Igrarije s prošlošću

Piše: Aleksandra Bosnić Đurić

Učenje i nametanje ultimativnog identiteta putem purifikacije prošlosti, modelovanja sadašnjosti i projekcije budućnosti bez nijansi, tehnike kojima se već više godina bave ideolozi srpskog sveta, za građane bolje i srećnije uređenih evropskih zemalja, po svoj prilici, predstavljaju teško savladivi anahronizam. Jednostavno, izmiče njihovoj percepciji i ovakvu vrstu insistiranja na proizvođenju kolektivne opsesije, najvjerovatnije vide kao svojevrsni egzotični defekt. Ako se i kada se njome uopšte bave. Oni informisaniji ove postojeće i, nažalost, predstojeće tenzije vide kao dio političkog bremena koje je, kako je vrijeme odmicalo, postalo neodvojivo od toposa – Zapadni Balkan.

Vjerujem da mnogim građanima evropskih zemalja sve ono što se dešava u imaginarnim granicama srpskog sveta, koji u realnosti zapravo natkriljuje i Srbiju i Crnu Goru i Republiku Srpsku i Kosovo, prečesto zaliči na gotovo savršenu bizariju. Jer, kako prosječnom građaninu Evrope objasniti da je sve ono što vide, recimo, na proputovanju kroz tri države zapravo površinska slika kojoj nedostaju i ton i kontekst, da iznad ovih država utvarno lebdi jedan te isti, opsesivni ideološki konstrukt ultimativnog srpskog jedinstva kojem se podređuje sve – i demokratski principi i načela, i građanske slobode i prava, i socijalna pravda, i multikulturalne i multikonfesionalne datosti... Najzad, i povjerenje u sopstveni zdrav razum.

I ove godine, obilježen je Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave, a izvođenjem nezvanične himne srpskog sveta „Veseli se srpski rode“, Danice Crnogorčević, okončana je svečana akademija u Srpskom narodnom pozorištu u Novom Sadu. Kao i obično, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik bio je veoma ekspresivan i veoma eksplicitan, podsjetivši da je 15. septembar obilježavan u Kraljevini Jugoslaviji kao Dan vojske, a „komunistička vlast ga je izbrisala kao da nije ni postojao“. I to, zaključuje on, „govori o tome kako se tretirao naš narod u to vrijeme“. Pa iako smo, kako kaže, „izgubili odličan tajming (...) Srbija se vraća i srpski narod se vraća sebi. Danas, kada pogledam šta smo ostavili iza sebe u posljednjih nekoliko decenija, moram da kažem definitivnu istinu koju mnogi ne žele da slušaju, a to je da su Srbi u ovaj vijek ušli s dvije države – Republikom Srpskom i Srbijom, i da vraćamo snagu našeg naroda u Crnoj Gori“.

Od ove godine u Srbiji će postojati i udžbenik posebne namjene, Nacionalna čitanka, koja će imati „status obaveznog nastavnog sredstva za sve osnovce i srednjoškolce koji nastavu pohađaju na srpskom jeziku“. Podrazumijeva se, i za učenike koji ne pripadaju većinskoj naciji. U prijedlogu izmjena zakona navedeno je da će se Nacionalna čitanka koristiti u cilju razvijanja ličnog i nacionalnog identiteta, razvijanja svijesti i osjećanja pripadnosti Republici Srbiji, poštvanja i njegovanja srpskog jezika i maternjeg jezika, tradicije i kulture srpskog naroda i nacionalnih manjina na prostoru Republike Srbije, razvijanja interkulturalnosti, poštovanja i očuvanja nacionalne i svjetske kulturne baštine, a sa ciljem da „na adekvatan način đake upozna s tradicijom, jezikom, umjetnošću i prošlošću“. Ostaje nejasno kako će se ovim nastavnim sredstvom istovremeno razvijati nacionalna svijest i nacionalni identitet i interkulturalne kompetencije, ukoliko hronično imamo problema s neispričanom prošlošću.

A da imamo, između ostalog, potvrđuje i bizarni podatak da je aktuelni gradonačelnik Beograda najavio inicijativu za izmještanje groba jugoslovenskog predsjednika Josipa Broza Tita iz Muzeja Jugoslavije, obećavši seriozno, da će lično on i gradske službe „učiniti sve da se obavi kvalitetna ekshumacija, ne na varvarski način, i da se jednom za svagda raskrsti s boljševizmom i komunizmom, koji je bio poguban po srpski narod“.

Za to vrijeme, u Crnoj Gori, dogodilo se „pokrštavanje“ toponima u Vraneškoj dolini. Preko noći su Muslići, Babajići i Čokrlije postali Ninkovići, Novo selo i Vranštica... Naravno, nazivi su napisani isključivo ćirilicom. Uz ovu vijest, građani Crne Gore mogli su da saznaju za još jednu „čudnovatost“ – na pavinpoljskom groblju, uprkos činjenici da tamo počivaju i muslimani i brojni Crnogorci, stoji tabla „Srpsko pravoslavno groblje“. I opet, isključivo na ćirilici.

Prema nekim tumačenjima, ove igrarije s prošlošću i identitetima su tek neka vrsta populističkog lijepka koju inicira aktuelni režim iz Srbije, a koji onda podržavaju njihovi politički sa-djelatnici iz Republike Srpske i Crne Gore. U ovoj verziji, ciklično proizvođenje nacionalističkih zanosa ima za cilj homogenizaciju njihovih biračkih tijela. Prema drugim viđenjima iste slike, srpski svet ne postoji i nikada nije postojao i on se samo priviđa šačici zlonamjernih ekstremista, narodnih izdajnika, stranih plaćenika i autošovinista.

Nezavisno od naših tumačenja i političkih senzibiliteta, ovo poigravanje s prošloću ima i svoju dublju dimenziju. Naime, način na koji se jedna politička zajednica odnosi prema prošlosti istovremeno utiče i na strukturu njenog identiteta. Ukoliko prošlost interpretiramo kao diskontinuirani niz različitih događaja i pojava, iz kojeg uzimamo samo ono što odgovara našoj, parcijalno (etnički, nacionalno) autorizovanoj istoriji, onda će logična posljedica biti sadašnjost političke zajednice koja nema dovoljno integrativnog kapaciteta, u kojoj su društveni i politički akteri prožeti antagonizmima i u kojoj se ritualno i beskrajno obnavljaju međusobni konflikti. Ukoliko, međutim, prošlost tretiramo kao kontinuum u kojem svoje mjesto i svoje vrijeme imaju različiti akteri i događaji, onda će se kolektivni identitet formirati ne kroz neku unaprijed pretpostavljenu i pripisanu formu, već kroz slobodnu i nesputanu komunikaciju, a politička zajednica će time dobiti dovoljno fleksibilnosti da harmonizuje sve različitosti koje u njoj postoje. Nažalost, ovi prostori su i dalje preopterećeni izrazito snažnim legitimacijskim kapacitetom parcijalno interpretirane prošlosti koja se, po potrebi, stavlja u političku funkciju.

A takvo poigravanje s prošlošću, neodoljivo podseća na onu Čehovljevu rečenicu koja već dugo nije samo predmet teatroloških opservacija: pištolj koji se pojavi u prvom, u trećem činu mora da - opali.