Poraz Pobjede

Za Antenu M piše: Mirjana Kostić

Neko je odlučio da porazi "Pobjedu”, drugi put u istoriji najstarijeg poslijeratnog crnogorskog medija. Prvi put je u prošlom vijeku, početkom ratnih 90-ih, u vrijeme tzv. „patriotskog novinarstva“ tada jedini dnevni list u Crnoj Gori porazio sam sebe, sopstvenim snagama. I trebale su godine da se spere ratno-huškačka ljaga s imena i velikosrpsko mastilo zla, laži i dezinformacija sa stranica crnogorskog dnevnika. Tridesetak godina kasnije, odlukom o smjeni dugogodišnjeg direktora i glavnog i odgovornog urednika Draška Đuranovića, "Pobjeda" je još jednom poražena. Mučkim udarom u vrh glave kažnjena je, ovoga puta, zbog profesionalne, odgovorne, kredibilne i časne medijske misije. Obezglavljena je zato što nije zaboravila antifašističke vrijednosti na kojima je utemeljena oktobra 1944, zato što je imala jasan vrijednosni izbor i istinu kao orijentir, ali i zato što je pružila otpor novoj velikosrpskoj ofanzivi na Crnu Goru, zato što nije pristala da postane postizborni plijen postavgustovskih većina, zato što je u poganom preletačkom vremenu ostala jedna od rijetkih crnogorska institucija što se ne šće u lance vezati.

Činjenica da je "Pobjeda" poslije deset burnih godina osvanula bez imena Draška Đuranovića u impresumu i, što je još bitnije, bez njegovih osvrta, analiza, komentara, da Kult više neće uređivati Tanja Pavićević, da će ekipa vrsnih novinara i vrijedni tim koji je odnjivio pasti u nemilost ili ostati na ledini - poraz je ne samo tog lista, već i crnogorskog novinarstva. I još jedna u nizu opomena državi koja se rastače na očigled svih i sve više liči na razbijeno ogledalo.

Ono što je do prije koju godinu bilo nezamislivo, postalo je stvarnost. Paralelno sa osvajanjem zakonodavne, izvršne i djelimično sudske vlasti, krenula je i beskrupulozna bitka za medije kao četvrtu granu vlasti. Uz samo nekoliko časnih izuzetaka, među kojima je bila i "Pobjeda", sedma sila je istakla bijelu zastavu i predala se dragovoljno, brže no što je iko očekivao. Podatak da je više od 80 odsto medija u našoj formalno nezavisnoj državi i formalno u srpskom vlasništvu - vjerovatno je svjetski presedan. Treba tom fenomenu dodati i lokalna i neregistrovana glasila koja su javni prostor premrežila i zagadila srpsko-ruskim narativom. I posebno istaći ključni trogodišnji doprinos tzv. Javnog servisa Radio-televizije Crne Gore, čiji je osnivač država, porobljavanju crnogorske medijske scene.

U državi zarobljenoj bratskim zagrljajem, opkoljenoj iznutra, s ozbiljnom suicidnom dijagnozom, slobodni mediji su čist višak. Poželjna su samo udvornička glasila s povezom preko očiju, prostor za partijsku promociju i uhljeljavanje, držači mikrofona koje boli uvo za sopstvenu državu. Draško je to, danas nažalost dominantno klimoglavo i kukavičko, novinarstvo prezirao. Zato više nije na čelu Pobjede. Dio zaposlenih s pravom je zatražio javno objašnjenje zašto je njihov urednik smijenjen, ali teško da će ikada dobiti normalan i pošten odgovor.

Nagomilalo se u ovih nekoliko godina previše pitanja bez odgovora, nataložilo previše ćutanja, premnogo poraza i premalo pobjeda. Zato je Pobjeda koju je uređivao Draško Đuranović, Pobjeda koja je istraživala, razotrkivala, upozoravala, pojašnjavala, Pobjeda  koja je opstajala u neravnopravnoj borbi tradicionalnih i novih medija, Pobjeda koja je prkoseći  osvitala zorom -  bila i simbolična svakodnevna pobjeda, tako važna, okrepljujuća i ljekovita za raspolućenu i rastrzanu crnogorsku državu i društvo.