Ulica žrtava DPS-a

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

Prilično je zanimljivo posmatrati galeriju kvislinga, i njihova svakodnevna nadmetanja u sluganstvu. Zanimljivo bar koliko i seoski vašar, na kojem se takmaci nadmeću u košenju, vuči konopca, ili, ko će od njih najdalje hitnuti kamen s ramena. No, od svega je zanimljivija začuđenost puka nad njihovim djelima. Kao da je crnogorskoj javnosti kolektivno izbrisano pamćenje, pa ih sablažnjuje Budimir Aleksić, i njegova pośeta Beogradu.

Zapravo, njegov zvanični susret s ministrom vlade Srbije, bez zvanične državne zastave. Priznajem, ostao bih u čudu da je zastave bilo. Kao da smo zaboravili da su partijski drugovi Budimira Aleksića bili u masi koja je tu istu zastavu zapalila, na krovu crnogorske ambasade, januara 2020. u Beogradu. To je, kako su tad izvještavali Vučićevi tabloidi, bila „podrška srpskom narodu u Crnoj Gori“. Ambasada je gađana vatrometima, a Aleksićevi politički saborci euforično su pratili horski šovinizam srpskih navijača. Ipak, Budimir Aleksić je ostao dosljedan u svom odnosu prema zemlji u kojoj je danas potpredśednik vlade.

Budimir Aleksić nije iznevjerio horizont očekivanja. Za njega su crnogorski državni simboli, jezik, nacija i crkva apstrakcija, s kojom se oduvijek želi obračunati. Pa čak i iz vladine fotelje. Za njega je sve to fantastika, kojom se pokušava baviti. I njegova htjenja, koliko god bila nakaradna, ista su. Ne mijenjaju se protokom vremena. Ono što je gore od slučaja Budimira Aleksića jesu njegovi kritičari, novi, ili bivši partneri u razoru Crne Gore. Milojko Spajić je „opomenuo“ svoga ministra, a ako se nešto slično ponovi, možda će mu u dnevnik upisati „neprimjereno vladanje“. Iako znamo da i Spajić i Aleksić jednako vole crnogorsku zastavu.

Od svega je najglasnije odjeknula kritika Ure. Odjek ravan odjeku „prazne sobe“ u poeziji Vaska Pope. Baš tako je odjeknula kritika partije koja je učinila mogućim režim gospodina Aleksića. Partije koja je Srbiji poklonila crnogorske hramove. Partije koja je 2020. hirotonisala šovinizam. Partije koja je crnogorske državne interese izdala toliko puta da smo odavno prestali brojiti. Stoga, da bismo bili sasvim u saglasju s teokratijom koju živimo, pozvaćemo se na Jevanđelje po Mateju: „Licemjeru, izbaci najprije balvan iz oka svoga, pa ćeš onda jasno viđeti izvaditi trun iz oka brata svojega“. Samo što u našem slučaju balvan je u očima i onih koji kude, i u oku onoga kojeg kude. I tu nije kraj priče o licemjerima.

Zapravo, dosljednost Aleksića mogla bi biti uvod u nedosljednost Olivere Injac, recimo. Vjerujem da su mnogi gledali Nolanov film „Memento“. Film prati život Leonarda Šelbija, koji nakon teške povrede glave počinje patiti od anterogradne amnezije. Leonard ne može formirati nova śećanja, i śeća se samo događaja koji su se zbili prije nesreće.

Nešto nalik tome, s nešto drugačijom amnezijom, jeste crnogorski „Memento“, u kojem glavnu ulogu igra Olivera Injac. S jednom bitnom razlikom – njeno pamćenje počinje 2020. Dakle, u slučaju gospođe Injac amnezija je retrogradna, ali dramaturgija je nolanovska.

Čak i ako na trenutak zanemarimo ulogu Olivere Injac u nasilnom ustoličenju Jovana Mićovića (čime će se jednom baviti pravosudne institucije) kako ćemo zanemariti svakodnevno odricanje od DPS-a, kojem je Injac decenijama bila i te kako bliska. Neki dan je izgarajući u želji da svoje bivše mecene što strožije izgrdi Olivera Injac izjavila da niko ne vjeruje u „reformaciju DPS-a“. Držim da je gospođi Injac bio draži onaj DPS koji joj je omogućio razna namještenja, prije dolaska konačne slobode 2020.

Zato, valja navesti samo dio bogatog službovanja Olivere Injac, zabilježenog u doba DPS strahovlade: „Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore, Služba javne bezbjednosti – Uprava kriminalističke policije i Odjeljenje za analitiku, samostalni savjetnik-analitičar, 2000-2007. godine. Ministarstvo unutrašnjih poslova Crne Gore, Uprava policije – Odjeljenje za međunarodnu policijsku saradnju, samostalni savjetnik, 2007-2008. godine.

Univerzitet Donja Gorica – Humanističke studije, asistent za grupu predmeta iz bezbjednosti, 2008-2011. godine. Univerzitet Donja Gorica – Humanističke studije, docent za grupu predmeta iz bezbjednosti, 2011-2016. godine. Univerzitet Donja Gorica – Humanističke studije, vanredni profesor za grupu predmeta iz bezbjednosti, 2016 - .“ I sve to u gulazima DPS-a. I sve to na „Đukanovićevom univerzitetu“ UDG. I sve to u zarobljenim i kriminalnim DPS institucijama?!

Ako je amnezija uzela maha u slučaju Leonarda Šelbija i bivših štićenika bivšeg režima, njihove biografije su javne, i ostaju kao svjedočanstvo žrtve koju su herojski podnosili. I zato bi Olivera Injac, kao gradonačelnica i kao žrtva, dok je još uvijek na čelu grada, bar jednu od podgoričkih ulica morala nazvati Ulicom žrtava DPS-a. Bar toliko su zaslužili svi ti silni martiri, pali u borbi za slobodnu i demokratsku Crnu Goru.