Predizborni entuzijazam u sektoru tužilaštvo

Za Antenu M piše: Zoran Majski

Eeee, dragi prijatelji, gdje je ono vrijeme kad smo se zgražavali što nas u izborne dane, zađenut za vratima, sačeka ogavno dizajniran promotivni letak neke partije ili nam se izjada stara komšinica da je neka fina i duševna omladina došla da je pita treba li joj kakva pomoć i donijela joj kesu „Kope“, sva uzrujana što joj se ne nađe makar lokum, no ih pušti iz kuće ka iz pećine. Nažalost, odavno smo nevoljni svjedoci da važni izbori, a podgorički to neizostavno jesu, pokreću političku akciju koja podrazumijeva često dosadan, a uvijek neprimjeren presing stranačkih aktivista na društvenim mrežama, manje ili više nepodnošljive medijske promocije neidentifikovanih političkih čimbenika sa pratećim pojavama iz porodice fikusa, ali i društveno veoma onespokojavajuće institucionalne zloupotrebe, gdje se kao kulminacija pojavljuju visoki vladini funkcioneri kao nosioci kampanja, zaključno sa učešćem Predsjednika države. Sve nam to izgleda potpuno neprimjereno, ali, budimo realni, ne predstavlja nešto na što nijesmo navikli u dugom vremenu političkih nakaradnosti koje živimo i trpimo, sa akcentom na, sada već predugom, četvorogodišnjem žongleraju avgustovske cirkuske skalamerije.

Ono sto svakako jeste unikum i što zastrašuje, odnosi se na svojevrsnu poplavu, snažnim političkim kontekstom označenih sudskih postupaka, koje je sudska vlast po svaku cijenu pokušala „sabiti“ u kratki međuprostor koji bi mogli nazvati: Od avgustovskih odmora, do podgoričkih izbora.

Mora se priznati da su u tome prilično uspjeli, a rijetki slučajevi gdje je, iz objektivnih i zakonski utemeljenih razloga, odložena njihova realizacija, u probranim medijima, imenom i prezimenom su targetirani „krivci“ za njihovo odgađanje. I pored najbolje volje, teško je povjerovati da je crnogorsko sudstvo u toj mjeri zagledano samo u pravnu stranu svoga posla, pa nije svjesno činjenice da postupci koji se vode pred sudovima, a bez zazora se koriste u kampanjama političkih struktura, izvjesno mogu dovesti pod sumnju važnu, ako ne i najvažniju karakteristiku njihovog posla: samostalnost u odlučivanju.

Zabrinjavajuće lako opstaje utisak da avgustovske politike imaju toksični uticaj na tužilačku organizaciju, jer se medijski prominentne optužnice, do jedne, odnose na ličnosti iz opozicionog političkog miljea, dok veliki broj krivičnih prijava koje se bave veoma „inspirativnim“ periodom dominacije avgustovskih političkih činilaca, uključujući i visoke funkcionere Specijalnog tužilaštva, nedopustivo dugo „ćute“ u tužilačkim fijokama. U tu zonu rizika ,,zabasalo“ je i crnogorsko sudstvo, jer su takve, čak i direktne optužnice, bez izuzetka prihvatane od sudova i kretao je postupak po principu: Nema tu što da se provjerava – suđenje, pa neka tamo dokazuju nevinost. To što se takve „viseće“optužnice uvode u sudski postupak, bez dileme upućuje na rizik da je i pravosuđe, kao snažna brana od političkih zloupotreba temeljnih društvenih vrijednosti, posustalo i ušlo u zonu političke „uslužne djelatnosti,“ sa potencijalnom predizbornom ulogom. Takav pristup nas upućuje da je u praksi i nedozvoljena supremacija navodno reformisanog tužilačkog sistema nad pravosuđem, koje, nakon promtpnog penzionisanja dugogodišnjeg visokog sudskog kadra i sličnog pritiska na Ustavni sud, tek treba da se „pročešlja“, pa su „u strahu velike oči“.

Nije teško prepoznati razloge i mnogi će reći da su sadržani u sve češćem pominjanju famoznog vetinga, čemu smo svjedočili i nedavno u unisonom pritisku od strane ministra pravde i dijela nevladinog sektora, čije prisustvo bi, valjda, trebalo da ublaži zadah političke kampanje.

Dakle, da ne bi bilo zabune: o vetingu odlučuje politika i to ona na vlasti, sve ostalo je dekor.Treba li dalje ‒ treba ‒ jer je politička zloupotreba pravosuđa na Zapadnom Balkanu, a bojim se i u Crnoj Gori, široko rasprostranjena pojava koja ozbiljno ugrožava vladavinu prava, demokratiju i borbu protiv korupcije, pa je tu opasnu činjenicu neophodno potencirati i objašnjavati. Uprkos političkim promjenama koje bi trebale biti demokratsko „osvježenje“, makar su tako najavljivane gdje god ih je bilo, u Crnoj Gori pogotovo, pravosuđe u našem regionu zbog političkog uticaja na naimenovanja i napredovanja sudija i tužilaca često nije nezavisno. Zloupotreba pravosuđa u političke svrhe može uključivati selektivno gonjenje, uticaj na rad sudova i tužilaštava, te pritisak na sudije i tužioce kako bi se donosile politički motivisane presude ili kako bi se obustavile, odnosno pokrenule istrage koje bi mogle ugroziti političku elitu, ili pak neutralisati protivnike, nezavisne novinare i aktiviste, a interesno povezane pojedince privilegovti povlašćenim tretmanom kojim prikrivaju koruptivnost i u neobjašnjivo kratkom roku stečena imovinska blagostanja.

Proces vetinga u pravosuđu, kao dio šireg nastojanja da se izgrade nezavisne i efikasne institucije, koje podrazumijeva provjeru sudija, tužilaca i drugih pravosudnih funkcionera, u cilju obezbjeđivanja njihove stručnosti, integriteta i nezavisnosti, postao je centralni dio reformi pravosudnih sistema na Zapadnom Balkanu, ali i omiljeni predizborni refren u Crnoj Gori, što potencijalni proces uvodi u zonu političke kontaminacije, a neumitno značajno utiče na njegovu uspješnost, odnosno neuspješnost.

Iako su pravosudne reforme neophodne za ispunjavanje kriterijuma Evropske unije u procesu integracija, pokazalo se da političke elite često koriste veting kao sredstvo za ostvarivanje sopstvenih interesa, što najčešće podrazumijeva pritisak na veting komisije, sa ciljem da se favorizuju određeni/e sudije i tužioci, u zavisnosti od njihove lojalnosti političkim strukturama, kao i uticaj na imenovanja podobnih članova veting tijela. Dok su neki napori na Zapadnom Balkanu donijeli poboljšanja, u vidu uklanjanja nekompetentnih ili korumpiranih sudija, politički uticaj često umanjuje dugoročne rezultate reformi. U državama gde je veting bio pod jakim političkim presingom, kao što je to bio slučaj u Albaniji i Moldaviji, proces reformi postao je selektivan i pristrasan. Iako je Evropska unija pohvalila sprovedeno, ostale su mrlje političkog pritiska koji je u dobroj mjeri dezavuisao proces.

Promjene vladajućih struktura često su samo kozmetičke, pa se pod egidom neophodnih reformi, kao što to može biti opšti veting, otvara snažna mogućnost eskalacije ovakvih društvenih anomalija, jer se postavlja niz pitanja, od kojih je najvažnije: Da li je društvena elita koja će ga sprovoditi demokratski i etički zrela za jedan ovakav komplikovan proces, koji treba da proizvede ozdravljenje, a ne sječu postojećih kadrova, koje će zamijeniti podobni i omogućiti kontrolu političke elite na vlasti nad pravosudnim sistemom? 

Kada sagledamo makar dio iskušenja koje nosi ovaj više nego zahtjevni proces, kako povjerovati da aktuelna vlast može da sprovede ovo glomazno i dugotrajno društveno ozdravljenje kao što je opšti veting, kada nije u stanju ni vrlo jednostavne projekte da liši političko - partijskih marifetluka i makar i nevješto pokuša da sakrije svoj anti-reformatorski diskurs, nego je očigledan u svakom postupku, uključujući i činjenicu da imamo jednu od najbrojnijih vlada na kugli zemaljskoj. Brojni su primjeri i nabrojaću samo neke: besprizorna dodjela Trinaestojulske nagrade priučenom harmonikašu i po profesuri najmanje zapaženom profesoru, dugogodišnjem partijskim činovniku; prestižno Miroslavljevo jevanđelje kleronacionalističkom stihoklepcu, kojemu je osnovna vrijednost srodstvo sa crkvenim velikodostojnikom, bez dostojnosti; pa u osvit važnih izbora, silu na sramotu, uz besprizorno izvrdavanje regulative, donešena odluka o gradnji spomenika notornom Amfilohiju Radoviću, kao svima jasan izborni mobilizatorski akt. Kako vjerovati u sposobnost i pogotovo dobre namjere Ministarstva prosvjete koje uspostavlja skandalozno zakonsko rješenje da se direktori škola biraju u kabinetu ministra, stvarajući legalan prostor za partijsku dominaciju ovim strateškim resorom. Kako je moguće da iko očekuje da će veting ‒ izrazito komplikovan i važan reformski projekat ‒ ova i ovakva vlast uspjeti da sprovede bez političkih zloupotreba, na korist države i društva, a ne onih kojima je institucionalni i državno- pravni raspad Crne Gore važan, ali srećom još uvijek nedosanjan san. Dokle... Pa, idu izbori, odlučimo!