10 °

max 20 ° / min 10 °

Petak

01.11.

20° / 10°

Subota

02.11.

21° / 10°

Nedjelja

03.11.

20° / 11°

Ponedjeljak

04.11.

19° / 9°

Utorak

05.11.

18° / 9°

Srijeda

06.11.

17° / 10°

Četvrtak

07.11.

17° / 11°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Crnogorski, srpski, hrvatski i bosanski jesu i nijesu - isti jezik

Stav

Comments 1

Crnogorski, srpski, hrvatski i bosanski jesu i nijesu - isti jezik

  • Viber
 Povodom aktuelizovanih rasprava o jeziku, podsjećamo na tekst objavljen u Pobjedi, septembra 2014., pod naslovom »Svojatanje ijekavice« Piše: Milenko Perović

Mnogo toga je unikatno u komunikacijskoj i jezičkoj zajednici crnogorskoga, hrvatskoga, srpskoga i bosanskoga jezika. Njihov je odnos živi primjer dijalektike. Zato ga je moguće dokučiti samo dijalektičkim mišljenjem.

No, baš se ono najmanje poznato i primjenjivano u običnom životu, ali i u filologiji. Ako je filolozima za utjehu, ni u filozofiji ono nije omiljeno ni rasprostranjeno. Dijalektika počiva na obrtanju mišljenja od razuma prema umu. Jedino se tim obrtanjem može razumjeti, podnijeti i rasterećivati težina određenih filozofskih i logičkih problema.

U takve svakako spada problem odnosa između jedinstva i razlike. Ako se zna kako se on postavlja i rješava u spekulativnoj filozofiji, može se primijeniti na problem odnosa ova četiri jezika.

Da bi se on dokučio, jedino smisleno je kazati da među njima postoji jedinstvo i razlika. Mnogima će se ovaj stav učiniti besmislenim. Pomisliće da se u njemu spaja nespojivo. No, dijalektika ne dopušta razumska uvjeravanja da se taj odnos mora posmatrati ili kao njihovo jedinstvo ili kao njihova razlika!

Jedinstvo i istost nijesu isto

S dijalektičkog gledišta stvar stoji potpuno suprotno! Naime, griješe oni koji – zbog njihovog jedinstva – tvrde da su crnogorski, hrvatski, bosanski i srpski - jedan jezik. Griješe tako što apsolutiziraju momenat jedinstva ova četiri jezika, pa njihovo jedinstvo shvataju kao njihovu - istost. Međutim, jedinstvo i istost nijesu isto! Jedinstvo se od istosti razlikuje time što u sebi sadrži - razlike. Istost u sebi ne sadrži razlike! Zato je glavna pogreška u ovom shvatanju sadržana u zanemarivanju i negiranju razlika u jedinstvu.

S druge strane, jednako griješe i oni koji – zbog njihovih razlika – tvrde da su oni četiri međusobno različita i samostalna jezika. Griješe tako što apsolutiziraju momente razlike među njima, a zanemaruju njihovo jedinstvo. Samo kad bi razlika mogla biti suprotnost, a suprotnost protivurječnost, onda bi oni bili u pravu. No, toga ne biva u dijalektičkom, koliko ni u razumskom logičkom sistemu.

Dakle, crnogorski, hrvatski, srpski i bosanski jezici nijesu ni isti, ali ni različiti jezici! Oni se uzajamno nalaze u jedinstvu i razlici. Zato jesu i nijesu - jedan jezik! Jesu po elementu jedinstva. Nijesu po elementu uzajamnih razlika.

Stavom o njihovom jedinstvu ne smiju biti negirane njihove razlike.

Stavom o njihovim razlikama ne smije biti negirano njihovo jedinstvo.

Druga je stvar što je ovakvo razumijevanje i rješavanje problema njihovog odnosa tzv. zdravom ljudskom razumu mutno, čudno, nerazumljivo, besmisleno i neprihvatljivo.

Oprezno sa razumom

No, s pozivanjem na ljudski razum - bio on „zdrav“, bio „nezdrav“ - valja biti jako oprezan među ljudima obrazovanim u filozofiji i naukama. Kapitalna nevolja ljudskoga razuma je što sebe ne može do kraja razumjeti. On ne zna ni vlastitu krajnju granicu ni ono što je prevazilazi niti što njega kao razum omogućava.

Zato oni koji se pozivaju na razum uobražavaju da je on najviši instrument postizanja istine. U zabludi su kad misle da razum obuhvata sve logičke funkcije mišljenja. Naprimjer, jednu od logičkih (analitičkih) funkcija razuma Aristotel je nazvao principom „Isključenja trećega“ (Tertium non datur): Od dva oprečna iskaza jedan mora biti istinit, a drugi lažan (Od dva suda jedan je uvijek negacija drugoga te oba ne mogu biti lažni).

Većini ljudi ovaj princip vrlo je blizak i samorazumljiv. Nesvjesno ili svjesno drže ga se u razmišljanjima o najrazličitijim stvarima. Čak samouvjereno smatraju da ne postoje nikakvi drugi principi i načini mišljenja. Štaviše, cijelu stvarnost mjere kalupom svoje razumske sposobnosti.

Po nesreći, tu ih čekaju brojna neprijatna iznenađenja. Ne dolaze ona samo od iskustava haotične nepredvidivosti iracionalnosti niti od uvjerenja da su potonje istine uvijek nedostupne i skrivene velom tajne. Mnoge stvari pokazuju neku vrstu pravilnosti i zakonomjernosti, ali je ljudski razum nije u stanju dokučiti. Za razum je veoma zbunjujuće kad neko o nečemu zaključuje protiv logičkog zakona „Isključenja trećeg“. Zbunjujuće je kad se tvrdi da je upravo ono „treće“ – prava bit i istina svake stvari (Tertium datur)! To znači, između dva suprotstavljena stava o nekoj stvari u načelu istinit je neki sasvim treći stav, koji u sebi sadrži oba ta stava kao svoje momente!

Zbunjujuća istina

Konkretno, nije istinit stav da su ova četiri jezika – isti jezik. Isto tako, nije istinit stav da ova četiri jezika – nijesu u jedinstvu. Istinit je stav da su ova četiri jezika u uzajamnom jedinstvu i razlici! Za takvo neobično zaključivanje sposoban je um. Većina ljudi, nažalost, ne poznaje razliku razuma i uma, niti je izvježbana da se s misaonom disciplinom služi umom.

Štaviše, zna ljude obuzeti nemoćni bijes pred neočekivanim i neshvatljivim umskim dijalektičkim sintezama. Nije drugačije ni među naučnicima filologijske i ostalih struka. Vlastite uvide najčešće temelje na razumu, a ne na umu. Zato im se zakonomjerno događa da se iscrpljuju u sučeljavanjima analitičkih stavova o istim misaonim i istraživačkim predmetima.

Sukobi naučnih orijentacija svoju potonju osnovu imaju u analitičkom načinu funkcionisanja ljudskoga razuma. U pozitivnim naukama ta osnova ima moć najsnažnijeg pokretača naučnog mišljenja, ali ujedno i njegove najveće kočnice!

Kada se u tanane procedure postizanja naučnih stavova upetljaju neuki - pa još postanu predmetom naopakosti shvatanja tzv. političkog interesa – može to postati vrlo podsticajno za raspirivanje sukoba među ljudima i narodima.

Po nesreći, tako je s javnim statusom laičkih, ali i naučnih rasprava o odnosu naša četiri jezika. Istina, valja odmah razjasniti korijen glavnog problema u tim raspravama.

Konkretno, crnogorski lingvisti i političari ne dovode na bilo koji način u pitanje lingvističku, kulturnu, političku i duhovnu egzistenciju hrvatskoga, srpskoga ni bosanskoga jezika!

Hrvatski lingvisti i političari ne sumnjaju u bilo koji element autohtone i autentične egzistencije srpskoga, crnogorskoga ni bosanskoga jezika.

Bosanski lingvisti i političari (bar oni „federalni“) smatraju samorazumljivim autohtono i autentično postojanje sprskoga, hrvatskoga i crnogorskoga jezika.

Sa srpskim lingvistima i političarima stvar stoji posve drugačije. Ne samo da su njihove ranije generacije imale ozbiljnih problema, nego i današnja generacija njihovih lingvista i političara i dalje pokazuje nesmanjenu snagu sklonosti da na hrvatski, bosanski i crnogorski jezik gleda „zlim okom“.

Nije ih otrijeznio ni potpuni lom državnog, političkog i jezičkog jedinstva naroda koji su „nosioci“ ovih jezika. I dalje se – kao matematičkog aksioma - drže nebulozne tvdnja da su „Srbi pozajmili jezik Hrvatima“.

Njima je sumljivo sve što je vezano za autohtonost i autentičnost bosanskog jezika, uz besmisleno „pristajanje“ da bi se ipak jezik Bošnjaka mogao prihvatiti kao „bošnjački jezik“. Takvo „pristajanje“ nema u osnovi drugu računicu nego želju da se u Bosni i okolini još više produbi distanca između naroda.

Nesnošljivost crnogorskog

Napokon, srpskim lingvistima i političarima do nesnošljivosti je neprihvatljiv faktum samoga postojanja crnogorskoga jezika! Standardizacija crnogorskoga jezika i otvaranje posebne visokoškolske institucije kakva je Fakultet za crnogorski jezik i književnost na Cetinju za njih su događaji koji im produbljuju nacionalistički stres.

Nevolja sa stresom je što može biti nepodnošljiv stresenome, a komičan kad se gleda sa strane. Takav se jezički stres desio pod egidom Matice srpske u Novom Sadu. Predstavljano je u njoj ijekavsko izdanje „Pravopisa srpskoga jezika“, autora Pešikana, Jerkovića i Pižurice, trojica istaknutih novosadskih lingvista. Što je bilo potrebno ponovo štampati tu knjigu poslije tri njena izdanja u potonjih dvadeset godina? Da bi se još jednom pokušalo prisvojiti i ono što izvorno ne pripada srpskom jezičkom i kulturnom korpusu. Tačnije, ne pripada samo njemu niti prije svega njemu! To je više nego jasno kazao predśednik Matice srpske besmislenim stavom da je „ijekavica prvenstveno srpsko narečje, pa tek onda može biti i nečije drugo“?! Iz crnogorskoga kulturnog i jezičkog nasljeđa pokušao je otrgnuti i prisvojiti epske narodne pjesme, prijevod Staroga i Novoga zavjeta, Vuka, Njegoša, Ljubišu, Marka Popovića i Mihaila Lalića!

Još kad bi znao šta će s prisvojenim tuđim kulturnim blagom?

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

#MonicaBellucci

Lijep i koristan tekst.Istina je da su to veoma slicni jezici i nista drugo.Bio je srpsko-hrvatski i nista posle njega nema znacaja na ovom polju o kojem se diskutuje.