori.

Mi rekli i otišli, Viktor u Split pa u Zagreb, ja u Tivat pa u Ulcinj. Nešto mi govori da je i za ljevicu i za nas dobro što su nam se putevi tu razišli.

Da vam, ipak, otračam o čemu je tu bilo riječi.

OLIGARHIJA ISPOD STOLA

O tome šta je govorio Viktor ću kratko – ne mogu vam ja to reći bolje od njega. Pobrojao je sve trule nacionalne i revizionističke kompromise – impresivna je to lista - koje je načinio hrvatski SDP, što je dovelo do toga da je ta stranka, na izborima koje je po svemu morala razvaliti, teško potučena. Tako bude kad se ljevica odluči sa nacionalistima takmičiti u nacionalizmu, kao što je pokušao Zoran Milanović.

Ja sam, pak, govorio šta se desi kada ljevica, kao u Crnoj Gori, briljira u igri: „patriotizam“ na stolu, a ispod stola dil sa oligarhijom. U Bosni i Hercegovini su oligarhiju stvorile nacionalne stranke. U Crnoj Gori su je uzgojile dvije članice Socijalističke internacionale: primarno Đukanovićeva Demokratska partija socijalista, uz asistenciju – u osamnaest godina dugoj koaliciji – Socijaldemokratske partije.

Interes oligarhije je ne samo da oni imaju sve više, nego i da većina ima što manje. Ljudi koji se bore za deset eura nemaju se kad baviti politikom. Što je ljudima lošije, lakše ih je kontrolisati. Sve do jednom. A onda, ako nema autentične, emancipacijske ljevice, socijalno će nezadovoljstvom kanalisati, njime manipulisati kleptokratska desnica, pa sve opet iznova.

Zato što je ljevica u Crnoj Gori stvorila oligarhiju, vladajuća koalicija vodi konzervativnu politiku (bogatstvo bogatih treba konzervirati) dok se desnica bavi pravima radnika i primalaca socijalnih naknada.

Stranke ljevice su u Crnoj Gori za članstvo države u NATO i EU, dok se desnica, politički nasljednik Draže Mihailovića i Pavla Đurišića, zaklinje u Titov koncept nesvrstanosti i samo što ne izgori u rusofilstvu koje pokušava prodati kao principijelnu „antiimperijalističku borbu“.

Tu sam na strani crnogorske konzervativne ljevice. Ni EU ni NATO, dakako, nisu horovi milosrdnih sestara, nego imperijalni aparati. Ali crnogorski (a ni bosanskohercegovački) izbor nije EU i NATO ili nezavisnost i neutralnost, nego EU i NATO ili Rusija. A taj izbor uopšte nije izbor: o EU, recimo, možemo reći mnogo toga lošeg, ali nema bolje od toga. Ako je evropska demokratija (o našima da ne govorim) danas u krizi, rješenje nije čvrsta ruka i totalitarizam, nego više istinske demokratije.

Argumentacija „bolje Putin ili Erdogan nego EU“ nije samo opasna, nego i politički idiotizam. Ako ste, recimo, Bošnjak, pa vam se sviđa Erdogan a ne sviđaju vam se Putin i Orban, ili ste Srbin pa vam se sviđaju Orban i Putin, a baš vam ide na živce Erdogan, ili ste Hrvat, pa vam je sjajan Orban, a za Erdogana i Putina kažete „daleko im lijepa kuća“, vi imate ozbiljan problem sa političkim mišljenjem: jer to vam je isto.

POSTATI PREDSJEDNIK BOSNE I HERCEGOVINE

U svom kratkom obraćanju predstavnicima bosanskohercegovačke ljevice zaboravio sam reći najvažniju stvar koja se tiče Bosne i Hercegovine. Ja vam, naime, držim kako suverenitet ne može biti etnički definisan. Nosilac suvereniteta je građanin, a njegov/njen identitet, etnički i svaki drugi, je pitanje njegovog/njenog slobodnog izbora. To znači da se zalažem za načelo jedan čovjek - jedan glas, a u Domu naroda možete sprovesti mehanizme koji štite od etničke supremacije. Ali znate kako to ide: ja kažem tako, a onda me se optuži da sam probošnjački nastrojen. Što je notorna budalaština: moj stav je probosanski. Osim toga, u potaji želim stvoriti uslove u kojima ja, kao Grk, mogu postati predsjednik Bosne i Hercegovine, što je danas nemoguće.

Kako bilo, sve što se o nasljeđu ljevice može reći od 1989. naovamo nalik je na posmrtni govor. Pristojan čovjek će mrtvome prećutati ono što ne bi živome. Nesoj će, sa druge strane, mrvome u zauvijek sklopljene oči reći sve ono što živome ne bi smio. Ali niko, ama baš niko, ne očekuje da pokojnik ustane.

ŠTA ZNAMO

Tako: svi danas znamo da ljevica ne može biti ono što je bila.
Preostaje još da vidimo može li, u drugom vremenu i drugim okolnostima, postati nešto drugo.

Danas znamo da su obećanja zbog kojih smo rušili komunizam bila lažna.

Znamo da slobodno tržište znači da ćeš biti oslobođen od posla.

Znamo da pravna država znači državu u kojoj nema ni prava ni pravde. Dok smo živjeli u neslobodi, dok još nismo ni stali na put koji vodi među razvijene demokratije i pravne države, čovjek je, a da ga ne uhvate, mogao ukrasti nešto iz firme: šrafciger, kanister goriva, borer... Ali nisi mogao ukrasti cijelu firmu - cijeli rudnik, kombinat aluminijuma, elektroprivredu, cijeli Telekom, kao što možeš u pravnoj državi.

Dok smo bili zaostali, kriminala je bilo neusporedivo manje pa se čovjek osjećao sigurnije. Sa razvojem pravne države, došlo je do snažnog razvoja kriminala. Ne velim da je povezano, ali brate - koincidira. Onomad su, recimo, ratne zločince hapsili, zatvarali a ponekog i strijeljali. Sa razvojem pravne države, ratni zločinci su stali dobijati ulice i biste, kao i sve manje kazne – to su pratili sve veći, svečaniji i spontaniji narodni dočeci, kada bi se vrnuli sa vaspitno-popravnog boravka u zatvoru sa četiri zvjezdice.

Sve to znamo, pa ipak ljevica na izborima nema šanse. Narod neće ljevicu. Što bi rekao Breht: Zar u tom slučaju ne bi bilo jednostavnije da ljevica raspusti narod i izabere novi?

Ironija i sarkazam, nažalost, ne pomažu.

DEVET TEZA O LJEVICI

Na ljevici je mnogo pametnijih, iskusnijih i hrabrijih ljudi od mene, koji sam ionako samo čangrizavi simpatizer. Ali bih se ipak usudio reći nekoliko stvari.

Prvo. Razjedinjena ljevica je lak plijen. Ako ne možeš ujediniti nekoliko malih stranaka, kako ćeš ujediniti građane i zemlju?

Drugo. Ako ljevica ne uspije stvoriti novi, nadnacionalni i nadvjerski identitet, klasni ili bilo koji drugi, ona nema šansu. Može doći na vlast onda kada se nacionalisti ljudima popnu na glavu, ali će, opet, već sljedeće izbore sigurno izgubiti.

Treće. Ako je ljevica gadljiva, pa populizam prepusti desnici, uvijek će se iznova desiti ono što se upravo desilo na američkim predsjedničkim izborima. Građani ponekad hoće promjenu. Ako im ljevica ne ponudi bolje, oni će izabrati još gore. A barem to znamo: uvijek može gore.

Četvrto. Političko polje je već toliko pomjereno udesno, da praktično svako ko nije fašista danas stoji lijevo. To otvara prostor za široke, nekada nezamislive koalicije. To je iznimno opasno. U svakom savezu ljevice sa oligarhijom i nacionalistima oni dobijaju, a ljevica gubi. Čak – ili: naročito – i ako ljevica osvoji vlast.

Peto. Situacija je toliko loša da ljevica čak ne mora ni da ponudi uvjerljivu alternativu. Dovoljno je da spriječi veću katastrofu. Ako ne može ni to, preostaje još samo da je neko isključi sa aparata za održanje života.

Šesto. Ljevica je dokazala da je u razvoju pljačkaškog kapitalizma jednako dobra kao i desnica. Kada se prisjetimo koliko je naših nacionalista regrutovano upravo iz ljevice, opravdan je strah da bi ljevica mogla dokazati kako je i u razvoju fašizma jednako dobra kao i desnica.

Sedmo. Ako je strategija ljevice ne da širi polje političke borbe pa predlaže i ono nezamislivo (na primjer nacionalizaciju), nego da vodi kulturalne ratove (je li valjao Tito, ko su bili partizani, ko četnici i ustaše, koliko je prava dovoljno LGBT populaciji), ona je već isključena sa aparata za održavanje života, ali joj to niko nije rekao.

Osmo. Desnici je dovoljan strah. Ljevica mora pokazati vrlinu. Politika je danas svedena na igru „izaberi manje od dva zla“. U toj igri, ljevica je unaprijed viđen gubitnik. Jer ne radi se o tome je li nekada bilo bolje nego sad: svi znaju da jeste. Riječ je o tome može li sutra biti bolje nego danas? Ako ljevica opet zakaže, doći ćemo u situaciju da se ljudi Bakirovog i Milovog vakta sjećaju sa nostalgijom, kao što se danas sjećaju Titinog.

I deveto, posljednje: ljevica bi, za promjenu, mogla pokušati da opet bude ljevica.

(zurnal.info)