Srećan rob

Za Antenu M piše: Đorđe Šćepović

„Najveći neprijatelj slobode nije car, ni robovlasnik, ni gonič robova. Najveći neprijatelj slobode je srećan rob“.

Kažu da su robovi koji bi radili u poljima gospodara bili bičevani, ponižavani, izgladnjivani, dok bi srećni robovi živjeli u gospodarevoj kući, nosili staru gospodarevu odjeću i jeli ostatke gospodareve hrane. A onda bi, zbog časti koja im je ukazana, svaki pokušaj pobune nesrećnih robova, srećni robovi revnosno prijavljivali gospodaru. I tako bi sloboda ostajala san, koji će tek mnogo kasnije nesrećni robovi uspjeti dosanjati. Otkad je sloboda, poput novorođenog ciklona „Boris“, zapljusnula, a zatim i poplavila Crnu Goru, naše srećno roblje uživa u ostacima s gospodareve trpeze. Iako je potop ravan onom biblijskom, naše srećno roblje ne želi neku novu arku, već se preplavljeno srećom davi, bez riječi, i bez glasa, koji bi mogao uznemiriti gospodara. Još otkad je prva vlada slobode, svetom vodicom poškropljena u Ostrogu, u prvim danima vladanja, Crnu Goru zadužila cijelih milijardu eura, srećan rob bio je i dalje srećan. Zapravo, bio je još srećniji. I dok je pandemija kovida razarala Crnu Goru, odnosila hiljade ljudskih života, a sve zbog odluka ministarke zdravlja u prvoj vladi slobode, srećan rob i dalje je bio srećan. Bio je srećan i kad su holovima Kliničkog centra metanisali zaraženi sveštenici Crkve Srbije, i kad je u ovoj ustanovi u odsudnom času bilo više crnih mantija nego bijelih mantila, naš srećan rob bio je i dalje srećan. I kad je tzv. Temeljnim ugovorom crnogorska sakralna baština poklonjena Crkvi Srbije, naš rob nije bio tužan. Bio je srećan. Uprkos svemu. Zato, dok ovih dana svjedočimo potonjem činu kolonizacije, ne očekujemo da će rob biti nesrećan. Sreća je njegov usud. Pa i kad kompanije iz regiona za šaku novaca preuzimaju vlast nad crnogorskim manifestacijama kulture, institucijama. Sve to neće narušiti sreću našeg roba. On će, u najboljoj tradiciji relativizacije svega i vsja, kazati: „A nije vam smetala 'arena bivših'?!“ Nije. Zato što ta arena nije pokazna vježba okupacije. Zato što ta arena nije arena koju je gradio kolonizator. Zato što ta arena nije demonstracija moći nad srećnim robljem.

No, za kolonizovanog čovjeka i njegovu nasušnu potrebu da opravda samog sebe nema odgovora koji bi ga mogao zadovoljiti. Jer poricanje je u prirodi onoga koji griješi. Onoga koji služi. Poricanje je još jedan usud našeg srećnog roblja. I taman kad pomislite da i među srećnim robovima ima onih koji su manje srećni, ministarka kulture vas u tome demantuje. Njena prva odluka, da se ne dozvoli podizanje spomenika Amfilohiju Radoviću, bila je nada da je bar jedan rob shvatio da je njegova sreća privid. Laž. Ipak, nakon biča Božijeg, koji je u rukama Episkopije budimljansko-nikšićke stao vitlati i opominjati odmetnutog roba, odmetnuti i na tren nesrećni rob opet je spoznao svoju sreću i odlučio da je pogrešno odlučio kad je prkosio svome gospodaru. Iako naš srećan rob zna da će pogaziti zakon, učiniće kako gospodar nalaže. Uz sve izvinjenje kleru i vjerujućoj pastvi, ministarka Vujović još jednom potvrđuje da ovozemaljski zakoni ne obavezuju Crkvu Srbije. Političku organizaciju koja neodoljivo podśeća na junaka replike kultnog Ilije Čvorovića: „Ajde lepo priznaj, a Đura će ti oprostiti što te je tukao!" Da, uvažena ministarko Vujović, oprostiće Jovan Mićović što je javno ponizio i Vas i ministarstvo na čijem ste čelu. A mogli ste bar na trenutak biti nesrećan rob!

O razlozima zašto je podizanje spomenika Amfilohiju Radoviću (osim što je u sukobu sa zakonom) duboko pogrešno, srećnim robovima nema svrhe govoriti. Sve one silne magme mržnje i višedecenijski izlivi zla, morali bi biti dovoljni da spomenik ne bude ni ideja, a kamoli projekat koji čeka neku odluku vlade. Bošnjačku i albanske stranke vidno je onespokojila vijest o spomeniku čovjeku za kojeg su oni „lažni ljudi, lažne vjere“. Ali, to ih neće iseliti iz njihovih novih kabineta, u kojima su zahvaljujući upravo sljedbenicima Amfilohija Radovića, koji ih takođe smatraju „lažnim ljudima, lažne vjere“. Demokrate po ko zna koji put ogoljavaju svoje građansko lice saopštenjem koje liči na neku od kolumni Gojka Perovića. U njihovoj ekstatičnoj objavi o Amfilohiju Radoviću i spomeniku, smjenjuju se pastiri, vjerni narod, zla krv, pomirenja i koješta drugo, što samo Demokrate mogu napisati u svojim dosadnim i imbecilnim trabunjanjima. Građanska partija, u kojoj se svetosavlje tradicionalno i posvećeno baštini.

Elem, sve u vezi sa spomenikom Amfilohiju Radoviću je laž. Još jedan igrokaz, čiji je jedini cilj da se zaboravi ukop Amfilohijevog nasljeđa. A zemlju za ukop su kopali svi oni koji danas žele zidati spomenik. Svi oni koji su nakon Radovićeve smrti raziđivali njegove decenijama podizane kule. Zaboravljeni mitropolit i kamen kojim mu kane odati počast samo su još jedno svjedočanstvo iskonske prirode onih koji su ga se davno odrekli. Jer gospodar Aleksandar Vučić ne želi nesrećnog roba, koji će pamtiti počivšeg mitropolita.