10 °

max 20 ° / min 10 °

Petak

01.11.

20° / 10°

Subota

02.11.

21° / 11°

Nedjelja

03.11.

20° / 11°

Ponedjeljak

04.11.

19° / 9°

Utorak

05.11.

18° / 9°

Srijeda

06.11.

17° / 10°

Četvrtak

07.11.

17° / 11°

Podijeli vijest sa nama.

Dodaj do 3 fotografije ili videa.

Maksimalna veličina jednog fajla je 30MB

minimum 15 karaktera

This site is protected by reCAPTCHA and the Google. Privacy Policy and Terms of Service apply.
Izbori u Srbiji: Bolje ex-nacionalista, nego ekstremni desničari

Stav

Comments 1

Izbori u Srbiji: Bolje ex-nacionalista, nego ekstremni desničari

Autor: Milena Aprcović

  • Viber
Piše: Slobodan Jovanović

U uslovima kada je racio proćeran i kad se riječi mjere u crno – bijelim bojama, teško je napisati objektivnu analizu, a da ne budeš meta ostrašćenih, ne toliko pristalica, već više protivnika određenih političkih aktera i politike koju propagiraju ili sprovode.

U toj ostrašćenosti i radikalnom antagonizmu žmuri se i benevolentno odnosi prema potpunoj bezličnosti, ili, što je još gore, kontradiktornosti u svim segmentima altera pars ponude. U Srbiji je to prouzrokovalo niz razočarenja i iznevjerenih očekivanja, s tim da se svaka politika u Srbiji generiše naopako jer su joj glavni noseći stubovi najveći izvor nestabilnosti i nedaća koje je pogađaju.

Kosovo je kao kompjuterski virus koji potpuno degeneriše poteze i redoslijed radnji koje treba da preduzmete da biste uspješno obavili posao koji ste započeli. Toliko je nesreće i toliko beslovjesnih likova napravilo karijere na vitlanju Kosovom.

Sa Kosovom je sve počelo i ako neki Srbin ne zabije glogov kolac u to pitanje, Srbija će dovijeka biti brod koji plovi, a da ne zna krajnju destinaciju.

Drugi crvljivi stub je umišljenost o sopstvenoj veličini i predoziranost nacionalnom opijenošću i ambicijama, u koje su se upregle sve strukture društva, a prednjače upravo naučne, kulturne i vjerske elite. Ustvari, upravo su tzv. društvene elite u srpskom narodu i SPC najzaslužnije za sunovrat srpske nacije i titulu svjetskog parije.

Umjesto da se protokom vremena i proživljenog iskustva spoznalo za uzroke propadanja i stradanja, krivac je pronađen izvan sebe, u tobožnjoj mržnji, maltene, čitavog svijeta prema srpskom narodu.

Takva Srbija je idealna žrtva ruskog rekonvalescenta, kojem je svako ko je suprostavljen zapadnom svijetu idealan za širenje političkog uticaja. Srbija je laka žrtva i zbog zadojenosti idejama iz prošlih vjekova, baziranih na panslavizmu, pravoslavnom narodnjaštvu i iracionalnom bjekstvu od savremenih civilizacijskih vrijednosti.

Kongruentno ruskoj stvarnosti i većinskoj svijesti građana Rusije. Zato je svaka politika u Srbiji šizofrena i rastrzana između neumoljive realnosti i ekonomskog pragmatizma kada je u pitanju okrenutost tržištu robe i kapitala, i društvenog autizma, ideološke entropije i perverzne privrženosti atavističkim idejama i nekakvim istorijskim i bratskim vezama. Koje su uvijek bile samo pokriće za jeftino ostvarenje sopstvenih interesa.

Crnogorskom čitaocu se to može približiti preko jednog dijela crnogorskih građana sa sličnom inferiornom i manipulaciji podložnom sviješću.

Srpsko društvo je takvo, zadojeno mitovima, nacionalistički vezano za religiju, zadojeno rusofilijom, tako da je manevarski prostor svakoj vlasti mali. U opoziciji se može do mile volje utrkivati ko je veći Srbin, ko više voli Rusiju, ali kad se dođe na vlast sve opcije se svode na samo jednu: bez EU nema ekonomske budućnosti.

Kako bi se objektivno analizirali protekli izbori u Srbiji, moraju se uzeti u obzir gore navedeene činjenice. Pošto mi je namjera da se bavim baš tim izborima i kroz lupu crnogorske javnosti i reakcija u medijima, društvenim mrežama i ostalim sredstvima komunikacije u Crnoj Gori, nužno je te činjenice suprostaviti pojednostavljenom odnosu prema učesnicima i rezultatima izbora isključivo na osnovu simpatija i antipatija i nečije uloge u posljednjim događajima u Crnoj Gori, povodom pokušaja oružanog prevrata i ruskog destabilizovanja Crne Gore i njenog puta u NATO.

Tim prije što apsolutno pripadam onima koji zdušno pozdravljaju u najvećoj mjeri častan odnos Aleksandra Vučića prema dokazima koje su pronašle srpske službe bezbjednosti, što se ne može reći nizajednu raniju vlast u Srbiji. Naravno, ne prenebregavajući kasnije odsustvo saradnje zbog pritisaka iz Rusije.

Jasno je da Aleksandar Vučić ima veoma veliki problem sa bojazni da se reforme koje sprovodi mogu sresti sa masovnim nezadovoljstvom građana, te da, stoga, ne podržava slične manifestacije niđe u okruženju i apsolutno izbjegava mIješanje u dešavanja u suśednim državama.

Prema informacijama kojima ja raspolažem, nešto slično je poručeno i jurodivima iz DF, prilikom pośete Beogradu. Uputio ih je da se vrate u parlament i da kroz parlamentarnu borbu ostvaruju svoju nacionalne ciljeve. Jer se, kad je u pitanju DF, ne može zanemariti da se radi u osnovi o velikosrpskim nacionalistima. Doduše, njih je iskustvo naučilo kameleonstvu. Bilo bi nefer ne pomenuti, kad je riječ o odnosu prema suśedima, neizbježnog Mileta „ne može nam niko ništa, jači smo i od sudbine“ Dodika, njegovo prisustvo i kad se otvaraju javni toaleti po Srbiji i potenciranje, do bljutavosti, veza RS i Srbije.

U konstelaciji ambicija Aleksandra Vučića da ovlada svim polugama vlasti, nije zgoreg bilo da je došlo do kohabitacije, ali apsolutno nikakvo povjerenje nemam u demokratske i civilizacijske kapacitete bilo kojeg od kandidata (izuzev možda Čanka, kojeg, pak, zbog drugih razloga ne smatram previše prihvatljivim) koji su bili Vučićevi protivnici. Ta atmosfera „sve je bolje od ovoga“ pokazala se kao vrlo problematična u proteklom periodu, posebno kad su Koštunica i Tadić bili vlast.

Tako, iako nije dobio moj glas, uopšte nijesam konsterniran pobjedom Vučića, poput cjelokupne tzv. građanske Srbije i građansko – seljačke Crne Gore. Za razliku od njih, ja vidim i pozitivne strane, poput pregovora sa Kosovom, uspostavljanja odnosa sa Tiranom, odlazak u Srebrnicu, smanjenja budžetskog deficita ispod mastriških uslova, dovođenja stranih investitora, smanjenja platnog deficita, stabilizacije ekonomskih prilika i, na kraju, zašto ne, prestanka destruktivnog miješanja zvaničnog Beograda u crnogorske prilike.

Sveopšta graja kako je narod na ivici gladi, uobičajeni je dio scenarija, imanentan i Crnoj Gori, iako se, apsolutno, nije ništa bolje živjelo ni u doba Tadićevog predśednikovanja. Sada je bar zaustavljen sunovrat srpske ekonomije. Pa ako vam, poštovani čitaoci, ovo zaliči na panegerik Vučiću, bojim se da vi, a ne ja, imate problem.

Tačno je da je Vučiću, exnacionalisti, mnogo lakše da vuče neke poteze na međunarodnom i unutrašnjem planu, nego što je to bilo tzv. demokratama prije njega, ali u tome se razlikuju politikanti i državnici. Bez balls se ne može voditi ozbiljna politika. Bar je to jasno na primjeru Crne Gore koja je izašla iz gubitničke priče i krenula ka svijetu uspješnih zahvaljujući upravo tome kod jednog crnogorskog političara. Śetimo se priznanja Kosova, sankcija Rusiji, aplikacije za NATO, ... naravno i referenduma za nezavisnost! Nekada mi je izgledalo kao SF da će Crna Gora ikada staviti svoje interese iznad iracionalnih žrtvi za drugoga, kojima je pretrpana crnogorska istorija.

Naravno, po difoltu ne mogu biti podržavalac odnosa aktuelne vlasti Srbije i Aleksandra Vučića prema političkim protivnicima, koncentraciju vlasti i uzurpaciju institucija države, odnosa prema medijima i reagovanju na svaku rečenicu napisanu u njima, svakodnevnih demagoških i populističkih prenemaganja preko skoro svih medija i prečestih javnih nastupa.

Pokušavao sam pronaći smisao u većinskom neraspoloženju građana Srbije prema prozapadnoj politici i privrženosti Rusiji, tradicionalnoj netrepeljivosti presvučenih radikala iz SNS prema Americi i Zapadu, njihovo rusofilstvo, zatomljeno privilegijama i oportunošću koje nosi vlast. Tako sam i doživljavao populizam, demagogiju, česte kritike na račun EU i zapada, njihovih ambasadora u Beogradu, potenciranje dobrih odnosa sa Rusijom i Putinom, kao dodvoravanje većinskom raspoloženju i pacifikovanju opskurantne većine u svojoj partiji.

Ubjeđen sam da je politika koja teži apsolutnoj kontroli svega u Srbiji potpuno nepotrebna uz tako veliku podršku građana relativno uspješnoj ekonomskoj politici i da tolika vrsta medijskog zaglupljivanja ima ograničene domete i ograničen rok trajanja, te da se vrlo lako mogu ostvariti bojazni Aleksandra Vučića o većem nezadovoljstvu građana, jer previše samohvale, u raskoraku sa stvarnošću, vremenom gubi bitku. A onda je svašta neželjeno moguće u zemlji Srbiji!

Ako je nešto dobro na izborima za predśednika Srbije, to je krah desničara i ekstremnih nacionalista i tradicionalista: Vuka Jeremića, Vojislava Šešelja, Boška Obradovića, Miroslava Parovića i Milana Stamatovića. Mada, ni to ne mora ništa da znači, s obzirom na Vučićev kapacitet da objedini široki ideološki spektar.

A nije mi mrsko ni što je veliki broj pristalica crnogorske opozicije razočaran rezultatima predśedničkih izbora u Srbiji, koji su uzimali značajno učešće u antikapmanji protiv Vučića na društvenim mrežama, ne mogavši da mu oproste iznošenje dokaza o pokušaju atentata na crnogorskog premijera i pokušaju oružanog prevrata u Crnoj Gori.

Što bi drugo bilo, inače, razlog tolikog interesovanja za izbore u Srbiji protivnika vlasti u Crnoj Gori i njihovo toliko učešće u forumima po društvenim mrežama? U Crnoj Gori je bar lako zadobiti i simpatije i antipatije, u zavisnosti da li igraš ili ne igraš uz žicu raspolućene pučine.

Komentari (1)

POŠALJI KOMENTAR

Bosiljka

Prao ga ti, zapirao, pravdao ne pravdao, Vučić bio i ostao najbolji Šešeljev vojnik, samo im se dijagnoze razlikuju! Možda u Crnoj Gori nijesu svi zaboravili šta je izjavo 16.Oktobra, povodom pokušaja državnog udara?