Nove kritike, stare melodije

Za Antenu M piše: Ana Nives Radović

Sjećate li se kako je na prelazu između jeseni i zime 2010/2011. svakodnevno, u svakoj prilici, do nivoa iritantnosti, sa svih strana odzvanjalo „Rolling in the Deep“ britanske pjevačice Adele koja je pjevala o razočaranosti u jednu priču koja je mogla da bude nešto veliko, ali je neko kome se obraća u toj pjesmi iznevjerio i upropastio joj velike snove, a nekad se činilo da će zajedno imati sve...? Adele je izgradila muzičku karijeru nazivajući albume brojem godina koje je imala kada ih je snimila – 19, 21, 25, 30.

Označavanje brojevima mnogi smatraju praktičnim zato što stvara osjećaj redosljeda i logike, jer kada nešto ima numeraciju, ona pomaže u kreiranju strukture i jasnoće u komunikaciji. Vjerovatno su, iz slične potrebe da budu praktični, ukazujući na kontinuitet i razvojnu liniju, autori programa Evropa sad odlučili da iskoriste prednosti numerisanja.

Program Evropa sad 1 zajedničko je djelo sadašnjeg predsjednika Crne Gore Jakova Milatovića i premijera Milojka Spajića, Evropa sad 2 predstavljena je nakon njihovog razlaza. Danas sve češće čujemo razočaranog Milatovića kako ne može da se pomiri sa tim da je sve moralo da ode u neželjenom smjeru, umjesto da zajedno vode zemlju ka nekoj naizgled svijetloj budućnosti, makar ona ličila na vožnju po auto-putu za bankrot.

Iako su u to vrijeme svaki glas razuma koji im je ukazivao na neodrživost ovakvih ideja zajednički smatrali neprijateljskim, tvrdeći da su njihove ekonomske vizije čvrste poput papira na kojem su napisane, Milatović je sada odlučio da stane na čelo brigade kritičara, oštrije nego ikada. Odjednom, sve što je donedavno bila savršena melodija ekonomske simfonije, postalo katarzični krik upozorenja na fiskalni užas koji slijedi.

Zvuci koje čujemo su prilično zavaravajući, iako će se mnogima učiniti da je Milatović promijenio politiku, no sve su to stare melodije sa mnogo falširanja, samo je jedan od tenora izašao iz sale, shvativši da bi možda mogao prodati više ulaznica za solistički nastup.

Na meti kritika predsjednika sada je Fiskalna strategija za period 2024-2027, koja zbog nelogičnosti i neodrživosti nesumnjivo zaslužuje višestruke kritike, međutim, javna rasprava o ovom dokumentu okončana je još 7. avgusta, što očigledno predsjedniku nije toliko zasmetalo, jer ma koji rokovi da su istekli i ma koliko toga da se završilo – predizborna kampanja je tek počela.

Ako ste nekada sumnjali u moć kolektivnog smatranja, Milatovićev kabinet je tu da vas razuvjeri. Iako smo i mogli da očekujemo da će cjelokupna stručna javnost podići glas protiv onako napisane fiskalne strategije, a uzevši u obzir činjenicu da je predsjednik po struci ekonomista, umjesto njega ipak je progovorio kabinet, jer on minute svojih javnih nastupa ipak čuva za političke, a ne ekspertske ocjene.

Iako ovog programa ne bi bilo da nijesu zajedno pisali prvu verziju fiskalne bajke, predsjednik kroz glas svog kabineta zamjera na nedostatku vizije, skromno poručujući da treba definisati metodologiju za određivanje minimalne zarade koja bi obuhvatala rast troškova života i kretanje prosječne zarade.

Za to vrijeme Odbor za ekonomiju, finansije i budžet dao je zeleno svjetlo izmjenama i dopunama dijela poreskih zakona koji su neophodni za sprovođenje Fiskalne strategije, pa će se izmjenama o Zakonu o porezu na dodatu vrijednost, na dobit pravnih lica i dohodak fizičkih lica, uskoro izjasniti poslanici.

Vremensko preklapanje sjednice ovog odbora sa oglašavanjem predsjednika možda i najbolje govori o istinskoj namjeri da se na nešto zaista utiče i da se preuzme odgovornost za ono što se predlaže. U svega nekoliko redova stala je predsjednikova potreba da nam pokaže da je želio da se oglasi – i pomalo iskupi za nesnalaženje na Globsec Forumu prošle sedmice.

Jednako kao i Spajićeva namjera da nas uvjeri da je sasvim normalno da se auto-putem u jednom smjeru ide tri sata, a u drugom pet, i ovaj Milatovićev pokušaj da opere savjest tek je još jedan politički trik i ponavljanje refrena s početka priče o neostvaenim željama i zajedničkim planovima – s tom razlikom što je Adele priču o svojim nedosanjanim snovima ipak unovčila, dok će buđenje iz ovih zahtijevati samo nova zaduživanja, pa bi tužna pjesma o prezaduženosti mogla da se zove „Rolling in the Debt“.

Oprostićete zbog upotrebe engleskog jezika, ali o onom lingvističkom performansu predsjednika ipak dvaput razmislite kad vam se učini da je rekao nešto sa čim ste saglasni.